Sa svojom prijateljicom uputila sam se 21. siječnja u Hrvatsko narodno kazalište kako bih doživjela deja vu vrativši se u mislima u treći razred srednje škole te tako ponovno uronivši u razdoblje realizma. Gledati predstavu režiranu po knjizi jednog od najomiljenijih pisaca bio je događaj koji se ne propušta.
Svi ljubitelji kazališta (pogotovo HNK-a) znaju kakav je užitak ući kroz glomazna, teška, drvena ulazna vrata i naći se u svečanu predvorju, šaroliku po bojama odjevnih predmeta, no ponajviše po šarolikoj dobi generacija koje zanimaju iste točke kazališnog repertoara. Za mene je taj ulazak u kazalište oduvijek bio neopisivo ugodan osjećaj koji nakon sada već sedmog ulaska nije nimalo izblijedio. Mladići koji pregledavaju karte i ljubazno usmjeravaju gledatelje prema njihovim sjedaćim mjestima svaki me put iznova podsjećaju na scenu iz Titanica kada Rose sanja kako ju Jake čeka na vrhu stepenica. Ta slika ne budi se u meni bez razloga: ti mladići čekaju kako bi uveli prisutne u jedan novi svijet, svijet drugačiji od svakodnevice, ali opet s njome neraskidivo povezan. Dok svatko prolazi crvenim tepihom i prilazi svome mjestu, može se osjećati kako je ovaj trenutak samo za njega, ovaj tepih samo njemu namijenjen jer će se on u narednih tri sata odmaknuti od svojega života i pustiti da se nečiji tuđi život odvija pred njegovim očima. I upravo će taj „imaginarni život“ utjecati na njega. Na neke će djelovati kao razbibriga, neki će u cjelokupnoj umjetnosti dobiti inspiraciju za svoje aktivnosti, a neki će, zahvaljujući određenim scenama i dijalozima, promijeniti svoj stav ili ga dodatno potvrditi. Svatko će drugačije percipirati ono što se pred njim odigralo. Svatko će, kako su to imali prilike gledatelji u utorak, stvoriti svoju verziju Dostojevskijeva Idiota.
Možda je uvod u glavni dio ovog teksta predug. No nisam ga pisala bez razloga. Želim vam ponuditi nešto više od samog osvrta na predstavu, nešto o čemu svatko može promišljati i što svakom čitatelju može koristiti, kao što je i slučaj s mojim dosadašnjim tekstovima.
Idiot, djelo ruskog realizma, svjedoči o mladiću slabog psihičkog zdravlja, ali vrlo jaka duha, punog dobrote kojeg okolina, baš zbog svih njegovih vrlina, smatra idiotom. Knez Miškin kao neobična ličnost, mudar i lud u isto vrijeme, suočava se s ružnijom stranom života, stranom koja se razlikuje od njegove unutrašnjosti tako što kroz život hoda noseći „srce pred očima“. On je doista Držićev čovjek nazbilj, čovjek koji svojom dobrotom liječi, ali istovremeno narušava prirodnu ravnotežu. Kao što i likovi Pavličićeva romana Koraljna vrata moraju uništiti pronađena pjevanja Gundulićeva Osmana jer nesavršenost svijeta ne može funkcionirati u prisutnosti takvoga savršenstva, tako ni knez Miškin ne može opstati u takvu nesavršenu društvu te ga djela likova, u konačnici, dovedu do ludila.
Na samome početku predstave odmah shvaćamo koji će lik biti glavna točka spoticanja, katalizator radnje. Ta točka bit će, predvidivo, žena, i to ne bilo kakva, već femme fatale, poznati lik svjetske, ali i hrvatske književnosti. Ta je fatalna žena za kojom svi žude Nastasja Filipovna. Ona je zaslužna za pomutnju brojnih odnosa na sceni. Spomen na njeno ime izaziva negativne reakcije. Kada se knez Miškin pojavi u Jepančinovoj kući, ubrzo ga osvoji svojim umijećem kaligrafskog pisanja, a njegove kćeri i ženu svojom duhovitošću, naivnošću, znanjem, iskustvom, ali ponajviše dobrotom, no veseli ugođaj zamjenjuje bijes domaćinove žene Jelizavete, izazvan Miškinovom izjavom da je najmlađa kći lijepa, skoro lijepa kao Nastasja Filipovna. Putujući toga dana k Jepančinu, u vlaku se susreo s Rogožinom, Nastasjinim ljubavnikom, koji mu je pokazao njenu fotografiju te se Miškin odmah u nju zaljubi jer ga je očarala svojim pogledom u kojem vidi tugu. Mnogi se likovi žele oženiti njome zbog novaca, a za nju se „pogađaju“ njen bivši ljubavnik, staratelj i zaručnik. Ona sve odbija, ismijava njihovu lakomost za novcem te tako scenu dovodi do vrhunca. Ti trenuci u kojima se Nastasja uzdiže nad njihovom površnošću i malograđanštinom u kojoj otkriva svoju bol, svu tugu i svoja iznevjerena nadanja bili su toliko snažni da su me doveli do suza. I pritom ne pretjerujem. Jadranka Đokić koja je utjelovila glavnu (anti)junakinju više je nego uspješno donijela emociju romana na zagrebačku pozornicu. Priznajem, do te sam scene više bila obuzeta ambijentom predočenim na pozornici, likovima o kojima sam razmišljala jesu li bili dobar izbor za svoju ulogu te uopće hvatala izgovoreni tekst. Ti bolni prizori u potpunosti su zaokupili moju pozornost, što je i vrlo vjerojatno bio redateljev cilj jer se doimalo kao da je cijela publika disala jednako, kao da smo svi bili jedan implicitni gledatelj s kojim je implicitni autor uspostavio savršen kontakt. Ta napetost splašnjava, ali dobiva još dublji smisao kada zaprepašten Miškin pita Nastasju Filipovnu zar ju nije sram tako se ponašati, je li ona doista takva. Tada ona, potresena tim pitanjem, napušta scenu. U narednim prizorima Nastasja će ponovno izrugivati svoje udvarače, no neće zaboraviti iznijeti kako je jedino vjerovala knezu kojeg svi drže idiotom. On ju i dalje uvjerava kako je poštena, a završni prizor eskalira njenom „kupnjom“ kada ju Rogožin „kupi“ za 100 tisuća rubalja. Ona odlazi jer smatra da ne smije upropastiti Miškina, premda ga je istinski zavoljela. On ostaje slomljen te u suzama dočeka završetak prvog dijela predstave.
