„Što ako je ono što me navelo da učinim sve što po svačijem sudu nisam trebala učiniti bilo također ono što me dovelo ovamo?“ vrlo je važno pitanje koje postavlja glavna junakinja knjige „Divljina“ autorice Cheryl Strayed kada nakon dugog puta punog neizvjesnosti i sumnji u ispravnost svojih odluka napokon otkrije osjećaj ispunjujućega zadovoljstva. Međutim to pitanje ne smatram samo važnom prekretnicom u knjizi nego i u vlastitom životu. Naime, junakinja se uputila na višetjedno planinarenje u „divljini“, otuđena od sviju, sebi bliskim osobama, a to je učinila kako bi se suočila sa samom sobom. Ja se, nasreću, nisam morala toliko fizički umoriti, osjetiti u svim mišićima svaki prijeđeni kilometar kako bih došla do tako motivirajuće misli koja mi se snažno urezala u sjećanje te me već četiri godine otkako sam ju pročitala usmjerava na vedriji i optimističniji pogled na svakodnevne (i nesvakodnevne) životne događaje.
Ne sumnjam kako se svatko od nas često, ako ne i prečesto, počinje sve više okrivljavati za situaciju u kojoj se trenutno nalazi. Kada nam ta spoznaja „krivnje“ postane opravdana i logična, želimo, što prije moguće, uvjeriti sebe (ali i druge) da ne možemo biti krivi za sve što je dovelo do našeg, trenutno nezahvalna, položaja. Mogućnost prebacivanja odgovornosti na nekog drugog može djelovati kao savršen izlaz van iz osjećaja ogorčenosti, no to nije pravi izlaz, već slijepa ulica iz koje možemo izaći jedino ako se vratimo onim putem otkuda smo i došli, a to smo mi sami. Moramo se vratiti u onu točku izluđenosti i ljutnje na samoga sebe jer je ta točka vrhunac iz koje slijedi peripetija koja nas vodi do mirnog izglađenja kaosa kojeg smo, najvećim dijelom, sami prouzrokovali. I što slijedi kada se vratimo? Kako doći do dramskog razrješenja sukoba?
Govoreći iz vlastitoga iskustva, znam kako je vrlo teško odmaknuti se od bijesa na samog sebe (uz lagano širenje bijesa na potencijalne sudionike raspada vlastitoga sistema). Što učiniti onda kada imamo osjećaj da nas članovi obitelji, prijatelji i oni koji nisu ništa od navedenog ne podržavaju nego nam „pomažu“ da se još više ljutimo na sebe ako „poludjeti“ nije jedan od ponuđenih odgovora? U takvoj, za nas u tom trenutku, bezizlaznoj situaciji najpoželjnije je da se zaustavimo i počnemo si govoriti „Ovako je trebalo biti“. Prvo će nas naši unutarnji uznemireni glasovi pokušati nadglasati, ali ne smijemo posustati, trebamo se i dalje nastavljati uvjeravati da smo se s razlogom našli baš u ovoj situaciji, da smo iz nekog, zasad nam, nepoznatog razloga „krivo“ odlučili, zaključili i sukladno tome postupili.
Do tog, zapravo važnog, trenutka kada sam zapisala gore citiranu rečenicu u svoju bilježnicu u koju zapisujem sve citate iz knjiga koje smatram posebnima, predosjećala sam da sve ima svoj razlog i da se ništa bez njega ne događa. Trebala mi je samo potvrda i kada sam došla do nje, kada sam došla do tog ključnog citata, znala sam da je zaista on bio razlog zašto se ova knjiga i našla na mojoj polici. Doista, kada bolje razmislim, ta mi se knjiga nije pretjerano svidjela. Čak sam i žalila što sam nagovorila prijatelja da mi ju kupi na Interliberu (bila je riječ o nekakvom prijateljskom dugovanju), međutim uspostavilo se da je ta knjiga, koja isprva nije bila „my cup of tea“, bila baš pravi izbor za mene u tom trenutku moga života. Upravo je to primjer u malome kako nas svi postupci koje napravimo, koji nam se možda čine krivima, zapravo vode nekom većem smislu do kojeg samo moramo doći tako što ćemo život pogledati s neke više perspektive, maknuvši se iz pesimistične kolotečine u koju neprestano upadamo.
Od tog trenutka svaki svoj neuspjeh na faksu, svaki nesporazum u odnosu s prijateljima, svaku svoju nepromišljenu odluku gledam kao šansu za usmjeravanjem svog života na bolji, čišći i ispravniji put. Možda me svađa s prijateljicom uputila na neku moju negativnu osobinu koju mogu popraviti, možda me loša ocjena na faksu potaknula da popravim način učenja, možda…Sve je to potencija, a na nama je da joj dodamo pozitivni predznak. Možda je sve to o čemu pišem samo recept kako zavarati vlastitu percepciju stvarnosti, a možda je to što govorim najveća istina. Tko može dati konačan odgovor? U ovom, a ni u sljedećem trenutku, odgovor na ovo pitanje nije važan jer je postignuto ono neporecivo, a to je pozitivno uvjerenje da kroz život možemo prolaziti puno sretniji, zadovoljniji i mirniji i to samo ako si pružimo šansu za takav uravnotežen hod.
