Čovjek je društveno biće. Aristotel ga u svojem djelu „Politika“ definira zoon politikon (grčki ζῷον πολιτιϰόν), tj. društveno biće. To društveno biće oblikuje zajednicu i upućeno je u nju. Iako se to djelo više bavi uređenjem zajednice u političkom smislu, njegova je osnova i kroz njega je protkana ideja čovjeka kao bića zajednice. Zbog mogućnosti da izgradi kompleksno društvo, uzdigao se iznad prirodnog okruženja i prilagodio ga sebi. Od obitelji, kao osnovne zajednice, do prijatelja, poznanika i suradnika pa do posve nepoznatih ljudi čovjek je u svakodnevnoj interakciji s drugim ljudima. Ta interakcija omogućuje mu da utka svoj doprinos i gradi sliku društva koje smatra idealnim.
Komunikacija, međuljudski odnosi i suradnja ključni su za ispravan razvoj čovjeka. Kao društvena bića imamo potrebu za prihvaćanjem i uključenošću, a prihvaćanje od drugih više ili manje se odražava na sliku koju imamo o sebi. Napredak tehnologije, a posebno komunikacijskih sredstava, kontinuirano potencira naglasak na čovjeka kao biće skupine. Društvene mreže i ostali komunikacijski alati omogućuju ljudima da svoju potrebu za prihvaćanjem, druženjem i komunikacijom ispunjavaju putem stalne povezanosti. Naravno, postavlja se pitanje koliko se tim alatima koristimo za bolju suradnju i lakšu komunikaciju, a koliko smo mi zarobljeni u svijetu potrebe za viđenošću i samopromocijom bez granica.
Gledajući ogroman broj vijesti, statusa, slika i videa, možemo se pitati na što je spala vrijednost proživljenog. U svijetu diktature dostupnosti i stalne uključenosti ljudi su, paradoksalno, sve usamljeniji, jer je kvaliteta zamijenjena kvantitetom, a umjesto zaokupljenosti imamo lažnu prezaokupljenost.
Osim u komunikacijama, osjećaj za privatnost gubi se i na drugim poljima. Već u 18. stoljeću Jeremy Bentham, engleski filozof i pravni teoretičar, osmislio je Panopticon, koncept zgrade u kojoj su određeni dijelovi zgrade uvijek vidljivi. Njegov koncept prvenstveno je imao cilj izgradnju zatvora koji bi omogućavao da zatvorenici uvijek budu vidljivi, brišući tako i posljednji trag intime. Iako njegov dizajn nije zaživio, imao je velik utjecaj na izgradnju škola, bolnica, industrijskih postrojenja i kazališta. Danas je na neki način ostvaren u kamerama koje snimaju javne površine, omogućujući stalno praćenje.
Živeći u svijetu otvorenosti, imamo priliku u velikoj mjeri odabrati način na koji ćemo se predstaviti i mjeru svoje intime koju želimo otkriti ostalima. Za moderni Panopticon u velikoj mjeri smo sami odgovorni.
No čovjeku je, uz druženje i susret, potrebna i samoća; svojevrstan bijeg u pustinju u kojoj možemo sabrati misli i doživljaje. Na svakom od nas je odabir hoćemo li i koliko često izabrati jedan dio vremena za sebe. U moru šoka i glasnoće kao da smo zaboravili na vrijednost tišine i kontemplacije.
Tišina i samoća omogućuju nam da, u izostanku šuma, buke i drugih ljudi, oslobodimo svoje misli, suočimo se s nedoumicama i strahovima i saberemo misli i želje. Pružajući nam psihički i duhovni (a i tjelesni) odmor, koji nam je prijeko potreban, samoća nas jača i daje nam odlučnost i odvažnost da se suočimo s izazovima koji nas čekaju. Posljedica je nove komunikacijske paradigme da imamo sve više ljudi koji su zapravo prisilom sustava komunikacije postali usamljeni i nepovjerljivi, a čije su misli svakim danom sve pliće, tj. prozaičnije. Zato je potrebno da ponovno otkrijemo vrijednost i smisao samoće. Ona nam pomaže da gradimo svoj identitet koji će biti čvrst i postojan. Tako nam moderni Panopticon neće biti zatvor u kojem otkrivamo svaki detalj života, nego govornica na kojoj smo slobodni izgovoriti tko smo i što mislimo.
Lewis Mumford, američki povjesničar, sociolog, filozof tehnologije i književni kritičar, osobito poznat po proučavanju gradova i urbane arhitekture, napisao je omašno djelo „Grad u povijesti“, u kojoj promatra razvoj grada. Za razliku od mnogih autora, ne pristupa problematici hladno i mehanički, nego se koristi usporedbama, metaforama i izvadcima iz drugih djela. Ulomak koji donosim za kraj razmatra ulogu i utjecaj samostana na razvoj grada, kao i potrebu da prilikom oblikovanja čovjekova okruženja uzmemo u obzir i potrebu za intimom i samoćom. Knjiga je izdana prije više od 50 godina, a zadnjih nekoliko godina često razmišljam o tome što bi on mislio o posljednjoj rečenici ovog odlomka da je poživio još dvadesetak godina.
