Prosinac. Mjesec koji je natopljen radošću, zadovoljstvima, punim želucima, putovanjima, ali i tugama, bolima, suzama, mirisom obiteljskog doma. Nisam sigurna da li ijedan drugi mjesec to može proizvesti i podnijeti, osim prosinca.
Sjedila sam na glavnom zagrebačkom kolodvoru i promatrala sve te ljude. Mnoštvo ljudi. S punim vrećicama. ˇKo zna čega. I pitala sam se. Bi li uistinu to bilo tako da se taj neki tamo Bog nije utjelovio u krilu neke tinejdžerke. Bi li? Tko ili što bi to bilo da okuplja obitelji iz različitih dijelova svijeta zajedno, zbog te jedne noći? Bismo li se uopće okupljali? Trpeza je prepuna svakojakim jelima i pićima. Punimo se i hranom i jedni drugima i brzo zaboravimo smisao svega toga.
Skrenut ću pažnju i na drugi paradoks koji mi se vrzmao mislima gledajući tu silnu jurnjavu ljudi. Liberalizam i(li) sekularizam. Ne znam koja me riječ više pogađa… onakˇi psihički i fizički. U Hrvatskoj živi oko 86% Katolika, a ipak se daju otkazi i ne dopuštaju se napredovanja u poslu, izruguju se obitelji s više djece, ne smije se javno izražavati istina (jedna – Apsolutna) po pitanju abortusa, eutanazije, homoseksualnih brakova (…), puna usta odvojenosti Crkve od države, pa se ne dopuštaju blagoslovi po kućama jer „taj pop sam novce oče“, i samo se čeka da izađe neki novinski članak koji će oplesti po Crkvi. A ipak svi zajedno slavimo Božić. Veselimo se, ukrašavamo, bliještimo, kupujemo, plešemo, pohađamo Polnoćku ili pak završimo u kafani, jer „ča ću ja na misi“. A na praznicima si upravo zbog Božića. Tog famoznog blagdana. Vjerujem da ima jako malo ljudi koji mogu odoljeti tom ugođaju koji pruža upravo priprema za Božić.
To je ona nadnaravna stvar koja nas veže, a o kojoj rijetko tko želi pričati i priznati da postoji i da smo je svi potrebni. To je stvar koja se zapravo niti ne da objasniti, ali kada bi se priznala nužno bi tjerala na korjenite promijene, a pod korjenite ne mislim na prestanak kićenja bora, nego na čupanje korova iz srca.
I onda, ti Kršćani – Katolici ispadaju naivni, zatupljeni, slabašni i mali crvići kad kažu da vjeruju da je Bog sišao i utjelovio se, jer to nije važno, važno je u ovim danima imati najviše i više od drugih, pa i pod cijenu minusa na bankovnim karticama. A On Kralj Kraljeva, sam hita da nas spasi (Iz 35,4), i iznova se želi roditi u našim srcima, u našim životima, u našim odnosima, svakodnevnim poslovima, zovući da izađemo iz NAŠIH rutina da doživimo nešto što nema cijenu. (A mi cijenimo sve.) Krist hoće postati naša rutina, jer sam sebe oplijeni, postavši ljudima sličan (Fil 2,7) da nas otkupi od naših slabosti, malenosti, nedostataka i pobožanstveni kako bismo živjeli s njim vječno (…) To je ta Radosna vijest pred kojom se ne ostaje ravnodušan, nego padaju sve maske i ostaje se gol. Poput Adama i Eve. Ali ovaj put bez stida. Jer se On odabravši rođenje u jaslama i smrt na križu ogolio svog božanstva, da bi našu gol (čitaj: grijeh) otkupio.
Na kraju, cijela euforija i adrenalin je prošao i svatko se vraća onim normalnim, uobičajenim obavezama, poslovima, a do malo prije bi i bubreg prodali samo da taj osjećaj traje. Problem je sljedeći, ako svi slavimo Božić iz istinskih razloga, onda osjećaj ne može biti prolazan, on mora ostati trajno i sad je vrijeme kada ga trebamo živjeti. Međutim, nije tako, lovimo se za prolaznost i radimo sve da bi nam tih nekoliko dana bilo nezaboravno, a poslije „go with the flow“. Materijalizirali smo nešto što se ne smije materijalizirati, i sad umjesto da osjećamo veselje zbog (prepo)rođenja, u nama ostaje duboka praznina koja se nikada neće dati ispuniti prolaznošću.
Zato, živimo svoju istinu DANAS i dopuštajmo Djetetu Isusu da se u nama neprestano rađa, raste i razvija, ne dozvoljavajući da nas preduhitri blagdanska euforija.
