Razgovarali smo s fra Nikicom Devčićem, župnim vikarom u župi Presvetog Srca Isusova u Zadru koji je odlučio napustiti liječničko zvanje da bi se odazvao svećeničkom pozivu i tako postao redovnik, franjevac i član provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.
Kako ste se, kao liječnik koji je već radio u struci, ipak odlučili za duhovni poziv?
„Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ reče Isus. Vjerujem da sam imao to Božje izabranje još od majčine utrobe, a posebno od svetoga krštenja, ali tek od viših razreda osnovne škole bio sam svjestan da želim biti svećenik. Taj je odgovor na poziv sazrijevao u meni dugo i iskazivao se kroz sve veću želju za duhovnošću. Prije toga sam volio znanje, posebno prirodne znanosti, kasnije medicinu, ali sam uvidio da se čovjeku može više pomoći duhovnošću. Važnu ulogu u mom pozivu na posvećeni život imali su duhovnici, svećenici koje sam slušao i koji su me pratili na mom duhovnom putu.
Jeste li nailazili na određene poteškoće ili neodobravanje sredine zbog takve odluke?
Jesam. To je razumljivo jer sam bio već u dobi od trideset godina i bio liječničkoga zvanja. Roditelji nisu bili prihvatili moj poziv kao i rodbina većinom. Od drugih ljudi iz okoline mnogima je to bilo očekivano, kako mi izgleda, jer su vidjeli da se razlikujem, a mislim da mnogima izgleda moj odlazak besmislen i kao promašaj. Jasno, to je stvar vjere i stvarni poziv može se samo vjerom prihvatiti.
Kako je došlo do konačne odluke za duhovni poziv?
Dolazak pape sv. Ivana Pavla II. u Hrvatsku i Zadar 2003. g. bio je kraj sazrijevanja moje odluke. Tada sam s narodom molio i razmišljao te rekao sebi: „Nikica, budeš li čekao da se neki tvoji uvjeti ispune – da ti bude potpuno jasno, da budeš savršen, nećeš nikada dočekati. Takav kakav jesi- kreni“. I one riječi koje je Isus rekao Petru, a Papa ponovio u Zadru: „Izvezi na pučinu!“ bile su mi snažan poticaj. I uz savjetovanje s duhovnikom odradio sam još godinu dana kao liječnik na Dugom Otoku te u rujnu 2004. ušao u samostan sv. Frane u Zadru.
Zašto ste odabrali baš redovništvo i franjevački red?
Sv. Franjo me jako privukao, čitajući njegov životopis još u pubertetu – njegova korjenitost, jednostavnost, radost, siromaštvo, ljubav prema Bogu i ljudima. Istina, ja sam iz franjevačke župe Lukovo Šugarje koju drže braća kapucini iz Karlobaga, ali tek kada smo kao obitelj doselili u Zadar, preko rasta u župi na Belafuži, postupno sam prešao opet k franjevcima, slušao kateheze fra Andrije Bilokapića. Kada sam studirao medicinu u Rijeci opet sam često odlazio k franjevcima na Žabicu i Trsat. I razmišljajući što bi nekako odgovaralo mojoj osobnosti, a i kako bi se možda moglo iskoristiti moje zvanje liječnika – odlučio sam se za redovnike franjevce zadarske provincije sv. Jeronima.
Primjećujete li ikakve poveznice između zvanja liječnika i svećeničkog poziva? Je li vam to iskustvo na neki način pomoglo u vašem svećeničkom poslanju?
Da, vidim mnoge poveznice između liječničkog i svećeničkog zvanja: na polju humanosti, etike, komunikacije, hijerarhije, odgovornosti, poštovanja i povjerenja u narodu (koje opada), ali i sličnih opasnosti, tj. napasti. Iskustvo studija medicine i petogodišnjeg rada kao liječnika s jedne mi je strane pomoglo u redovničkom zvanju – najviše u mogućnosti pomoći starijoj i bolesnoj braći franjevcima kao i u svećeničkom zvanju na polju komunikacije i razumijevanja ljudi i društva.
S druge strane, što je možda čudno, to mi je iskustvo odmoglo. Zašto? Najprije moja dob, a potom znanje i iskustvo bili su mi velika zapreka u odnosu s braćom kandidatima i redovnicima, u smislu predrasuda i nepovjerenja. Isto tako moj odgoj u medicini dao mi je stav samouvjerenosti, sigurnosti i poznavanja čovjeka kojega sam gotovo shvaćao kao dijagnostičko-terapijski slučaj, dok je on neizmjerno više – otajstvo, dijete Božje. Tako se i moja komunikacija s ljudima mijenjala od autoritativne i poučavajuće prema otvorenijoj i dubljoj.
Možete li izdvojiti neke poteškoće na koje nailazite u vašem svakodnevnom radu i poslanju?