„Ključ za novi urbani oblik nećemo naći ako ne vodimo računa o ulozi samostana: monaštvo je izvršilo jak utjecaj na njegovo stvaranje. Među onima koji su se povlačili iz Rima nisu bili najbrojniji oni koji su željeli spasiti svoje tijelo; najbrojniji su bili oni pobožni ljudi koji su željeli spasiti svoje duše. (…)
Samostan je u stvari bio novi tip grada: udruženje, ili, još bolje, čvrsto bratstvo srodnih duša koje se ne okupljaju samo zbog povremenih ceremonija već u svrhu stalnog zajedničkog života, u nastojanju da ostvare kršćanski život na zemlji, posvećen isključivo i odano služenju Bogu. (…)
Samostanska kolonija postala je u stvari citadela jednog novog tipa: religiozno sabiralište koje je spriječilo da se opće povlačenje ne pretvori u slom. Ali to je bila citadela duše, a njena palača bila je opatijska crkva. Ova paralela nije netočna. Ako su se u kraljevskoj palači prvi put oblikovali svjetovni instrumenti urbane civilizacije, onda su se u samostanu izdvojile idealne namjene grada, očuvale u životu i napokon obnovile. Ovdje je također ustanovljena praktična vrijednost suzdržavanja, reda, pravičnosti, poštenja i discipline, znatno prije nego su ta svojstva prešla u srednjovjekovni grad, da bi zatim omogućila organizaciju rada i stvaranje osnovnih rekvizita kapitalizma koji je nastajao: sata, obračunske knjige i utvrđenog radnog vremena. (…)
Najuža veza između klasičnog i srednjovjekovnog grada nije dakle bila ona koju se sačinjavale preživjele zgrade i običaji nego samostan. U samostanu su se knjige klasične književnosti prepisivale s krhkog papira na čvrsti pergament; ovdje se latinskim jezikom govorilo u svakodnevnom razgovoru i tako se on djelomice sačuvao od promjena koje su dovele do stvaranja različitih jezika – talijanskog, španjolskog, francuskog i rumunjskog te njihovih bezbrojnih regionalnih dijalekata i seoskih varijanata. (…)
Ali samostani su čuvali živom sliku Nebeskog grada. S nastankom novih urbanih zajednica desetog stoljeća, samostan im je dao još dublji pečat nego trg. Ovdje je vladao mir i red, tišina i zaokupljenost, koju su kršćani toliko voljeli. (…) Samostan je, u svojoj idealnoj formi, zapravo bio Aristotelovo društvo jednakih koji teže najboljem mogućem životu. Taj zajednički život bio je ostvariv u vrijeme općeg siromaštva – on je bio čak i privlačan. Hoće li biti isto tako ostvariv u razdoblju prosperiteta?
(…)U proteklih pola stoljeća (knjiga je izdana 1961.) arhitektura je sa zatvorenosti prešla na otvorenost: zid je praktički zamijenjen prozorom. Čak i u stambenoj zgradi, kako je Henry James spremno primijetio prilikom svog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama 1905. godine, sav osjećaj intimnosti i privatnosti izgubio se povezivanjem jedne sobe s drugom, da bi se dobila neka vrst izložbenog javnog prostora za svaku priliku i za svaku funkciju. Ovaj pokret dostigao je sada možda prirodni završetak svake takve proizvoljne interpretacije ljudskih potreba. Otvarajući svoje zgrade nesmetanom blještavilu dana i otvorenog prostora, mi smo – na vlastiti rizik i štetu – zaboravili na istovremenu potrebu za kontrastom, za mirom, za tamom, za skrovitošću i povlačenjem u sebe.
Ovu lekciju treba primijeniti i na planove grada, ne manje nego za planove zgrada. Samostan, u svojoj javnoj i svojoj privatnoj formi, ima stalnu funkciju u životu ljudi u gradovima: veliko je značenje srednjovjekovnog grada upravo u tome da je demonstrirao tu činjenicu. Bez formalnih mogućnosti za izolaciju i kontemplaciju, mogućnosti koje zahtijevaju zatvoreni prostor, siguran od radoznalih očiju i vanjskih pojava koje bi odvlačile pažnju, čak i najekstrovertiraniji život mora na kraju trpjeti. Dom bez takvih ćelija obična je kasarna; grad koji ih ne posjeduje tek je logor. U srednjovjekovnom gradu od svjetovne buke u kapelu ili samostan; čovjek se mora povući na jedan sat ili na jedan mjesec. Danas je simbol srozavanja unutrašnjeg života vidljiv u činjenici da je nužnik jedino mjesto na kojem je čovjek siguran da ga nitko neće smetati.“
Ako i u to više možemo biti sigurni?
Šimun Lončarević
