mimladi

Što ako ti kažem da je sve na tebi?

Pročitao si do sada, sigurna sam, brojne tekstove o odlasku mladih iz Republike Hrvatske. Pročitala si i brojne tekstove o pasivnosti mladih.

Ako misliš da je ovo još jedan klasični tekst o tome kako mladi ništa ne rade, kako ne preuzimaju inicijativu i kako ne idemo nikuda, političari koji su na vlasti ne rade dobro i ne rade dovoljno, onda bih rekla da nisi u pravu. Možda, zapravo. Tekst je o tome, ali u svojoj biti nije. Barem ga ja tako vidim, a potajno priželjkujem da i tvoja perspektiva bude takva.

Ponoć je već prošla i imam osjećaj kao da ovaj današnji dan traje više od 

dvadeset i četiri sata. Ako ću biti iskrena, često poželim da dan toliko i traje, ali danas to nije slučaj. Danas nisam stigla pročitati nikakve nove vijesti na našim portalima, a sumnjam nekako da sam nešto puno propustila. Iseljavanje, referendumi, politika, ratovi, izbori, političke stranke, što su nosile zvijezde na crvenom tepihu… Ne kažem da nije važno, jest, ali ja bih radije čitala o pravim zvijezdama. O onima koje svijetle u mraku, koje pokazuju put drugima, koje čak i kad se gase daju sve od sebe da svijetle. Neću vam sada govoriti o stelarnoj astronomiji, već o ljudima, običnim ljudima poput tebe i mene. Kada čitaš o uspjesima vjerujem da često pomisliš da su nedostižni. Da treba napraviti nešto veliko, da to mogu samo posebni ljudi, da je uspjeh rezerviran samo za njih. I onda se možda obeshrabriš. Pa odustaneš jer pomisliš da to nije za tebe. Prihvatiš da je tako i nastaviš dalje. I napraviš pogrešku.

Svi ti pišu o onima koji loše rade, onima koji odlaze, toliko rijetko pronađeš neke pozitivne vijesti. Toliko rijetko pronađeš u domaćim medijima nešto što te motivira. Već i sam gubiš volju i želju za promjenom jer vidiš da se ništa ne mijenja. Misliš da oni koji bi trebali donijeti promjene ne rade na tome i to te ljuti. Financijska situacija tvoje obitelji je sve teža. Ne vidiš izlaza i odlučuješ se otići…

Ja ti želim pisati o drugoj strani. Da, tko bi rekao, postoji i druga strana. I neću te osuđivati niti te moliti da ostaneš na jednoj ili drugoj. Na ovoj strani je hrvatska mladež, neki od njih su tek srednjoškolci, a neki već na fakultetima. Rade i studiraju, neke financiraju roditelji, ali neki od njih kakogod žele pronaći neki dodatni posao kako bi stekli iskustvo. Znaju da je ono u današnje vrijeme važno. Postoje i oni koji su završili fakultete i u potrazi su za poslom. Ne odustaju i daju sve od sebe da unatoč nepotizmu dođu do posla, nisu odustali odmah, odlučili su više tražiti i pronaći dobre ljude. Njih uvijek možeš pronaći, teže je, ali moguće. Ako nisi znao, brojni studenti su aktivni u različitim studentskim organizacijama putem kojih provode zanimljive projekte koji mlade pripremaju za tržište rada. Neki od njih su već pokrenuli svoj vlastiti posao unatoč tome što ih sustav iz dana u dan sve više guši i sprječava njihov razvoj.

Što biste rekli, koja je zajednička stvar i jednima i drugima? U pravu ste, i jedni i drugi žele promjene, samo su jedni od njih prvo odlučili pokušati, prijeći nekoliko prepreka i nastaviti pokušavati, a drugi možda nakon prvih prepreka odustali.

