Venezuela, zemlja koja je nekad bila poznata po nevjerojatnoj prirodi, najstarijim geološkim formacijama na svijetu, simpatičnim ljudima i najljepšim ženama, sada je isključivo poznata po neuspjeloj revoluciji, korumpiranoj vlasti, migrantskoj krizi, jednoj od najvećih stopa ubojstava na svijetu te najvećoj inflaciji. Ova duga priča počela se pisati 1999. godine kada je Hugo Chavez stupio na vlast.
Situacija u Venezueli dobila je pažnju svjetskih institucija i medija nedavno, kada je presjednik venezuelanskog Sabora, 35-godišnji inženjer Juan Guaido, preuzeo odgovornost privremenog predsjednika republike. Međutim, ona je već dugo u centru pažnje južnoameričkih država.
Kako je sve počelo
Da bismo razumjeli kako je došlo do sadašnje situacije, moramo se vratiti u 2015. godinu, kada su u prosincu održani parlamentarni izbori za Narodnu skupštinu, venezuelanski parlament. Riječ je o redovitim izborima, u kojima je oporba pobijedila dvotrećinskom većinom te osvojila mandat koji je trebao početi 2016. i trajati do 2021. godine.
Prije isteka mandata prethodne skupštine, u kojoj je dotadašnji predsjednik Nicolás Maduro imao većinu, zastupnici su prijevremeno razriješili Vrhovni Sud, čiji je mandat bio pri kraju te su zastupnici ekspresno, preko noći imenovali nove suce Vrhovnog suda, iako proces predlaganja i imenovanja novih sudaca inače traje minimalno dva mjeseca. Na ovaj način spriječeno je da to dužnost tog imenovanja pripadne novoizabranoj skupštini.
Novi je Vrhovni sud krenuo u svoj mandat tvrdeći da tri novoizabrana zastupnika nisu osvojila mandate legalnim putem. Cilj je bio da oporba izgubi dvotrećinsku većinu skupštine. Narodna skupština donijela je prijedlog za održavanje referenduma o opozivu Madura u listopadu 2016., što je bilo potpuno u skladu s ustavom, ali je Vrhovni Sud odbacio taj prijedlog.
Također, početkom 2017. godine, Vrhovni sud donio je dvije presude kojima je skinuo parlamentarni imunitet saborskim zastupnicima te potaknuo predsjednika Madura da najavi “Izvanredno stanje” i da preuzme zakonodavne ovlasti, čime se narodnu skupštinu ostavlja bez ikakve moći. Ovakva presuda dala je predsjedniku Maduru sve moguće ovlasti vođenja Venezuele kao i ugovaranje poslova crpljenja nafte i eksploatacije mineralnih polja bez ikakvog mišljenja ili suglasnosti narodne skupštine.
Zbog ovih odluka kreću masovni prosvjedi. Više od stotinu dana narod je bio na ulicama. Izvršene su masovne represije, skoro pet tisuća osoba završilo je u zatvoru, a ubijeno je 167 osoba. Tada europske institucije po prvi put okreću svoj pogled na ovu južnoameričku zemlju i obraćaju pozornost na ono što se događa.
Eskalacija krize
Odgovor izvršne vlasti bio je raspisivanje izbora u srpnju 2017. godine, čime bi se stvorila jedna paralelna skupština, tzv. Narodna ustavnotvorna skupština. Oporba nije sudjelovala u tim nezakonitim izborima, na koje je izašlo manje od 20% biračkog tijela. Međutim, izborno povjerenstvo objavilo je spektakularne rezultate prema kojima je Madurova stranka izvojevala apsolutnu pobjedu na izborima. Tako su u Venezueli de facto počele zasjedati dvije skupštine, ona legalno izabrana 2015. godine – Narodna skupština – i nezakonita Narodna ustavotvorna skupština (NUS). Većina međunarodnih institucija priznaje isključivo Narodnu skupštinu te smatraju NUS ilegalnim tijelom.
Prošlu godinu obilježila je eksponencijalna inflacija od 1.750.000% (prosječna mjesečna plaća iznosi 8 dolara, a litra mlijeka koštala je 2 dolara), nestašica hrane i lijekova (prosječan Venezuelanac izgubio je 11 kilograma na težini te se hrani samo dva puta dnevno. 85% lijekova više nije dostupno u ljekarnama, 30% djece je pothranjeno, a više od 50.000 pacijenata ima rak i ne može dobiti tretman, dok 75% hitnih pomoći nisu u stanju više raditi). Ovaj period obilježio je također i početak masovne migracije Venezuelanaca (prema UN-u više od 3 milijuna ljudi iselilo se iz Venezuele, ali u tu procjenu nisu uključeni Venezuelanci s dvojnim državljanstvom – kao što je to moj slučaj – stoga se pretpostavlja da je stvarni broj blizu 5 milijuna), koji su na sve moguće načine, pa čak i pješice, napustili Venezuelu u potrazi za boljim životom.
