Što vas asocira na Dalmatince? Uz karakterističan naglasak, fjaku, ispijanje kave na rivi, među odgovorima se nađe i njihova tipična fraza: ”pomalo, ima vremena”. Ne bih rekla da je riječ o lijenosti (iako je ponekad zna biti), već o stanju uma programiranom da ne žuri u životu, već ima vremena za sve.
Da se razumijemo, Dalmatinci nemaju neke super organizacijske moći koje drugi ljudi nemaju, nego jednostavno uživaju u životu.
Može se reći da se upravo iz te jedne fraze puno toga da naučiti. Primjerice, kada ste posljednji put hodajući nekom ulicom usmjerili pogled u visine, pogledali u nebo, pa oko sebe i zastali nad tim, divili se prirodi i sredini oko vas? Često uzimamo zdravo za gotovo mjesto u kojem živimo, prijatelje s kojima se družimo, obitelj, posao koji imamo.
Uvijek negdje žurimo, a ne razmišljamo o tome da bi u cijeloj žurbi možda mogli sebe izgubiti.
Pomalo, stani na loptu, sjedi, odmori se, razmisli, kuda ideš? Ne žuri, život nije utrka na 100 metara nego maraton, za koji treba imati snage.
Kao rođena Dalmatinka, odrasla sam s ovim stanjem uma, a dolazak u Zagreb na fakultet bio mi je šok. Zagreb je uvijek u pokretu, ljudi stalno žure na tramvaj, bus, posao, fakultet, uvijek neka žurba. Dnevno čovjek u Zagrebu izgubi barem dva sata u vožnji do posla i s posla. S druge strane, na jugu Lijepe naše, predivne Dalmacije život je potpuno drugačiji, opušteno, pomalo, bez toliko stresa, uživanje u moru i suncu.
Ako nisi Dalmatinac, ne znači da ne možeš početi živjeti ovako; za početak zastani, otvori oči, otkrij ljepotu oko sebe i nemoj se nervirati oko stvari koje ionako ne možeš promijeniti, živi pomalo i uživaj u tome!
