Svugdje gdje se govori pred auditorijem, odnosno javno, govori se retorski pa tako i za vrijeme propovijedi od strane svećenika. Iako se među komunikacijskim stručnjacima i analitičarima često vodi rasprava tko je najveći retoričar koji je hodao po Zemlji, odgovor na to pitanje meni je i više nego evidentan – Isus. Mnogi će ovaj zaključak promatrati kroz ideološke okvire, no ako ga stavimo u kontekst u kojem je je izvorna smisao i funkcija retorike upravo ta da retor traga za jednostavnom i univerzalnom istinom, zaključak se nameće sam po sebi.
Svjedoci smo negativne percepcije retorike u javnosti jer nas povijest uči kako vješt govornik ili retor upotrebljava govorničko umijeće za manipulaciju širih masa te ostvarenje vlastitih, prečesto pogrešnih, vizija. Upravo današnji analitičari za primjere najboljih retora koriste osobe opisane u spomenutoj definiciji, stoga je i sama negativna percepcija retorike u potpunosti opravdana među širim auditorijem. Naglašavati kako su ponajveći svjetski diktatori idealni školski primjeri vrsnih retoričara, a izbjegavati pritom spomenuti Isusa zbog bojazni o produbljivanju ideološkog rata u komentarima ispod članaka govori puno i o samim analitičarima. Aurelije Augustin, glasovit upravo po svojom jasnoći i nauku, koji je (za retoriku bitno) koristio Platonovu filozofiju za izražavanje kršćanskih ideja, u svojim spisima navodi sljedeće: Kod Platona i Cicerona čitao sam vrlo mudrih i divnih misli; ali nikad nisam ni kod jednog pročitao: „Dođite k meni svi umorni i opterećeni.“ Što uopće ovim navodom jedan od najvećih i najutjecajnijih kršćanskih učitelja poručuje? Pokušajmo staviti na stranu ideološki okvir i promatrajmo isključivo retoriku kao znanost. Isus je velik upravo u mogućnosti da vlastitom retorikom liječi, da za najteže životne nedoumice ili probleme objašnjava na tako jednostavno snažan način, a opet, prošlo je dva tisućljeća od Njegovog hodanja po zemlji. Ako dosad još niste uvjereni da je Isus najveći među retoričarima, možda će vam pomoći pitanje: tko je najcitiraniji govornik u povijesti? Boljeg argumenta nećete pronaći.
No, vratimo se na uvod, odnosno zašto se svećenike više ne promatra kao retoričare, odnosno zašto njihove propovijedi više ne zauzimaju mjesto među analizama argumentacije ili retorike kao cjeline. Uzrok marginalizacije svećenika kao retoričara možda leži u tome da su i sami diskreditirali retoriku kao znanstvenu disciplinu za vrijeme Srednjeg vijeka. No je li to zaista tako? Retorika kakva je postojala u antičkoj Grčkoj i klasičnom Rimu, u srednjem vijeku ne postoji, već postaje školski predmet unutar nastavnog programa: aritmetika, geometrija, astronomija i glazba (quadrivium) te gramatika, dijalektika i retorika (trivium). Važno je istaknuti da je retorika u srednjem vijeku bila važna u izobrazbi bogatijega društvenog kruga. I u crkvenom srednjovjekovnom djelovanju retorstvo je imalo snažan utjecaj na društveni život, u kojemu je crkva imala “nedodirljivi” autoritet [note]Laznibat: 2000: 48[/note]
Pojavom romantizma retorika je dovedena u pitanje te gubi ugled kakav je uživala u vrijeme Aristotela. Romantičari su isticali iskrenost i individualni izraz, ali su bili protiv unaprijed utvrđenih pravila, od čega se retorika upravo sastojala [note]Beker: 1997: 10[/note]. Promjena funkcije, odnosno pretvaranje retorike u školski predmet, retoriku kao znanstvenu disciplinu čini dostupnijom široj populaciji. Crkva nikada nije ušla u otvorenu borbu protiv retorike, upravo suprotno, do danas njenom upotrebom konstantno radi na promicanju važnosti iste u svakodnevnom životu. Crkva je, kao uostalom i Platon mnogo desetljeća prije, ulazila u sukobe sa sofistima. Sofisti su slovili za obrazovane, dobre govornike koji su u početku djelovali u zatvorenim školama. Bavili su se problematikom psihologije, etike, politike te retorike. Nakon izlaska na trgove i općenito u javnost, sofisti započinju podučavanje pojedinca ili skupina o retorici, politici i matematici iz čega proizlazi tvrdnja kako su često bili samo prazni retori koji su za novac prodavali znanje o tome kako se svaka stvar može braniti i napadati, potvrđivati i negirati.
Promatrajući svećenike kao Isusove poslanike u meritum stvari stavljamo i retoriku. Jesu li današnji svećenici okrenuti jednostavnosti, a opet snagom vlastite poruke usmjereni svakom prisutnom pojedincu? Na ovo pitanje ne postoji univerzalan odgovor upravo zbog vlastite subjektivnosti. Ali neke retoričke smjernice su vidljive i dva tisućljeća nakon. Crkva danas posebno stavlja naglasak na retoriku, odnosno na smjernice po kojima se trebaju pisati propovijedi. Naime, i papa Benedikt XVI. skraćuje duljinu govora kako bi ostavio snažnu poruku svakome pojedincu. Prisjetimo se tzv. pravila „90 sekundi“, odnosno ako unutar početnih devedeset sekundi ne privučemo pozornost slušatelja, male su mogućnosti da će završnu poruku protumačiti onako kako smo mi zamislili. Upravo je papa Benedikt XVI. naglasio kako propovijed mora biti sadržajno kratka, a sve što će potrajati duže od 15 minuta nepovratno je izgubljeno za većinu publike.
Za kraj ostavljam riječi najvećeg rimskog govornika Marka Tulija Cicerona koje je zapisao u svome djelu O govorniku (De oratore). Razmislite dobro nad ovim riječima, promišljajte o kome bi ova snažna poruka danas govorila? Koju strukturu ljudi bi opomenula, a koju strukturu korijenski definirala? Govori li ova poruka o političarima, znanstvenicima ili subjektivnim komunikacijskim analitičarima kao retorima? Ili o nekoj drugoj društvenoj skupini ili profesiji? Mislim da će se odgovor na ovo pitanje nametnuti sam kao i u slučaju najvećeg među govornicima.
„Tko može gorljivije od govornika poticati na vrlinu, tko oštrije odvraćati od opačina, tko žešće koriti zlotvore, tko ljepše hvaliti dobre? Čiji napad može snažnije slomiti pohlepu, čija utjeha nježnije utišati bol? Što je, naime, tako ludo kao isprazan zvuk riječi, i to vrlo dobro izabranih i kićenih, a bez podloge misli i znanja?“
Matej Brečić
