Iz iskre u plamen…
O Prvom i Drugom svjetskom ratu govorilo se kao o „ratovima koji će okončati sve ratove“. Njihova baština u povijesti Europe i čovječanstva jesu milijunska stradanja i nebrojena razaranja sela, gradova, obitelji, država, naroda, pa i cijelih kontinenata. Niti druga polovica XX. st. nije se pokazala demokratskijom ili mirotvornijom, dapače, već i još represivnijom. Ipak, „krvavo stoljeće“ populariziralo je ideje jednog pokreta bez kojega bismo danas teško mogli zamisliti suvremeni šport i međunarodne odnose.
Paraolimpijske igre promijenile su mnoge živote. Prije svega, živote onih kojima su ratna razaranja, osim prijatelja, doma, sunarodnjaka, oduzeli zdravlje, kako tjelesno, tako i duševno. Nije, stoga, slučajno što su i prve Paraolimpijske igre održane upravo za veterane Drugog svjetskog rata. Neprijateljstvo u rovovima zamijenjeno je natjecateljstvom na borilištima: I nije toliko naglasak na međusobnom nadmetanju koliko na borbi s najvećim i najtežim protivnikom – samim sobom. Nastup na Paraolimpijskim igrama ne jamče sponzorstva, oprema, ispunjena norma, uvjeti, ako športaš prije svega, na početku, ali i tijekom svoga olimpijskoga hoda ne pobjeđuje malodušje i želju za odustajanjem koje može potaknuti težina života s tjelesnom invalidnošću.
Razglednica s Istoka
Olimpska vatra upaljena je, unatoč svim preprekama, i ove godine. Prijestolnica Zemlje izlazećeg sunca i najnapučeniji grad na svijetu ugostio je ove godine više od 4500 športaša koji su, da bi stupili na tokijsko tlo i pokazali svoje sposobnosti, trebali podnijeti mnogo veće žrtve i od športaša bez invalidnosti. Njihove svakodnevne borbe i mali koraci kojima su hodili prema Suncu mnogima su od nas, „zdravih“, nezamislive. To njihov uspjeh čini još i većim i vrjednijim divljenja.
U svom hodu na Daleki Istok olimpijsku pozivnicu izborila su 22 hrvatska odličnika, iz svih krajeva Lijepe naše. Ti ljudi nisu slavne osobe, odvojene od stvarnosti, što se smiješe s velikih plakata na prometnicama i neboderima. Pokrovitelji ih ne povlače za rukav, nemaju bazen ili saunu u kojoj bi se odmorili nakon cjelodnevnog vježbanja niti pune udarne termine na televizijama, radijskim postajama ili podcastima.
Usprkos svim poteškoćama, bilo u Hrvatskoj (ograničena sredstva, nedostajuća športska infrastruktura), bilo u svijetu, hrvatski su paraolimpijci i ovoga babljega ljeta nadmašili sva očekivanja. Samozatajni, bez velike pompe, poželi su neočekivanih sedam odličja, tri srebrnoga i četiri brončanoga sjaja.
Čemu šum?
Naravno, o ovim iznimnim ljudima, rijetko gdje ste mogli čitati ili načuti. Uz revijalne članke u dnevnom tisku i pokoji napis na portalima, na dnevnicima ili u pregledima vijesti dobili su skromnu minutažu. Niste ih mogli vidjeti na naslovnicama niti ih upoznati putem radija u prometnom čepu do posla ili uz jutarnju šalicu kave. Današnjem društvu puna su usta „inkluzije“. Političari, mediji i civilno društvo često govore o važnosti uključivanja osoba s invaliditetom u društveni život. Potpisuju se ugovori, drže se govori, dijele se cvijeće i baloni, obećava se…
Eto, čak ni u „sezoni kiselih krastavaca“, krajem ljeta, kada je turistička sezona pri kraju, političari na plaži, nije se pronašlo mjesta za dvadeset i dvoje ljudi s jedinstvenim, nesvakidašnjim životnim pričama i postignućima vrijednima svake pohvale. To nisu, kao što rekoh, samodopadni ljudi, žedni medijskog prostora. To su naši susjedi, sugrađani, djelitelji naše sadašnjice. A opet, dosegnuli su tek rijetkima dostižan Olimp. Ne zaslužuju li barem malo naše pozornosti?
Zapitajmo se kao društvo: cijenimo li dovoljno one koji se odriču svega da bi nas što bolje predstavili u svijetu? Znamo li uopće za njih? Trudimo li ih se upoznati? Jesmo li spremni barem stisnuti im ruku i zahvaliti?
