U današnje vrijeme, točnije u svakodnevici, upoznati smo vrlo dobro s brojnim nevoljama, te prirodnim katastrofama koje nas pogađaju, kao što su corona virus te potresi koji pogađaju Hrvatsku. No, kako zapravo te prirodne katastrofe utječu na hrvatsko stanovništvo?
Sve je započelo 22.ožujka 2020. kada je Zagreb pogodio potres magnitude 5.5 po Richteru s epicentrom kod Markuševca. Smatra se da je do potresa zapravo došlo zbog naglog oslobađanja dugogodišnjeg nakupljanja naprezanja u stijenama uz rasjede koji se nalaze uz rub Medvednice, prije svega uz sjeverni rub. Rasjed je zapravo pukotina u Zemljinoj kori na kojoj se dogodio vidljiv pomak, u rasponu od par centimetara ili metara do nekoliko tisuća kilometara. On nastaje kada sile i naprezanja premaše njihovu čvrstoću čime uzrokuju slom i pomicanje. Ti rasjedi na području Zagreba su aktivni reversni rasjedi. Na temelju podataka geolozi seizmolozi su ustanovili da je zagrebački potres nastao na reversnom rasjedu koji se pruža od istoka- sjeveroistoka prema zapadu-jugozapadu pod kutem od 45 stupnjeva.
Stanovništvo je tada pretrpjelo brojne štete, te ih je većina ostala bez svojih kuća te stanova koje više nikada neće biti iste. Većina njih se morala iseliti iz svojih domova u studentske domove. Nitko ne može ni zamisliti kako su se ti ljudi osjećali kada su im bili razrušeni domovi i sve ono u što su ulagali. Također, i u svakodnevici se osjećaju slabi potresi tzv ,,plitki potresi”, ali nadamo se da neće ponovno doći do tako jakog potresa što je u ožujku pogodio Zagreb i da stanovništvo neće pretrpjeti veće posljedice kao što je već dovoljno pretrpjelo.
Također, iako je prošlo nekoliko mjeseci od razornog potresa, stanovništvo i dan danas osjeća slabija podrhtavanja, zadnje je bilo 15.9.2020. Epicentar je bio 9 kilometara sjeverozapadno od Zagreba i 114 kilometara istočno od Ljubljane. Magnituda je bila 1.9 po Richteru. Osjetile su se slabije vibracije i tutnjevi na samo 2 sekunde, ali dovoljno da nastane panika. I zato u slučaju potresa potrebno je ne paničariti i ne istrčavati van, već naći nešto čvrsto i držati se za to i čekati da prođe, jer to je jedino što mi možemo učiniti.
