Rasprave o regulaciji usluge pobačaja u Hrvatskoj još uvijek nisu dostigle razinu ozbiljnosti i društvenopolitičke predanosti koju značajno i sudbonosno pitanje poput pobačaja zaslužuje. Obilježavajući četvrtu godinu otkada je Ustavni sud Republike Hrvatske donio rješenje kojim se očitovao o zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, Svjetski savez mladih Hrvatska donosi analizu dvaju prijedloga tzv. zakona o pobačaju, onaj SDP-a te udruge CESI. Pred vama se nalazi prvi od tri dijela analize.
Problematika pobačaja s vremena na vrijeme zauzme dio javnoga prostora, posredstvom medijskih napisa koji nastaju kao rezultat pojedinačnih medijskih istupa ili otvorenih svjetonazorskih neslaganja određenih društvenih skupina. Otkad je Ustavni sud 21. veljače 2017. donio Rješenje kojim se očitovao o zahtjevima za proglašenjem neustavnim Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (dalje: ZZM), u Hrvatskoj se pojačano raspravlja o budućem zakonskom uređenju toga pitanja. Takvu je raspravu potrebno voditi na višoj razini, umjesto da se, kako to često biva, svodi na nekoliko “provokativnih” pitanja političarima na kraju intervjua, kad je razgovor o “važnijim” temama već odrađen. Ona bi trebala biti vođena pravnim argumentima te medicinskim i biološkim, odnosno znanstvenim činjenicama, i bazirana na otvorenu i jezgrovitu dijalogu. Poštivanje dostojanstva ljudske osobe i djelovanje u okviru sustava međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda, imperativi su civilizirane i demokratične diskusije. Budući da je Ustavni sud odredio rok od dvije godine (koji je istekao prije dvije godine), u kojem se trebao donijeti novi zakon, a vladajuća većina nije javnosti predstavila nikakav prijedlog, nekolicina društvenih aktera ponudila je vlastite prijedloge zakona koji bi uređivali pitanje pobačaja.
Ovom prilikom usporedno ćemo analizirati dva relevantnija prijedloga, onaj Socijaldemokratske partije (SDP) te Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI). Ova su dva prijedloga uzeta u obzir jer se radi o konkretnim nacrtima zakonskih tekstova, uključivo s obrazloženjem, od kojih je SDP-ov bio uvršten u saborsku proceduru u proteklome mandatu.[1] Prijedlog CESI-ja, predstavljen 28. veljače 2019.,[2] najprije treba gledati kao izraz vizije koju ima jedna nevladina udruga, međutim, može se računati na ozbiljnu političku težinu i toga prijedloga. Naime, SDP-ov prijedlog, predstavljen 30. siječnja 2019.[3] i uvršten u saborsku proceduru 7. ožujka iste godine, dobio bi posebno značenje da je ta stranka osvojila parlamentarnu većinu, kada bi taj već spreman nacrt prijedloga mogla odmah uvrstiti u proceduru. S druge strane, CESI je na posljednjim izborima eksplicitno podržao Zeleno-lijevu koaliciju (Možemo!) te se može očekivati da ta politička platforma posluži kao institucionalna podrška njihovu prijedlogu.[4]
Svrha je ovoga pregleda kritički ocijeniti sadržaj dvaju nacrta zakona, osvrćući se posebice na popratna obrazloženja istih.
Prijedlogom zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće s konačnim prijedlogom zakona (dalje: Prijedlog SDP-a) uređuje se, između ostaloga, pravo žene na slobodno odlučivanje o rađanju djece. (čl. 1.) Prijedlog zakona o sprječavanju i prekidu trudnoće (dalje: Prijedlog CESI-ja) u odredbi čl. 1. st. 1. definira predmet uređenja: ostvarivanje prava na seksualno i reproduktivno zdravlje i samoodređenje te prava na privatnost i zdravstvenu zaštitu.
Pravo na seksualno zdravlje ne spada u temeljna ljudska prava priznata međunarodnim ugovorima, a svakako ni reproduktivno zdravlje. Njih ne jamči nijedan pravni izvor.
Postoje, međutim, međunarodni ugovori o ljudskim pravima koji se dotiču ove tematike – Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena koja traži da “Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi uklanjanja diskriminacije žena u području zdravstvene zaštite kako bi osigurale, na osnovi jednakosti muškaraca i žena, dostupnost zdravstvenih usluga, uključujući one koje se odnose na planiranje obitelji.” (čl. 12. st. 1.) ili Konvencija o pravima osoba s invaliditetom koja utvrđuje da će države stranke “… osigurati osobama s invaliditetom isti opseg, kvalitetu i standard… zdravstvenih usluga i programa koji se pružaju drugim osobama, uključujući područje spolnog i reproduktivnog zdravlja…” (čl. 25. st. 1.) – međutim nijedan ne jamči pravo na reproduktivno zdravlje, a ponajmanje pobačaj kao ljudsko pravo.
