Kao posljedica industrijske revolucije počeo se razvijati feminizam, u svrhu omogućavanja jednakih prava žena i muškaraca. Međutim, kad je šezdesetih godina prošlog stoljeća započela seksualna revolucija u zapadnim zemljama, feminizam se redefinirao u borbu za izjednačavanje spolova, odnosno brisanje spolnih razlika, ali i spola uopće. To je borba za besplatnu kontracepciju, pravo na pobačaj, slobodu i život žena u homoseksualnoj zajednici s pravom na lezbijsko majčinstvo. Temeljna ljudska prava za koja sam se ja željela boriti, upravo pod izgovorom borbe za prava, izbrisana su pojedinim specifičnostima u novom valu feminizma. Izbrisana je sva različitost ljudskog bića koja obogaćuje kulturu, civilizaciju; napadnute su temeljne društvene jedinice, brak i obitelj, ne bi li bila tako izbrisana tradicionalna uloga žene, supruge i majke. Čini (mi) se da je tako jedna snažna žena feministica postajala sretnijom i zadovoljnijom kako je sve manje i manje bivala upravo ženom.
A postoji onaj veliki povijesni dan, 6. travanj 1327.: dan kad su vrata renesanse širom otvorena i sva je sunčeva svjetlost obasjala blagost lica Laure, koju je na taj Veliki petak Petrarca prvi put susreo. Dok su Grci zazivali muze, kršćani Božju mudrost, Petrarci je najveće nadahnuće i poticaj bila upravo Laura. Laura je u Petrarcinom peru ostavila dubok osjećaj i misao, iz čega je iznikla jedna od najljepših i najslavnijih zbirki pjesama, Kanconijer. Njih 366 posvećenih jednoj ljubavi, koja ne samo da je bila motivacija i inspiracija, nije bila tek lik u sonetu- Petrarcina Laura je bila (i jest) toliko važna da je postala umjetničko djelo. Petrarca je Lauru upoznao kad je ona već bila udana i majka, tako se njihova ljubav nikad nije imala ostvariti. Ipak, posvetio joj je svoje životno djelo; iako je ova ljubav bila nesretna, Petrarca nam je prikazao kakva Laura jest uistinu. Lijepa, nježna, blaga, kao anđeo, no prije svega, ona je žena- ona jest. Čemu me ova ljubav u pjesmama naučila?
Došla su neka neobična vremena: kad žena postavlja sebi imperativ da bude jaka, neovisna, neosjetljiva i neromantična. Vrijeme u kojem žena zaboravlja na vlastito dostojanstvo. Zaboravlja i na to da ima nadnaravni kapacitet- da nosi unutar sebe još jedno dostojanstvo, još jedan život. Žena ima sposobnost blagog odgajanja, njezina se snaga očituje upravo u nježnosti, suzama, a nadasve u sposobnosti da bude voljena i da voli. Čime je Laura zaslužila Petrarcinu ljubav? Ljepotom koja joj je dana, naravi koja joj je isto tako dana. Laura je bila supruga i majka, ali prije toga ona je bila i jest puno više. Lauru, a niti jednu drugu ženu ne određuje ono što ona čini ili što odabire biti. Ali djelovanje nam daje da dođemo do cjelovitog ostvarenja naše osobe. To odabire li žena karijeru prije obitelji ili braka, nije problematičan čin, sporan je upravo onaj u kojemu žena niječe vlastito dostojanstvo, život i ženstvenost. To je čin u kojem žena niječe sebe kao ženu i kao ljudsko biće. Petrarca je u suživotu pozitivnih i negativnih osjećaja- boli i radosti, izabirao ljubav prema Lauri, on je izabrao da Laura živi i nakon što je umrla. Imperativ koji si žena ima postaviti jest biranje te punine života bez obzira na razočaranje, strah, bijedu, tjeskobu i smrt. Žena si smije dopustiti svoju ranjivost i nježnost, ne ponekad, nego uvijek, ona ima biti ono što jest, žena, jednaka muškarcu, ali ne izjednačena s njime.
Zapadna civilizacija je s vremenom počela dizajnirati tlocrt smrti, a estetika je, poput žene, izvrijeđana u ratovima nadjačavanja između kultura, politiziranju umjetničkog djela, u smrtnom i pohlepnom obilju posjedovanja, umjesto slavljenja smislovanja i bivstvovanja čovjeka. Petrarcina muza je bila toliko važna da je postala umjetničko djelo, danas žena postaje predmetom manipulacije u borbi za pravo koje izabire smrt, jednakost koja ima za cilj izbrisati svaku ženinu vlastitost. Umjesto umjetničkog djela čiji korijeni izviru iz dubokog divljenja, žena je postala samoj sebi vlastito oruđe za brisanje ženstvenosti, ali i čovječnosti. No, žena je bila i uvijek će biti ona koja ima sposobnost nositi dva različita dostojanstva, odgajati, raditi s najvećom snagom iskazanom u ranjivosti, biti postojana i stalna u nestalnosti svijeta. Svaka žena ima biti Petrarcina Laura: umjetničko djelo koje će nadvladati smrt i pristati na dostojanstvo, princip estetike koja gradi kulturu življenja.