Po venezuelanskom Ustavu, ali i pravilima nacionalnog izbornog povjerenstva, u prosincu 2018. godine trebali su se održati predsjednički izbori te je novoizabrani predsjednik trebao prisegnuti 10. siječnja 2019. pred Narodnom Skupštinom. No, znajući da će se do prosinca stvari samo dodatno pogoršavati, NUS je zajedno s Madurom raspisao nezakonite, prijevremene izbore, i to u roku od 45 dana, za svibanj 2018. godine. Većina oporbenih političara bila je ili spriječena da sudjeluje ili u zatvoru. Narodna skupština, kao i većina država Amerike i Europske Unije, naglasila je nepravilnost i nezakonistost održanih izbora. U tim je izborima, prema rezultatima izbornog povjerenstva, Maduro, naravno, „pobijedio“.
Tako smo došli do 10. siječnja 2019. Maduro je na temelju sumnjive pobjede na nezakonito raspisanim predsjedničkim izborima prisegnuo na vlast. Isti je dan Narodna skupština proglasila Madura uzurpatorom, a u skladu s venezuelanskim ustavom, predsjednik Narodne skupštine, Juan Guaido preuzeo je ovlasti izvršne vlasti dok se na legalan način, u nepristranim izborima ne odabere novi predsjednik države. Isti je dan najavljen plan rada, koji obuhvaća tri koraka: prestanak uzurpacije, prijelaznu vladu te slobodne i demokratske izbore.
Reakcija međunarodne zajednice
Većina zemalja Južne Amerike odmah je priznala Juana Guaidoa kao privremenog predsjednika. Razlog je vrlo jednostavan: ogromni migracijski valovi preplavili su susjedne države, čija infrastruktura više ne može podržavati sve veći broj pridošlica. Također, Venezuela služi kao utočište terorističkim organizacijama kao što je ELN. Zato su države poput Kolumbije, mete terorističkih napada, na strani Guaidoa. Ove zemlje nisu američke marionete, one jednostavno žele riješiti krizu iskorjenjivanjem problema.
Kanada i SAD također su odmah priznale Guaidoa kao privremenog predsjednika republike zato što znaju da je Venezueli potrebna humanitarna intervencija. Europska Unija dala je Nicolásu Maduru ultimatum od osam dana, koji on nije poštovao, nakon čijeg isteka su također dali potporu Narodnoj skupštini i Juanu Guaidou. S druge strane, glavni su Madurovi podupiratelji Kina i Rusija. Ni njihov razlog nije ideološki, već isključivo ekonomski. Kina i Rusija imaju interese u Venezueli, ponajviše crpljenje nafte i eksploataciju minerala. Iako su ove zemlje na početku odlučno stale uz Madura, već su dale naznake da su spremne održati sastanke s Narodnom Skupštinom te čak i dati potporu Guaidou kako njihovi interesi ne bi bili ugroženi i kako bi Venezuela platila sve dugove koje ima prema njima. Tako je neki dan ruska banka Gazprombank odlučila blokirati račune venezuelanske naftne kompanije PDVSA.
Nada u bolju budućnost
Ovaj tekst pokriva samo mali vrh jednog ogromnog ledenjaka te pokušava objasniti situaciju u Venezueli, isključivo u periodu od 2015. godine do danas, na najjednostavniji i najkraći način, a da pri tome ne postane znanstvena disertacija na temu tragične sudbine jedne zemlje. Što će se dogoditi dalje? Teško je reći. Popularnost Juana Guaidoa još raste, vojne ličnosti polako se okreću demokraciji, slike blokade humanitarne pomoći obišle su svijet te borba venezuelanaca dobiva svaki dan sve više simpatizera diljem svijeta. Ljudi se neće umoriti, ovaj su put puni nade. Imaju potporu liberalnih, konzervativnih, centrističkih, socijaldemokratskih i drugih vlada, imaju potporu i međunarodnih institucija poput europskog parlamenta i organizacija poput Socijalističke internacionale.
Sljedeći korak očekuje se 23. veljače, što je službeni datum ulaska humanitarne pomoći u Venezuelu. Do tada, možemo se isključivo samo nadati najboljem.
Kristian Ivan Hrgetić Vitols
