U jednim je našim dnevnim novinama, u broju izašlom 14. rujna, objavljena vijest kako se BBC pita bi li radnicima trebalo dati slobodne dane u slučaju kad im umre kućni ljubimac. Na to ih je pitanje potakao potez jednog britanskog poslodavca koji je tako postupio kad je jednoj njegovoj zaposlenici uginuo pas, „prvi pas“, kaže, kojeg je „zaista mogla nazvati svojim“. Prošli su, naime, „puno toga zajedno“. I sada se BBC pita treba li to postati uvriježenom praksom. Dobivamo i odgovore dvaju profesora, uz njihove zaključke da „moramo poštovati sve načine na koje ljudi doživljavaju ljubav“, odnosno da bi „odbijanje ovakvih zahtjeva stvorilo neproduktivne radnike“. Problem bi bio jedino eventualno iskorištavanje takve prakse, kao i unutar toga sadržano pitanje određivanja toga što je to kućni ljubimac. Ne želim ovdje diskutirati o autentičnosti osjećaja vlasnice uginulog psa ni o problemu s kojim bi se protezanjem postupka britanskog poslodavca svijet rada mogao suočiti; sasvim je moguće da je dotična osjećala duboku tugu i da bi beskrupulozni među nama nakon Flokijeve smrti mogli nabaviti Bobija i opet shrvani tražiti dopust. Možda već i nakon par dana, jer i to je dovoljno da se čovjek poveže sa svojim ljubimcem.
Namjera mi je prvo promisliti malo o posljednje navedenom problemu, naime, o tome kako definirati što se krije iza sintagme „kućni ljubimac“. Dakle, trebalo bi se raditi o životinji koju se drži u kući ili stanu te joj je vlasnik privržen i ona njemu. No jesu li to samo pas, mačka i zlatna ribica? Ukratko, u raznim je dijelovima svijeta konvencionalna određena skupina životinja. U nas je odnedavno postalo uobičajenim držati u stanu svinje, a Maje su navodno držali jaguare. Koliko je jaguar bio prikladan za kućnog ljubimca i je li zapravo samo bio zatočen manje je bitno; ilustriram samo koliko je shvaćanje fluidno. No generalno vrijedi pravilo da kućni ljubimac bude pitoma i bezopasna životinja, ili barem potonje. Ako već nije ni to, a onda barem da je društveno prihvatljiva, što obično izvire iz argumentacije da je netko negdje tu granicu već probio. Ostatke tih starih normi možemo naći na ulazima u neke objekte gdje nalazimo zabrane ulaska psima; drugi se diče što su im lokali „dog friendly“. Ove prve bi tobože trebalo ukinuti i raskrinkati u njihovu licemjerju, zanemarivši što su razlozi ponekad opravdani, jer sve ograde treba srušiti. U toj naoko benignoj situaciji vidimo mentalitet za koji je svaka ograda tu samo kako bi zatočila i zapriječila, a nikada kako bi sačuvala nešto vrijedno čuvanja.
Što bi to bilo vrijedno čuvanja? Sigurnost? Dopustiti ulaz psima, a zabraniti unošenje zmija nešto je što bi isprva bilo smatrano razumnim jer zmija je percipirana kao potencijalno opasna, a k tome se i lako sakrije i zavuče, recimo ispod polica u supermarketu. Krajnje neprikladno. No naći će se netko i reći: „Samo malo, pa i pas grize, a ja svoje ljubimce držim na uzici – čemu onda takve zabrane?“, i eto nam još jedne barijere koju treba slomiti. Slično je i s davanjem slobodnih dana zbog smrti ljubimca. Kada nekoj osobi umre netko iz obitelji, bio to supružnik, roditelj ili dijete, ona dobije slobodne dane. Pa ako svog psa smatramo članom svoje obitelji, gdje je tu logika, zapitat ćemo se. Odgovor je u tome da se radi o životinji. U cijeloj ovoj priči vrijedno je čuvanja to da čovjek ima svoje osobito dostojanstvo i vrijednost. Ako li pak nije tako, kako ćemo reći „Pas da, ali krokodil ne“? Netko možda baš ima „đir na krokodile“, voli stari Egipat. Ili: „Pauk je o.k., ali ne i krpelj“? Ta oboje su iz reda paučnjaka, a to što krpelj siše krv sasvim je bespredmetno, pa to čine i političari! Dapače, on se hrani na mom ramenu i „sve prolazimo zajedno“.
Ako čovjek nije objekt posebnog poštovanja, gdje onda utemeljiti njegova prava o kojima toliko brujimo? U intelektu? Ali drugi inteligentniji primati samo su malo manje inteligentni od nas. Onda u jeziku, reći ćemo. FOXP2 nam je zacementirao tu jedinstvenost, ostali su otišli u drugom smjeru. No jezik nije nužno jedini oblik komunikacije, iako je svakako najnapredniji. Osim toga, neki ljudi, iz raznih razloga, ne govore, a neki su, da se vratimo na prethodnu pretpostavku, intelektualno potkapacitirani u odnosu na opću populaciju. Kako ćemo onda? Filozof James Rachels, koji se zalagao za „darvinističko utemeljenje morala“ zalaže se za relativizaciju kompleksnosti organskog ustroja kao temelja dostojanstva, iako priznaje da je moralno ozbiljnije ubiti majmuna negoli zgaziti kukca. Ako pokuse na, primjerice, čimpanzama, smatramo moralno nedopustivima, nije to zato što su oni inteligentniji od pasa, već zato što pate. Važno je, smatra, koliko životinja pati, a ne koliko je inteligentna. Međutim, kako komentator NYT-a Robert Wright kaže, Rachels je uvidio ozbiljnost relativizacije tvrdnjom da smo tek malo iznad životinja, pa stoga piše o zabrani ubijanja ljudskih bića. U tome je, smatra Wright, problem aktivista za prava životinja žele li biti filozofski dosljedni. Ako i mi i životinje isto osjećamo, a to je kriterij, preostaju nam dvije opcije: osigurati apsolutna prava svima ili pak nikome, pa ni nama. Rachelsu treba čestitati jer, iako nije ponudio treću varijantu, ipak je među rijetkim aktivistima koji su prepoznali problem.
Zanimljiva je i još jedna Rachelsova tema koja je nužni produkt njegova razmišljanja. On naime razlikuje „biološki“ i „biografski“ život, pri čemu bi potonji bio život koji osoba biološki živa smatra vrijednim življenja, a ne posjeduje li to nešto što joj se čini važnim, bilo bi joj opravdano podnijeti zahtjev za eutanazijom, što je još jedan predmet medijske rasprave ovih dana. Štoviše, u istom broju dnevnih novina u kojima je i ova vijest o kojoj pišem.
Dakle, slobodne dane zbog smrti članova obitelji, drugih ljudi, dobivamo jer je to, iako naravno sve više nesvjesno, nasljeđe vremena u kojem je bilo jasno da je čovjek biće vrijedno posebnog dostojanstva. Je li temelj tog dostojanstva ideja čovjeka stvorenog na sliku Božju ili neka humanistička inačica iste, za ovo je pitanje od nešto manje važnosti. U konačnici se radi o izboru svjetonazora. Razgovarajući o slobodnima danima zbog smrti kućnog ljubimca primat bi trebao počivati na dostojanstvu onoga za čim se tuguje, a ne na tuzi samoj. Vjerujem da su ljudi tužni i kad u kockarnici izgube masnu lovu.
Autor: Karlo Kovačić
