Sloboda je na usnama svakog suvremenog čovjeka, njezino ime izriče s posebnim poštovanjem, njezina vrijednost ne dovodi se u sumnju, niti javno propitivanje – sloboda je skoro pa mistično, intuitivno spoznata vrijednost koja je dobra sama po sebi, dok je njezin nedostatak popraćen s društvenom osudom i moralnim zgražanjem. Iako, sloboda posjeduje svoju vrijednost (o granicama te vrijednosti neću diskutirati) i svi uživamo u plodovima slobode, rijetko se tko zapita „što bi to zapravo bila sloboda?“ – naravno, osim povjesničara ideja i profesionalnih filozofa. U smjeru tog propitkivanja, često se ističe negativno i pozitivno poimanje slobode, kao dvije strane iste kovanice, koje su u povijesti bile povezane, a u prošlom stoljeću došle u sukob. Jedan od najpoznatijih filozofa koji je izrazio tu dihotomiju jest Isaiah Berlin, u svojem već sada kultnom eseju Dva poimanja slobode. Tekst je nastao 1958. godine, kao produbljena i prerađena verzija nastupnog predavanja kojeg je Berlin održao na katedri Chichele za društvenu i političku teoriju na Oxfordu. Za svoju skromnu zadaću, Berlin je odlučio preispitati dva značenja, pozitivno i negativno značenja koje pridajemo slobodi.
Započnimo s negativnom slobodom – ono je sloboda od neuplitanja drugih aktera u naše djelovanje, ona osigurava prostor unutar kojeg nitko ne smije intervenirati niti nas prisiljavati na nešto.
„… sloboda u tom smislu predstavlja slobodu od; odsutnost uplitanja preko te promjenjive ali uvijek raspoznatljive granice.“1
Negativna koncepcija slobode naglašava kako je svako neuplitanje po sebi dobro, a prisila po sebi loša iako ponekad nužna. Negativna sloboda jest sloboda od bilo kakvog izvanjskog uplitanja u vlastite djelatnosti, i ono ne smije biti izjednačeno s pukom mogućnošću izbora između raznih alternativa. Berlin će istaknuti kako negativna sloboda predstavlja razmjer između mnogo varijabli, poput koliko mogućnosti mi je ponuđeno, kolika je težina ispunjavanja tih mogućnosti, koliko su te mogućnosti važne za naše životno ispunjenje i slično. Negativna sloboda trebala bi samo pružiti prostor slobodnog djelovanja. Kako stojimo onda s pozitivnom slobodom?
Pozitivan smisao slobode proizlazi iz ljudske težnje da budemo autonomni, da sami sebi dajemo ciljeve i da naše odluke ovise o nama samima. Nasuprot negativne slobode koja želi odstraniti bilo kakvo neuplitanje ili prisilu u prostoru slobodnog odlučivanja, koncept pozitivne slobode želi istaknuti važnost vođenja života prema vlastitim ciljevima – ono naglašava dimenziju kontrole koja postoji unutar političke slobode, čovjek želi autonomno kontrolirati svoj život. Pozitivna sloboda je zapravo sloboda za nešto, za usmjeravanje vlastitog života prema nekim vrijednostima ili moralnim pravilima. Berlin je to fantastično sažeo ovim riječima:
„Želim biti subjekt, a ne objekt; biti pokretan razlozima, svjesnim ciljevima, koji pripadaju meni, a ne uzrocima koji na mene utječu izvana. Želim biti netko a ne nitko; onaj tko djeluje – tko odlučuje, a ne onaj za kojeg se odluke donose; onaj tko samog sebe usmjeruje, a ne onaj na kojeg djeluje vanjska priroda ili drugi ljudi kao da je nekakva stvar, životinja ili rob koji nisu sposobni igrati ulogu čovjeka, tj. koji ne mogu zamišljati i ostvarivati svoje vlastite ciljeve i mjere.“2
Većinski dio eseja, Berlin je posvetio kritiziranju pozitivne slobode, kao što su i mnogi Berlinovi protivnici kritizirali njegovo jednostrano naglašavanje negativne slobode kao ključne komponente političkog života. Naime, Berlin je smatrao da su totalitarni režimi i njihovi politički zločini bili upravo inspirirani pozitivnim konceptom slobode, oni su određenu strukturu vrijednost željeli nametnuti kao vječno, esencijalistički ustanovljenu te time opravdavali i svoje zlodjela kao dobrobiti svih unutar tog sustava. Fašizam u ime državnog ustroja, nacizam u slavljenju nacije/rase, dok se komunistički imperativ za pozitivno slobodom očitao u žrtvovanju pojedinca za kolektivno blagostanje.
