U sklopu projekta ”Aktivni građani resocijaliziraju isključene”, imala sam priliku posjetiti Centar za socijalnu skrb Samobor i zajedno s kolegicama provesti intervju s jednom korisnicom navedenog centra. Navedeni projekt provodi Svjetski savez mladih Hrvatska u suradnji s Pravnim fakultetom u Zagrebu i Centrom za socijalnu skrb.
Cilj projekta je pružiti studentima mogućnost društveno korisnog učenja i povezati visokoobrazovne ustanove s organizacijama civilnog društva kako bi metoda društveno korisnog učenja studentima postala svakodnevna mogućnost. Centrom za socijalnu skrb u Samoboru upravlja upravno vijeće koje se sastoji od ukupno pet članova, tri su predstavnika osnivača, jedan predstavnik zaposlenika u centru i jedan predstavnik jedinice lokalne samouprave koji se biraju na razdoblje od četiri godine. Rad u centru organizira i vodi ravnateljica koja isto tako zastupa i predstavlja centar.
Centar funkcionira na isti način kao i drugi centri za socijalnu skrb u Hrvatskoj, odnosno, sastoji se od Prednjeg i Stražnjeg ureda. U Prednjem uredu pruža se prva socijalna usluga, odnosno korisniku se pružaju informacije o mogućnostima i načinima ostvarivanja prava i usluga iz sustava socijalne skrbi. Prednji ured se sastoji od urudžbenog odjela i prijemnog odjela. Stražnji ured centra se sastoji od odjela za novčane naknade, odjela za djecu, mlade i obitelj i odjela za odrasle osobe. U svakom od navedenih odjela pružaju se različite usluge primjerene određenim skupinama korisnika, ovisno o njihovim potrebama, dobi ili financijskom statusu.
Pri samom dolasku u Centar za socijalnu skrb u Samoboru, imali smo priliku razgovarati s ravnateljicom koja nam je pritom ispričala kako funkcionira dotičan centar, kako izgleda njen posao, a kako izgleda posao socijalnog radnika ili na primjer psihologa. Isto tako, ravnateljica nam je ukazala i na određene prepreke s kojima se susreću radnici centra, kao što je neadekvatan prostor u kojem obavljaju svoj posao. Naime, prostor kojim centar raspolaže je malen, socijalne radnice moraju dijeliti urede pa tako često moraju primati korisnike istovremeno, zbog čega je ugrožena privatnost korisnika, a to otežava rad i rješavanje njihovih problema. Ravnateljica se požalila i na nedostatak stručnih radnika koji bi radili u Centru i pružali socijalne usluge, s obzirom da CZSS Samobor pokriva veliko područje s oko 60 000 stanovnika.
Socijalni radnici su često primorani, ali i dužni izaći na teren, odnosno, posjetiti svoje korisnike u njihovim domovima kako bi prikupili informacije o funkcioniranju, načinu života korisnika iz prve ruke, a često to nisu u mogućnosti, jer centar ne posjeduje dovoljno automobila koji bi im poslužili za prijevoz u neke udaljena naselja za koja je centar nadležan. Stoga su socijalni radnici često primorani koristiti osobna vozila kako bi obavili svoj posao. Također, kolegice i ja smo dobile priliku provesti kratki intervju s jednom korisnicom centra i tako je ispitati o vlastitom iskustvu koje ima u centru, saznati od nje što bi voljela promijeniti, što je dobro, a što loše u načinu rada centra. Korisnica je navela kako joj je jedini problem što su socijalne radnice, kako je ona procijenila, nekada hladne i kako nemaju razumijevanja za određene poteškoće korisnika.
U zaključku, posjet centru u Samoboru je za mene bio koristan i zanimljiv. Imala sam priliku sama vidjeti i doživjeti kako funkcionira jedan centar za socijalnu skrb, saznati s kojim se poteškoćama radnici u centru svakodnevno nose i kakve sve korisnike susreću. Isto tako, razgovor s jednom korisnicom centra pružio mi je uvid u to što je potrebno promijeniti u načinu rada i funkcioniranju centra, što nama kao sudionicima projekta ”Aktivni građani resocijaliziraju isključene” omogućuje da lakše osmislimo nova rješenja za probleme s kojima se korisnici suočavaju kada je u pitanju rad centra za socijalnu skrb. Posebno me se dojmio sam razgovor s korisnicom i njena priča, način na koji ona doživljava svoju priču i situaciju u kojoj se našla. Smatram da je korisnica u pravu kad kaže da su socijalni radnici ponekad hladni, bez razumijevanja i užurbani i slažem se da bi se to trebalo promijeniti kako bi se korisnici osjećali prihvaćeno, sigurno, dobrodošlo, da bi se mogli otvoriti i iskreno progovoriti o svojim osjećajima i poteškoćama.
Ana-Maria Orlović
