Pripovijetka Gost jedno je od najpoznatijih djela hrvatskog autora Vjekoslava Kaleba i njen isječak se nalazio u čitankama, a samo djelo na popisu lektire. Izdanje koje sam ja čitala imalo je samo desetak stranica, no ipak je na raspravi Kluba čitatelja Osijek svatko imao nešto za reći.
A što je pjesnik htio reći? Smjestio je radnju u svoj rodni kraj iz kojeg je otišao, u sobu kuće nepoznatog sela Dalmatinske zagore. Kroz radnju se uz domaćine Franu i Maru, njihovu kćer i gosta gospodskog sivog prepeličara pojavljuju samo susjedi koji su došli vidjeti što se to događa kod Frane. Frane i obitelj su lijepo ugostili psa, dali su mu da jede i pustili ga da odspava na njihovom krevetu. Selo se isto divilo psu i Frani je imponiralo što je pas odlučio ući (ili zalutati) baš kod njega. Da li bi se drugačije ponijeli kada bi ih susjedi osudili zbog pridavanja tolike pažnje psu? Možda je tim mjestom radnje pisac htio pokazati kako mještani ni umno ne izlaze iz okvira svog sela.
Vidimo da nakon par izrečenih primjera posebnih pasa o kojima su susjedi čuli i posljednjeg o psu u kojeg je ušla duša umirućeg gospodara se šalje po svećenika da provjeri psa. Možda je pisac time htio pokazati koliko su stanovnici njegovog kraja lakovjerni i praznovjerni.
Čitajući o samom djelu naišla sam jedno zanimljivo zapažanje – rečenice kojima se opisuje ambijent su dugačke, dok rečenice kojima mještani međusobno razgovaraju kratke, kao da pisac želi pokazati kako i govor odražava podneblje njegovih likova.
I tako smo mi raspravljali o psu kao i likovi iz pripovijesti, okarakterizirali likove, bacili se na općenitiju raspravu o životinjama, imaju li ona svoja prava, zamjenjuju li djecu u nekim obiteljima, pristunost na javnim mjestima i u javnom prijevozu pa nadalje goveda, primjeri strategija aktivista dok jedan momak nije primijetio kako dok mi tu raspravljamo možda neki “gost” upravo obilježava zgradu u kojoj se nalazimo, kao i gost u djelu.
Da završimo ovu preporuku pokušavši opisati djelo koristeći životinje – mali ptič, veliki krič!