Pravo na zdravlje, odnosno pravo svakoga na uživanje najvišeg mogućeg standarda fizičkog i mentalnog zdravlja, ustanovljeno je međunarodnim pravom i precizno nabrojano u međunarodnim ugovorima. Takvo nabrajanje sastavnica tzv. prava na reproduktivno zdravlje ne postoji.
Dva najrelevantnija međunarodna dokumenta koja definiraju reproduktivno zdravlje jesu Program djelovanja (nastao na Međunarodnoj konferenciji o stanovništvu i razvoju, 1994. u Kairu) i Platforma djelovanja, koja je u najvećoj mjeri preslikala sadržaj Programa djelovanja (nastala na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama, 1995. u Pekingu). Nijedan od ova dva dokumenta ne ubraja uslugu pobačaja u reproduktivno zdravlje, koje definira kao stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo pukog odsustva bolesti i nemoći u svezi funkcioniranja reproduktivnog sustava, i koje implicira mogućnost vođenja zadovoljavajućeg i sigurnog seksualnog života, kao i sposobnost reprodukcije uz slobodan izbor kada i koliko često. Riječ je, dakle, o stanju, ne metodi ili praksi, koje stoga ne može obuhvaćati određenu uslugu.
Program djelovanja o pobačaju se izjašnjava negativno te u paragrafu 8.25 navodi: “Ni u kojem slučaju pobačaj ne treba promicati kao metodu planiranja obitelji. Sve vlade i relevantne međuvladine i nevladine organizacije pozivaju se da… smanje pribjegavanje pobačaju kroz proširene i poboljšane usluge planiranja obitelji… svaki pokušaj treba biti učinjen kako bi se uklonila potreba za pobačajem… Sve mjere ili promjene povezane s pobačajem unutar zdravstvenog sustava mogu se odrediti samo na nacionalnoj ili lokalnoj razini u skladu s nacionalnim zakonodavnim postupkom.” Oba su dokumenta izraz političke volje i nisu pravno obvezujući. Ipak, najčešće su citirani s namjerom nametanja pogrešne tvrdnje o postojanju međunarodnog ljudskog prava na pobačaj u okviru reproduktivnog zdravlja.
Prema Prijedlogu SDP-a, prekid trudnoće može se izvršiti samo na zahtjev trudne žene (čl. 2. st. 1.), što se obrazlaže pravom žene na privatnost i samoodređenje, a predlagatelji zaključuju kako je to „neupitno pravo žene na upravljanje svojim tijelom“ (Obrazloženje, str. 16.). Maloljetnica s navršenih šesnaest godina bi, prema ovome prijedlogu, mogla podnijeti zahtjev za prekid trudnoće bez suglasnosti skrbnika, centra za socijalnu skrb ili suda (čl. 2. st. 2.), što je u suprotnosti s Konvencijom o pravima djeteta[5] i odredbama Obiteljskog zakona. Obiteljski zakon jasno kaže da roditelji prije svih imaju pravo, dužnost i odgovornost skrbiti se o svome djetetu (čl. 6. Obiteljskog zakona, Narodne novine, broj 103/15, 98/19), a tako i navedena Konvencija u čl. 5. određuje da [će] “u skladu s razvojnim sposobnostima djeteta, države stranke poštivat[i] odgovornosti, prava i dužnosti roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba zakonski odgovornih za dijete” te u čl. 14. st. 2. obvezuje države na poštivanje , prava i dužnosti roditelja i, u određenim slučajevima, zakonskih skrbnika, u svezi s pružanjem pomoći djetetu u korištenju svojih prava na način koji je u skladu s njegovim razvojnim sposobnostima”. Informirani pristanak, kako je uređen Obiteljskim zakonom, podrazumijeva da „Dijete koje je navršilo šesnaest godina i koje prema ocjeni doktora medicine raspolaže s obavijestima potrebnim za oblikovanje vlastitog mišljenja o konkretnoj stvari i prema njegovoj ocjeni je dovoljno zrelo za donošenje odluke o preventivnom, dijagnostičkom ili terapijskom postupku u vezi sa svojim zdravljem ili liječenjem, može samostalno dati pristanak na pregled, pretragu ili medicinski postupak.“ (čl. 88. st. 1. ObZ). Međutim, u stavku 2. istoga članka zahtijeva se suglasnost djetetovih roditelja ili drugog zakonskog zastupnika, ako se prema procjeni doktora medicine radi o medicinskom postupku koji je povezan s rizicima teških posljedica za fizičko ili psihičko zdravlje djeteta. U slučaju spora između djeteta i roditelja glede poduzimanja medicinskog postupka, izvanparnični će sud donijeti odluku vodeći se obvezom zaštite dobrobiti djeteta. (čl. 88. st. 3. ObZ)