Nakon stanke od petnaestak minuta u kojoj sam izmjenjivala dojmove pune oduševljenja s prijateljicom, vratili smo se nazad u Rusiju, u Rogožinovu kuću u kojoj je on razgovarao s knezom Miškinom o svojoj svadbi s Nastasjom Filipovnom. Premda se slijed događaja čini susljednim, u njihovu razgovoru otkrivamo kako je Nastasja, nakon što je otišla s Rogožinom, pobjegla od njega Miškinu, a zatim se ponovno vratila Rogožinu. Odgađa svadbu, ponovno bježi od njega, manipulira njime i tako ga izluđuje. Rogožin je pun različitih, no ponajviše negativnih osjećaja prema Miškinu koji ga, pun dobrote, nastoji probuditi iz ružnog sna koji je prouzročila strast prema Nastasji. Nakon što se pobratime, Rogožin ga pokuša ubiti vrtnim nožem, no od toga ga „spasi“ epileptični napad. U idućem susretu s Rogožinom, Miškin će saznati od njega da je Nastasja njemu obznanila kako će se udati za Rogožina tek kada Miškin oženi Aglaju, Jepančinovu kćer, u koju je, navodno, zaljubljen. Njoj je važno da se on njome oženi jer želi da bude sretan i upravo je to ono što Rogožina neizmjerno boli jer zna da je njegova ljubav prema njoj izjednačena s njenom ljubavi prema Miškinu. Nakon što Miškin Aglaji prizna svoju ljubav, zaruče se, a ona odlazi k Nastasji koja je u tajnim pismima poticala njihovu ženidbu, a na koju je Aglaja bila ljubomorna. Na sceni napetost raste između dviju žena koje jedna drugoj mogu biti altergo. Unatoč tome što je Aglaja bila odgojena u patrijarhalnom društvu, ona se protiv tog podređenog položaja u njemu itekako borila. Bila je drska, hirovita, zapravo slična Nastasji. Međutim Aglajina drskost je bila nevina, bezazlena, dok je Nastajsa sve radila s nekom namjerom kako bi povrijedila, uništila. U tu njihovu susretu Nastasja se uzruja, poludi do kraja, otjera Rogožina i u svom luđakom raspoloženju natjera Miškina da ostane s njom, a sve to samo kako bi dokazala Aglaji kako je moćnija od nje i da je njen strah pred njom opravdan. Nakon te scene Aglajin bivši zaručnik razgovara s Miškinom i osuđuje što je ostavio svoju zaručnicu zbog lude žene. U tome razgovoru saznajemo da je Miškin zapravo volio i jednu i drugu. U idućem prizoru Nastasja ponovno shvaća da se ne može udati za Miškina te zove Rogožina da ju spasi od njega, a on to čini tako što ju ubije istim onim nožem kojim je pokušao ubiti Miškina. Došavši u mračnu atmosferu Rogožinova doma, shvati da se nešto strašno ovdje odigralo. Rogožin mu pokaže njeno tijelo između kojeg ova dvojica posljednji put zaspe.
Tim je prizorom završio Senjinov prikaz jedne od najpoznatijih knjiga Fjodora Mihaljeviča Dostojevskoga. Dijapazon emocija koje su likovi donijeli na scenu, nagle i neočekivane provale smijeha likova kako bi se naglasila težina neposredno prije ili nakon izgovorenih riječi odiše osjećajem boli s kojom se može poistovjetiti svaki gledatelj ove predstave. Nikada mi nije bila dokraja jasna poslovica „Put u pakao popločen je dobrim namjerama“, no Idiot mi ju je, dosad, najbolje objasnio. Je li onda on doista idiot?! Knez Miškin propao je jer nije bio svjestan koliko njegovi postupci mogu imati utjecaja na druge. Jer nije volio ni cijenio sebe, nije bio kadar shvatiti koliko je doista važan. Njegovo nepovjerenje u samoga sebe omogućilo je da ga labilnost jedne osobe dovede do ludila. Spoznala sam da beskrajna dobrota i nepoštivanje samoga sebe kako bismo stavili druge na prvo mjesto ne može uvijek biti ono najispravnije. Ova, kao i mnoge spoznaje kojih se svakodnevno mogu prisjetiti zahvaljujući tome što sam kupila materijal koji je sadržavao dijalog cijele predstave, djelići su jednog imaginarnog svijeta koji će me, obogaćujući tako moj život, voditi napretku.