Mnoge su poteškoće – one mogu biti i zapreka i blagoslov. Zapreke u mom svakodnevnom radu kao svećenika proistječu iz istoga izvora – nedostatka vjere i ljubavi, i moje i drugih ljudi oko mene. Veliki je nesrazmjer između sakramentalizacije i evangelizacije. Npr. nema više djece i mladih nakon Prve pričesti i Potvrde. Mladi previše lako upadaju u mnoge poroke i ovisnosti. Često se brakovi rastavljaju. Nema molitve u obiteljima. Kod starijih ljudi teško je naći zrelu vjeru i čuti dobru ispovijed. Za ljude doznamo da su postojali često tek kada umru. Veliko je siromaštvo, više duhovno, u narodu. Mladi i koji dođu u crkvu često su neaktivni i lako odustaju od djela ljubavi. Mnoštvo je mladih i onih koji to nisu više, a koji se ne odlučuju za ozbiljan brak i obitelj, a kamoli za Bogu posvećeni život u redovništvu i svećeništvu. Zapreka je i sablazan licemjeran život često nas Bogu posvećenih. Sablazan je i neprihvaćanje pape Frane koji nas vraća evanđelju i siromašnima.
Osim teškoća, tu su sigurno i brojni blagoslovi i plodovi. Možete li izdvojiti neke od njih?
Blagoslovi i plodovi jesu mnogi. Veliki je blagoslov biti blizu Božjeg izvora u crkvi i bratstvu. Samo da je odriješiti jednog teškog grešnika nakon mnogo godina silna je stvar – a to nam Bog daje. Ima divnih, pa i svetih ljudi s kojima je radost biti. Obitelji s mnogo djece poseban su blagoslov – biti kod njih jest biti kod kuće. Krstiti dijete jest kao dobiti jedno vlastito dijete. Blagoslov mi je biti u bratstvu franjevačkom kada se dobro slažemo osobito kada molimo spontano. Divno je susresti revne i svete redovnike, redovnice i svećenike, a ima ih Bogu hvala. Ima i divnih hrvatskih branitelja koji još mogu mnogo dati za Crkvu i Domovinu. Blagoslov mi je biti sa siromašnima i osobama s poteškoćama u zajednici „Vjera i svjetlo“. Plodovi su kada dolaze ljudi, posebno mladi koji žele slušati i živjeti Riječ Božju i koji se iskreno ispovijedaju – meni su jak poticaj na obraćenje. Divan mi je plod našega rada, a posebno pape Frane, kada se ljudi kaju za ogovaranje i počinju lijepo o drugima govoriti. Velik je blagoslov kada dobijemo istinsko zvanje – novoga brata.
Koju funkciju imate u župnoj zajednici i koje je vaše „poslanje unutar poslanja“, gdje vas Gospodin konkretno šalje, kojim skupinama ste nekako najviše bliski?
U župi sam Presvetog Srca Isusova župni vikar: slavim svakodnevno sv. Misu, poslužujem i druge sakramente, imam propovijedi, sprovode, pripreme za sakramente, držim župnu katehezu, vršim blagoslov obitelji, obilazim starački dom i nemoćnike u župi, poslužujem zajednicu „Vjera i svjetlo“. Još prije toga živim i radim u zajednici od triju svećenika i dvije redovnice na Voštarnici. Uz to pripadam samostanu sv. Frane gdje nastojim biti na usluzi, a posebno starijoj i bolesnoj braći u našoj franjevačkoj provinciji.
Nedostaje li vam neki dio vašeg liječničkog zvanja i ako da, što?
Nedostaje mi malo jasnoća i učinkovitost, a možda i bolje da je tako. Zaboravio sam dijelom znanje, a koje bi mi trebalo i zbog osobnih i zdravstvenih poteškoća drugih. Ne pratim uglavnom dalje razvoj medicine. Nedostaje mi i donekle povezanost sa zdravstvenim osobljem. Ali vjerojatno je to tako bolje jer sam tako u poslušnosti poglavarima, a zadane dužnosti bolje izvršavam.
Što biste poručili mladima koji se nalaze pred odlukom o svom životnom pozivu i možda čak razmišljaju o svećeničkom ili redovničkom zvanju?
Dragi mladi brate i sestro, dijete si Božje. Dakle, Bog – tvoj Otac ima divan naum svoje ljubavi s tobom. Zato Mu treba biti poslušan. U molitvi, a to je susret s Bogom, on će ti pokazati što ti je činiti, bilo da je to neko zanimanje bilo poziv u brak i obitelj ili pak „posvećeni život“. Dobro je imati, posebno za „duhovno“ zvanje, duhovnika, najbolje svećenika koga sam izmolio i za kojega molim, koji me prati i kojemu trebam biti poslušan. Ne valja previše čekati. Za brak i obitelj s godinama opada plodnost i povjerenje, a u samo jednoj godini koliko možeš pružiti ljubavi svojoj ženi ili mužu ili pak roditi dijete koje može promijeniti ovaj svijet. Isto tako naša Crkva Katolička i domovina Hrvatska trebaju svetih svećenika, redovnika i redovnica, pravih autoriteta. Narod je izgubljen, a posebno mladi, kao ovce bez pastira. U Starom Zavjetu Bog kaže Jošui: „Budi hrabar i odlučan!“ da uvede izraelski narod u Obećanu zemlju, a Novi Zavjet završava s tvojim, Isuse, obećanjem: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“