„To je uvjerenje da negdje u prošlosti ili u budućnosti, u božanskoj objavi ili u duhu individualnog mislioca, u proglasima povijesti ili znanosti ili u jednostavnom srcu neiskvarenog, dobrog čovjeka postoji konačno rješenje.“ 3
Politički zločini bili su učinjeni na uvjerenju kako se društvo ili zajednica može urediti prema određenoj vječnoj shemi ili metafizičkom principu, da je moguće pronaći onu krajnju vrijednost te da će ono dostaviti blagostanje svima. Autor je definitivno skloniji naglašavanju negativne slobode, ali on ju ne apsolutizira (kao što su mnogi kritičari tvrdili), čak i sam ističe kako
„širina slobode nekog čovjeka ili naroda da izaberu život kakav on ili oni žele mora se odvagnuti nasuprot zahtjevima mnogih drugih vrijednosti, za koje su vjerojatno najočigledniji primjeri jednakost, pravednost, sreća, sigurnost ili javni red.“4
Drugim riječima, Berlin favorizira pluralizam ljudskih ciljeva nad krutim monizmom jednog političkog cilja, njegovo završno stajalište bilo bi spoj mnoštva ljudskih ciljeva s određenim oblikom negativne slobode unutar kojeg ne dolazi do uspostave završnog političkog cilja, već su u stanju međusobnog suparništva.
Kakve veze sloboda ima s moralnošću ili pak s cjelokupnim etičkim sustavom? Prvenstveno sloboda i svjesnost moralnih aktera su uvjeti mogućnosti kako bi se uopće ispunilo moralno djelovanje. Čovjek koji je pod prisilom, koji s uperenim pištoljem ispunjava želju onoga koji drži oružje nije moralno odgovoran za svoje djelovanje niti je čovjek koji u bunilu izgovori laži može biti odgovoran za izrečene stvari. No što je s negativnom slobodom i moralnim djelovanjem koje pretpostavlja prihvaćanje nekog oblika pozitivne slobode?
Uzmimo za primjer aretaičku etiku koja svoje korijene ima u antičkom podneblju. Sokratova etika posjeduje značajke etike vrlina iako u svojoj intelektualiziranoj formi, dok Platon i Aristotel razvijaju etičke sustave u kojima veliki značaj imaju vrline, srednjovjekovni autori poput Tome Akvinskog produbljuju tu misao, dok se suvremeni povratak aretaičkoj etici povezuje s G.E.M. Anscombe i njezinim radom Modern Moral Philosophy te knjigom After Virtue koji je napisao Alasdair MacIntyre.
Aretaička etika naglašava ulogu ljudske osobe i vrline, nasuprot deontološkim etičkim sustavima koji naglašavaju pravila i dužnosti ili raznih utilitarističkih inačica koje su usmjerena na posljedice moralnog djelovanja ali ne i motivaciju djelovanja.
Sloboda za predstavlja vidik slobode koja u svojem temelju nije fokusirana na negiranje obaveza ili utjecaja drugih ljudi kako je to unutar slobode od, pozitivna sloboda pretpostavlja da se sloboda mora razvijati uz pojedinčev moralni život (što je jezgra etike vrlina)- ono ne može biti reducirano samo na neuplitanje drugih u naše živote. Ova vrsta slobode u bitnome je povezana s idejom aretaičke etike koja naglašava kako je sloboda povezana s vlastitim razvojem vrlina, što je čovjek bolji u habitusu vlastitih vrlina to je on slobodniji. Temeljna razlika između negativne i pozitivne slobode može biti gledana kroz vidik različitog koncipiranja ljudskog života, svrhe samoga života.
Eudajmonistički koncepti etike (aretaička etika ima svoju eudajmonističku inačicu) naglašavaju da je za postizanje blaženstva ili neke vrste ekstaze kao svrhe života, moguće dosizanjem određenog moralnog stanja, u težnji za dobrim. Sloboda od bilo kakvih moralni normi, bilo kakvih zakona, sloboda od intervencija drugih ljudi u naše privatne živote, sloboda državnog aparata na ekonomskom polju ne može dati moralne niti aksiološke odrednice za formiranje čovjekovog karaktera niti dati hijerarhiju vrijednosti. Temeljne kardinalne vrline poput hrabrosti, razboritosti, pravde i umjerenosti tvore jednu hijerarhiju vrijednosti, koja može biti proširivana, na primjer, u suvremenim raspravama oko ekološke nestabilnost i prijetnje o katastrofi te iste možemo govoriti o štedljivosti kao jednoj od kardinalnih vrlina. Čini se da apsolutiziranje negativne slobode ne može biti nit vodilja za moralno djelovanje unutar etike vrlina, moralno djelovanje pretpostavlja slobodu moralnog aktera ali bez moralnih odrednica ( koje će mnogi svrstati u pozitivnu slobodu) ne može biti aktivnog moralnog djelovanja i razvijanja ljudskog karaktera kao što to naglašava aretaička etika.
