Film Last Christmas dobio je ime prema istoimenoj poznatoj pjesmi. Jedino u čemu je film uspio je da nas naslovom navede na pogrešan trag, a onda se ostvaruje u toliko predvidljivom slijedu događaja da sav pokušaj višeznačnosti propada.
Prva scena bila je dovoljna da posumnjam u vrijednost ovoga filma, i dosljedno je najavila priču koja slijedi. Prva scena smješta nas u 1999. godinu u, počujte, Jugoslaviju! 1999. Jugoslavija više nije postojala, ali u našem filmu, glavna junakinja, Katarina (kojoj nitko u filmu ne zna izgovoriti ime, niti ona niti članovi obitelji, pa to više zvuči kao Katerina ili Kaserina) pjeva pjesmu na čistom engleskom u „jugoslavenskoj“ crkvi, koja ne izgleda baš ni kao katolička, a ni pravoslavna crkva na ovim prostorima i koju općenito ne mogu nikamo smjestiti, jer Hrvatska baš i nema toliko velikih crkava da je moguće previdjeti poznatu crkvu, pogotovo u neobaroknom stilu. Tek pred kraj otkrivamo da su Katarina i njezina obitelj stvarno iz Hrvatske, a majka, koja je bila poznata pjevačica (jer nitko ne može znati za poznatog pjevača iz Hrvatske), ne zna govoriti hrvatski (a kad smo je čuli, bio je to neki čudni ekavski govor koji sigurno nije bio kajkavski), a „hrvatske pjesme“ koje pjeva nisu mi nimalo poznate.
Nemojmo zanemariti da je bijeg Hrvata iz Hrvatske upotrijebljen za širenje proimigrantske poruke na potpuno pogrešan način. Čak ovdje nije riječ toliko o imigrantima koliko o pokušaju suprotstavljanja Brexitu koji nije uvjerljiv ni jednoj strani, ni onoj za Brexit, ni onoj protiv njega. Sve ono što su oni htjeli prikazati da su prognani Hrvati osjećali nema veze s istinom. Uzeli su hrvatsku tragediju za kulturni okvir priče ni ne istraživši ga. Majčina depresija (a s obzirom na to da ne znamo što je sve prošla možda je riječ i o PTSP-u) je cijelo vrijeme umanjena i služi kao jadan izvor komike, a rečenice koje izgovara nemaju nikakva smisla: „Prvo upiru prstom u tebe, govore da si ti kriv za sve…“ – ova rečenica nema nikakva smisla, jer se sukob između Hrvata i Srba nije uopće odvijao na taj način; „Vratit će me natrag, potjerat će me natrag“ – u ovoj rečenici koja prikazuje strah majke zbog Brexita oslikava se još jedan priglupi zapadnjački stereotip, a to je da je u Hrvatskoj još uvijek rat i da je tako užasno da se netko vrati u Hrvatsku, jer u njihovim zemljama teku med i mlijeko. Hrvati se tako tretiraju kao Drugi, kojem vrli tvorci filma žele dati glas jer se oni sami ne mogu pobuniti protiv užasne antiimigrantske politike. Najsmješnije je što film prividno želi stati na stranu Drugoga i prihvatiti ga u svoju kulturu, ali zapravo čini upravo suprotno: Katarinu i njezinu obitelj žigoše kao strance koji se nikako ne mogu osloboditi svoje stare kulture i prilagoditi se novoj u koju su pristigli, kao marginalce koji nikada neće uspjeti i s kojima, prije svega, treba suosjećati. Ako sam u krivu, i ako je ova obitelj trebala predstavljati Srbe iz Hrvatske ili Srbe općenito, e tek su onda sve pogriješili i nemaju pojma o čemu pripovijedaju.
Maknimo se sada od kulturološkog dijela koji je razočaranje i za koji mogu ispisati stranice i stranice.
Kate Andrich radi u trgovini božićnim ukrasima, a vlasnica joj je Kineskinja koja obožava Božić. S obzirom na to da u azijskom svijetu Božić većini ne znači ništa osim dana za parove i božićnih ukrasa, cijelu „božićnu“ atmosferu možemo i gledati u ovom ključu: kao što u toj božićnoj trgovini grotesknim ukrasnima nema ni traga pravog smisla Božića, tako ga nema ni u samome filmu. Božić nije važan za radnju čak ni kao blagdan, važni su samo ukrasi koji su u najavi filma i poslužili kao reklama „božićnog“ filma.
Kate se toliko nametnula kao odbojan lik da se ni na kraju ne uspije iskupiti, a njezino „iskupljivanje“ toliko je nametljivo, neuvjerljivo i lažno, baš poput Božića u filmu, čista vanjština bez ikakve dubine. Cijeli film kao da se temelji na toj vanjštini, koja se svaki put pokaže kao praznina i plitkost, počevši od samih žanrova koje predstavlja. Već sam objasnila na koji način izdaje očekivanja o božićnom filmu.
Ovaj film u kinima se predstavlja kao romantična komedija, ali niti je romantičan niti je komedija. Film bi možda bio takav da je glavni lik Kineskinja koja je vlasnica božićne trgovine i vjerujem da bi mi film o njoj bilo puno zanimljivije gledati.
U filmu nema romantične veze (osim ako ponovno spomenemo vlasnicu koja se u toj trgovini naziva Santa), Kate skače iz jedne površne seksualne veze u drugu, a veza za koju se čini da napokon postaje romantična otkriva se kao nešto što se događalo samo u njezinu umu.
Film, prema mom skromnom mišljenju, nije humorističan, prije je groteskan i pun usiljenog smijeha. Izvor smijeha depresija je Kateine majke Petre, klišejizirana scena u kojoj ptica ispusti svoj izmet ravno u Kateino oko, Kateino nepoštivanje ljudi koji su joj pomogli… Zvuči li to kao popis jako smiješnih scena? Ne bih rekla.
Moram pohvaliti Emiliu Clarke, koja se u ovoj ulozi uspjela odmaknuti od svoje osobnosti. Uspijeva prikazati tako različite osobe u različitim filmovima. Emilia, koja je inače slika i prilika simpatičnosti, uspjela je utjeloviti izrazito antipatičnu i nezrelu ženu koja se potpuno izgubila nakon svoje operacije srca.
Poznati glumci, koji su očito i jedan od razloga uspješnosti filma, nisu ga uspjeli spasiti jer im (film) uopće nije dopustio glumcima da zapravo zasjaju. Razlog zašto je film uspio prije svega leži u dobru marketingu, poznati glumci u božićnoj romantičnoj komediji, reklama na koju sam nasjela i ja.
Ako tražite dobru romantičnu komediju božićne tematike na koju možete otići sa svojim parom ili prijateljima, tražite neku drugu, jer Last Christmas neće zadovoljiti vaše želje ni na razini romanse, ni na razini komedije, a ni na razini božićnog ugođaja.