Prijedlog CESI-ja, osim podnošenja pisanoga zahtjeva, izrijekom traži i informirani pristanak osobe koja postavlja zahtjev za uslugom pobačaja, koji definira kao „slobodno [danu] suglasnost za provođenje medicinskog postupka, koja se zasniva na dobivenim adekvatnim i razumljivim informacijama i odgovarajućem poznavanju svrhe, prirode, posljedica, koristi i rizika toga medicinskog postupka“ (čl. 2. st. 2.). U članku 12. stavku 2. stoji da je, uz zahtjev koji podnosi maloljetnica koja nije navršila 16 godina, potreban i pristanak roditelja, odnosno drugoga zakonskog zastupnika, osim ako to nije u skladu s najboljim interesom djeteta. U tom slučaju, za izdavanje dozvole nadležna je komisija uspostavljena na temelju istoga zakona. Ideja da odluku o medicinskom postupku koji se odnosi na dijete, a koja predstavlja odluku o pravima i interesima djeteta, donosi komisija, nije u skladu s Obiteljskim zakonom jer, kako je ranije rečeno, sud je taj koji na prijedlog djeteta ili roditelja donosi rješenje radi zaštite dobrobiti djeteta.
Oba prijedloga predviđaju da štićenica, odnosno osoba lišena poslovne sposobnosti, neovisno u kojem dijelu, može samostalno podnijeti zahtjev za prekid trudnoće, dakle bez suglasnosti skrbnika, centra za socijalnu skrb ili suda. (čl. 2. st. 3. SDP; čl. 12. st. 3. CESI) Takva odredba postoji u članku 258. Obiteljskog zakona, koji određuje da samo štićenik može donijeti odluku o prekidu trudnoće. (čl. 258. st .1. t. 7. ObZ)
Prekid trudnoće se, prema oba prijedloga, može obaviti medikamentozno ili kirurški, što izričito stoji u članku 11. stavku 1. CESI-jeva prijedloga: “Prekid trudnoće je medicinski zahvat koji se može obavljati uz pomoć lijekova (medikamentozni) ili kirurški.”[6]
Razlika između ovih dvaju prijedloga postoji i u roku unutar kojega je pobačaj na zahtjev žene dozvoljen. U prijedlogu SDP-a stoji da se prekid trudnoće može izvršiti do isteka 12 tjedana od dana začeća (čl. 4. st. 1.), što je dulji vremenski period od onoga predviđenog prijedlogom CESI-ja: “Do isteka 12. tjedna gestacijske dobi određene ultrazvučnom pretragom prekid trudnoće obavlja se na zahtjev, bez posebnih uvjeta.” (čl. 14. st. 1.) Gestacijska dob ploda računa se od prvog dana majčine posljednje menstruacije i takav način računanja uobičajen je u ginekološko-opstetričkoj praksi. Radi usporedbe, prema ZZM-u prekid trudnoće može se izvršiti do isteka 10 tjedana od dana začeća. (čl. 15. st. 2., NN 18/78, 88/09)
Svjetski savez mladih Hrvatska
[1] https://www.sabor.hr/prijedlog-zakona-o-medicinskom-postupku-prekida-trudnoce-s-konacnim-prijedlogom-zakona-hitni?t=114285&tid=208475
[2] https://www.libela.org/vijesti/10132-strucnjaci-inje-predstavili-prijedlog-zakona-o-sprjecavanju-i-prekidu-trudnoce/
[3] https://www.facebook.com/sdphrvatske/videos/463653104166928/
[4] https://www.facebook.com/CentarCESI/posts/3209222559143196
[5] https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2017/05/Konvencija_20o_20pravima_20djeteta_full.pdf, čl. 5. i čl. 14. st. 2.:
[6] Više o razlici između kirurškog i medikamentoznog pobačaja, u drugom dijelu analize.
