Svaki dan nas bombardiraju pričama o odlascima, životnim neuspjesima, propalim tvrtkama i obrtima, apatijom. Kao da nas pokušavaju uvjeriti da u Hrvatskoj jednostavno nije moguće sretno živjeti i uspjeti. Ovom serijom priča o mladim i uspješnim poduzetnicima želimo pokazati da ne samo da je moguće nego i da postoje ljudi koji taj uspjeh žive – svaki dan.
Lucija Čop ima 26 godina, udana je i majka 14-mjesečnog Roka. Diplomirala je arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu, a nakon diplome počela je intenzivnije promišljati o samozaposlenju i pokretanju svog vlastitog posla. Tako je nedavno otvorila obrt za proizvodnju i dizajn potpuno personaliziranog krsnog programa, kao i misnog ruha. Prativši bilo tržišta, uvidjela je da postoji potreba za obrtom ovakvog tipa i sadržaja. „Bilo je nemoguće pronaći i kupiti kvalitetne proizvode za krštenje mog nećaka, pa sam ih sama izradila.“ Lucija je odskočnu dasku u svijet poduzetništva pronašla u velikom interesu, jer su netom nakon krštenja njenog nećaka uslijedili mnogi upiti prijatelja i poznanika može li i njima izraditi nešto slično. „Sličan trenutak dogodio se pri osnivanju jedne nove župe na području Zagreba i potrebe za izradom kompletno novog misnog ruha. Vještina izrade, šivanja i vezenja misnog ruha u Hrvatskoj je gotovo iščezla, te mnogi posežu za proizvodima daleko slabije kvalitete te manje estetske vrijednosti.“
Mnogi je pitaju – koje su dodirne točke arhitekture i šivanja? S osmijehom odgovara: „Mnoge! Možda bih se mnogo teže odlučila na korak u poduzetničke vode da nije bilo samopouzdanja koje mi je dala struka i znanja šivanja i vezenja kojem me podučila majka. Promišljanja, prve skice, radni modeli, brojne korekcije i dorade te napokon finalni proizvod, srodni su i arhitektonskom djelu i mojem proizvodu.“
Naravno, put kojim je krenula ima svojih težih, kao i lakših, strana. Neki od problema su svakako očekivani i jedini način kako se boriti s njima je taj da ih se prihvati. „Najveću dozu profesionalne pomoći dobila sam u Plavom uredu Grada Zagreba koji me pratio na svakom koraku: od odluke da otvorim baš obrt do razrade poslovnog plana te prijave i na kraju dodjele sredstava Grada Zagreba za samozapošljavanje.“ Samozapošljavanje u svojem slučaju vidi kao posao budućnosti koji se nametnuo kao logičan izbor jer kao majka 14-mjesečnog sina želi biti s njim kod kuće, do njegove druge ili treće godine života, a istodobno ne želi da njena profesionalna karijera potpuno padne u drugi plan. „Moje radno vrijeme prebačeno je na noćne sate, ali na to sam se u startu pripremila. Što se mene tiče, ovo je pokušaj o kojem će ovisiti i svi planovi za budućnost, ali i pokušaj u koji ulažem puno rada i nade. Potpuno se pronalazim u onoj izreci da ako radiš što voliš, nećeš raditi ni dana.“
„Biti sam svoj šef“ ima svoje prednosti i mane, a najveća mana je ta da sam odgovaraš za donesene odluke i to je ono što možda i plaši, ali i tjera naprijed. „Sam se moraš motivirati da radiš i onaj segment posla koji ti nije toliko drag te neprestano učiti, ali zasada je to izazov koji rado prihvaćam“, ističe Lucija.
„Glavni savjet mladim ljudima koji promišljaju o pokretanju vlastitog posla jest da eliminirate strah i jednostavno krenete. Razmišljajte o tome kako ćete zasigurno uspjeti i s takvim pozitivnim stavom donosite odluke. Ok, ovo ne podrazumijeva dizanje kredita i kupovanje Tesle.“
„Moram biti iskrena – i suprug i ja smo, kao mnogi mladi, razmišljali o odlasku iz Hrvatske, imali smo argumente i za i protiv. Ali, stvari su se promijenile kada smo postali roditelji, i to za 180 stupnjeva. Glavni motiv je na kraju bio taj da nismo željeli uskratiti našem sinu druženja i stvaranje uspomena s bakama, djedovima, nećacima i nećakinjama, ujacima, stričevima, ujnama i tetama… Shvatili smo da bi to jednostavno bilo previše sebično od nas. Odbili smo od sebe misao da se ovdje ne može uspjeti, a najiskrenije: naše je more preplavo i prelijepo da bismo to uskratili našem sinu!“
Lea Jakopović
Fotografije: Marko Mihaljević, Lucija i Tin Čop