Vidiš, nije sve tako jednostavno kako se na prvu čini. Svi mi priželjkujemo neke 

reforme i očekujemo da će se njihovom provedbom sve riješiti. I dobro je tako misliti jer to je prvi korak promjene cjelokupnog sustava. Tek tako ćemo moći reći da idemo naprijed i da se promjene događaju. No, što ako bih ti rekla da to nije jedino što bi donijelo promjene? Što ako ti kažem da si ti taj koji može donijeti promjene? Što ako ti kažem da si ti ta koja može pokrenuti svoju lokalnu zajednicu? Vjerojatno misliš da ću opet krenuti s rečenicom koju si čuo puno puta, “promjena treba krenuti od tebe” i kako je to već postala floskula. Ne moramo svi mi završiti fakultete, iako bi doista bilo poželjno da imamo što više visokoobrazovanog stanovništva. Ne moramo svi mi biti poduzetnici, iako bi bilo dobro da bude što više takvih ljudi, posebno mladih. Ne moramo svi mi biti liječnici, inženjeri ili pravnici, štoviše, ne bi to bilo ni dobro. Ne moramo, jer nemamo svi jednake mogućnosti niti jednake predispozicije za takvo nešto. Ne moramo, jer nismo svi na ovom svijetu sposobni raditi jednake poslove ili imati jednake vještine. Ne moramo, jer možda ne želimo, nemamo želju za takvo nešto.

Nije važno što radimo i tko smo, važno je da u radu pokazujemo svoju ljudskost, da ono što radimo, radimo najbolje što umijemo i možemo. Važno je imati strast i želju da obavimo posao najbolje, a kada smo takvi onda nam se otvaraju prilike. Kada smo takvi, onda učimo, a učenjem stječemo nova znanja koja nam mogu pomoći u našoj budućnosti. Ne kažem je da smo svi ravnopravni, niti kažem da svi možemo sve, samo te želim potaknuti da razmisliš kako bi se svijet promijenio da svi koji nešto rade, rade to na najbolji mogući način dajući sve od sebe.

Da novinar koji sada sjedi u redakciji i piše novi tekst, piše najbolje što zna, iako mu se ne da i nema snage za takvo nešto. Ali će ipak dati sve od sebe jer je to njegov posao. Da liječnica svakom pacijentu pristupi s jednakom pozornošću bez obzira na to što je kraj radnog dana i već je iscrpljena. Da suprug koji doma odgaja djecu ih odgoji najbolje što može. Da pilotkinja svaki let odradi s maksimalnom koncentracijom i sviješću da o njoj ovise brojni životi. Da učitelj na svakom novom satu s ljubavlju djeci objašnjava gradivo koje trebaju naučiti i tako i u njima probudi želju za učenjem. Da automehaničarka nakon što završi svoj posao klijentu da još neke dodatne savjete u vezi kvara kako se on ne bi dešavao prečesto. Da njegovatelj svima postupa jednako, a osim toga da pokuša što više pružiti ljudima o kojima se brine.

Možda ćete reći da je ovo što čitate utopija, no nije. Ako imate ljude koji rade svoj posao prosječno dobijete ono što imamo danas, a ako imate ljude koji rade svoj posao najbolje što znaju onda možemo imati više. Onda ćemo s vremenom doći i do toga da cijenimo rad, sebe osobno, društvo i sve ono što imamo i na čemu možemo biti zahvalni.

Vidiš, nije sve tako jednostavno kako se na prvu čini. Svi mi priželjkujemo neke reforme i očekujemo da će se njihovom provedbom sve riješiti. I dobro je tako misliti jer to je prvi korak promjene cjelokupnog sustava. Tek tako ćemo moći reći da idemo naprijed i da se promjene događaju. No, što ako bih ti rekla da to nije jedino što bi donijelo promjene? Što ako bih ti rekla da si to ti? Da je to tvoj bližnji? Da smo to mi?

Kada čitaš o uspjesima vjerujem da često pomisliš da su nedostižni. Da treba napraviti nešto veliko, da to mogu samo posebni ljudi, da je uspjeh rezerviran samo za njih. A što si ti, nego poseban?

 

Unesite pojam po kojemu želite pretraživati portal.