U osmoj epizodi ciklusa Poezija petkom donosimo Baladu mladog Luke Tripala (Zagreb, 1994.). Luka, koji nam je poznat iz šeste epizode ciklusa, studira farmaciju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnik je nagrade na 49. Šimićevim susretima za zbirku Theta (2012.) te Hrvatske književne nagrade Grada Karlovca za mlade pjesnike Zdravko Pucak za zbirku Podina (2013.). Član je Društva hrvatskih književnika i pokretač književnog kolektiva Prirok.
BALADA
bijeli putokaz bijela natpisa
prvo crnilo crnog domina
samo branik bez pruge sred pustoši
i glas s nepca koji neprestano potvrđuje,
to je tek sjećanje, to je sjećanje;
ugrabiš li u njemu kakvu razgovijetnu želju,
ona se namah izvine, sve stvarno u njoj
nestane, kao kad ti noga sklizne
s jednog mramornog podnožja na drugo
dok hodaš nausko između grobova
(kratak je to dodir između skeletnog u tebi
i u zemlji, ali čuje ga čitav svijet):
sad je već kasno, opet će glas s tvog nepca,
izlaze sitne zvijeri; svuci što god već
imaš na sebi i donesi kresivo,
otmi ga, ako treba, od kojeg god prolaznika;
da ne bi skončao prekrut u sitnim čeljustima,
valja ti vatru što bridi samo pod kožom
užgati izvana pa makar ti se čitav tabor zapalio
preostaje ti samo da poslije zapjevaš
(glas je sjekira za kojom tragaš u mraku):
neka mi dođe ruka što sve pripravlja preda mnom,
sva bliska, u svojoj oskudnoj pratnji;
neka se pred njom rastvore hladni svežnjevi
pod kosom, pod rebrom, pod bedrima:
nemam u njima ništa
ne čuvam crno
ne čekam bijelo
