Film Nož u leđa kriminalistički je film kojem je u središtu smrt poznatog pisca Harlana Thrombeyja za kojeg se vjeruje da je počinio samoubojstvo. Policija provodi ispitivanje obitelji i otkriva se da obitelj jako puno toga skriva, a sve to navodi da posumnjamo je li uistinu bila riječ o ubojstvu.
Film bih odredila i podžanrom detektivskog filma, jer kad se malo bolje pogleda, pitanje filma nije „je li se pisac Harlan Thrombey ubio“ nego „tko je anonimni pošiljatelj pisma kojim je unajmljen poznati detektiv“.
Ali vratimo se na objašnjenje radnje. U kuću obitelji dolazi policija i ispituje ukućane o svemu što se dogodilo prošlu večer, na proslavi 85. Harlanova rođendana. U prikazu njihovih iskaza upotrijebljena je stara filmska tehnika, vidimo na ekranu što se zapravo dogodilo, a onda slušamo njihovu laž kojom pokušavaju sačuvati svoje tajne koje, istina, ne utječu na istragu, ali se kasnije pokazuju kao djelići slagalice koji odgovaraju na jedno drugo pitanje – pitanje Harlanova nasljedstva.
Nož u leđa igra se s gledateljskom percepcijom i izokreće očekivano. Čini nam se da smo privilegirani i nekoliko koraka prije detektiva Benoita Blanca u otkrivanju priče, ali kasnije se otkriva da smo nekoliko koraka iza. Moglo bi se čak reći i da je „stvarnost“ koju smo vidjeli zapravo rekonstrukcija detektivove imaginacije i povezivanja konaca.
Ako niste gledali film, vrlo je moguće da ću vam „pokvariti“ doživljaj (jer to je zapravo i značenje riječi „spoil“) pa ako ne želite da otkrijete rasplet filma, sada prestanite čitati.
Posebnost ove priče čini Marta Cabrera, djevojka koja ne može lagati i svaka izgovorena laž doslovno je tjera na povraćanje. Gledajući nju kao glavnu junakinju filma, film bismo mogli odrediti kao triler, jer se svijet vrti oko ugroženosti glavne junakinje. Ona vjeruje da je piščeva ubojica jer je slučajno zamijenila bočice njegovih lijekova, a Harlan ide toliko daleko u namjeri da je zaštiti da si prereže grkljan. Marta je Harlanova njegovateljica i jedina prijateljica u cijelom kućanstvu. Marta na kraju ispada potpuno nevina. Uopće nije zamijenila bočice jer je ne gledajući natpise na njima prepoznala prave tekućine, a misli da se zabunila tek kad vidi natpise na bočicama (za koje kasnije otkrivamo da su bili zamijenjeni). I sada, moram prigovoriti samome filmu jer su se ove greške koje ću navesti stvarno lako mogle izbjeći,a nisu. Iako moja struka nema veze s medicinom, znam da se intravenozni lijek ne smije davati sa zrakom nego se mora paziti da u šprici nema zraka, a također znam kad je oživljavanje krivo izvedeno. Ako je ona takav stručnjak, kako je moguće da su vidljivi tako očiti propusti? Ovdje krivnja leži na onima koji su glumicu trebali obučiti kako da odglumi jednostavnu masažu srca.
Marta, koja ne može lagati, prešućuje istinu ili govori djelomičnu istinu i tako uspijeva prikriti što se dogodilo neko vrijeme, ali na kraju sve priznaje, pritisnuta svojom savješću i brigom za druge. Ali, tek tada se otkriva da sve nije onako kako se činilo.
Prednost ovog filma nad drugim kriminalističkim filmovima leži u tome što pažljivi gledatelj može pratiti tragove i doći do zaključaka o krivcu te složiti sliku o svemu onome što se dogodilo. Završna naracija zločina tako ne donosi toliko osjećaj divljenja i čuđenja, koliko zadovoljstva jer se sve složilo, ali i na način na koji svaki poznati događaj pobuđuje ugodu svojim pripovijedanjem.
Svaki trenutak je upotrijebljen i nema beskorisnih motiva koji ili naznačuju nešto važno za razrješenje zločina, razumijevanje trenutnog događaja ili objašnjenje nekog konteksta (uređenje kuće na kraju se otkriva da možda i nije toliko oblikovano autorovim ukusom koliko bivšim vlasnikom).
Nažalost, ni ovaj film nije mogao proći bez politizacije pa možemo vidjeti raspravu o imigrantima, možemo vidjeti i mladu ljevičarku koja studira feminističku poeziju, desničarskog tinejdžera koji većinu svoga slobodnog vremena provodi na internetu u raspravama, new ageovsku Harlanovu ženu, kao i propitivanje obiteljskih veza, obiteljskog nasljeđa i bogatstva i uvjetno rečeno vlastitog uspjeha (koji se temelji na penjanju po ramenima uspješnog roditelja).
Sve bi to još moglo biti donekle uvjerljivo da nije Martina lika koji je, unatoč svojoj posebnosti, zapravo potpuni promašaj za film u kojem se našla. Marta je čista svetica. Čini se da ta djevojka nikada nije učinila ništa krivo, čak ne može ni lagati, a sve što čini ipak će učiniti prema svome dobrom srcu koje je uistinu nesebično. Harlan također ostaje u ulozi nepogrešiva čovjeka koji napokon skuplja snagu da učini ono što je ispravno, a to je da liši svoju obitelj nasljedstva i tako ih natjera da uspiju vlastitim snagama.
Ako pokušamo to dignuti na neku dublju razinu i pokušamo iščitati simbole, tek smo onda propali. Tada bismo došli do potpune generalizacije i crno-bijele slike, pa to neću ni učiniti.
Film se još može gledati i kao obiteljska drama u kojoj je Harlanova smrt samo okidač za potpuni raspad tek naizgled idealne obitelji čija je nutrina potpuno trula i koja se, što je tragikomično (u modernom smislu te riječi), ujedinjuje tek kad ostane bez ičega i napada sve oko sebe (ponajviše Martu) kako bi pokušali doći do nasljedstva.
Najkvalitetnijom stvari cijeloga filma smatram glumu Daniela Craiga koji je stvorio lik potpuno drukčiji od onih koje sam do tada vidjela da tumači. Njegov je lik imao poseban govor, kretnje koje su bile toliko neočekivane za njegovu pojavu i uspio je svojom glumom stvoriti lika kojeg ne bih mogla povezati s njegovim ozbiljnim i gotovo hladnokrvnim licem.
Nož u leđa ne bih odredila jako kvalitetnim filmom, hvale kritičara koje sam vidjela na internetu smatram pretjeranim i opet moram pomisliti da je izvor tih hvala u političkim razlozima, a ne umjetničkim. Ono što film jest to je zabavan i donekle inteligentan.
