Dojam besperspektivnog životnog puta, manjkavosti poriva za napretkom i zakopano zadovoljstvo stimulativnih afekata nisu neobične odrednice karaktera suvremene mladeži. Iako neiskusna i tvrdoglava, mladost upućuje na entuzijazam kreativnosti i progresiju duha, no tko ponekad uđe u lik objektivnog promatrača vlastite okoline mladost će žurnije povezati s demotivacijom i otuđenošću.
Do apatije mladog duha dovode brojne karakteristike dinamičnih političkih te urbanih socijalnih normi življenja. Gledamo mlade generacije postavljene pod jake reflektore očekivanja vlastitih roditelja, bliskih prijatelja, šireg društva i potpunih stranaca. Iako je pojedinac svake generacije na udaru predrasuda, adolescenti su tek na početku osjetljive staze tkanja mentaliteta na kojem visoke ljestvice otežavaju put. Uz teret da na njima ostaje svijet, sami teško prihvaćaju odgovornost i spremnost te priznaju da su inertnog i nemarnog karaktera.
Umjesto znatiželjnih nedoumica potražnje za svrhom, um je prilično često obasut egzistencijalnim pitanjima negativnog prizvuka. “Zašto se mučiti?”, “Vrijedim li na svijetu koji je prolazan”?, “Imam li svrhu?”, “Hoće li moj trud biti cijenjen?”, “Hoće li me itko zamijetiti?”. Ovakvim učestalim pitanjima pridonose filozofski nestabilnom društvu koje se može poraziti isključivo entuzijazmom.
Osjetni pesimizam povezan s vlastitom budućnosti koči ih u fokusu na sadašnjost. Teško ostvaruju duboke i trajne prijateljske veze, sumnjaju u postojanje iskrene ljubavi, ne pridaju vrijeme psihičkom rastu već zamjenu za navedeno traže u idealiziranju internetskih zvijezdi i aplikacija. Svoju sadašnjost žrtvuju za budućnost čineći ništa ili čineći previše.
Apatična mladež manjka osobnih ciljeva i prioriteta noseći bezvoljnost koja je uzrok nepostojane potrage za interesima. Iako je pasivan, opisani stav iscrpi snažnu energiju do trenutka gdje manjak dinamike i obustavlja djelovanje. Čak i pokušaj iznenadne entuzijastične pokretljivosti zna dovesti do destruktivne samokritičnosti zbog sporednih figura. Sustav traži inovaciju, no pojedinci koji čine osobnu okolinu ne shvaćaju ili osuđuju njihovu želju protiv radikalnosti.
Velika važnost je u nametanju stresnog sustava življenja bez altruističkih vrijednosti. Mnogo stručnjaka vjeruje da su trenutne generacije mladih pod većim stresom nego ikada te da će rast zamora živjeti i među budućim naraštajima. Djeca se odgajaju pod nerealnim očekivanjima uspjeha bez svijesti o važnosti psihičke stabilnosti.
Nedostaje im poticaj roditelja i iskrenih razgovora koje pokušavaju nadomjestiti internetskim interakcijama. Navedeni podražaji su brzo dostupni pa su uzrok životne nestrpljivosti. Kako nisu orijentirani da budu ljudi od formata, ne fokusiraju se na dubinu života. Sve što im pruža hitrinu kratkotrajnog zadovoljstva donosi bezdani pljusak praznine.
Mladi su orijentirani na izvanjske ugodnosti, a ne na nutrinu karaktera i spoznajnih sposobnosti. Izloženi su svijetu koji se munjevito pokreće, koji ne čeka nikoga već zahtijeva promptnu angažiranost. Takav svijet je dinamičan, čini ga grleno društvo što ne zna za tišinu.
U tišini se napreduje. Tišina dopušta slaganje raznolikih i maštovitih misli u prioritete i rasuđivanje. Kroz nju duh nađe svrhu kojom postiže ciljeve jer miran duh je najbolji začin bolu. Postoji interes koji u spoju s minimalizmom pruži zadovoljstvo suprotno apatiji. Jer kontrast tuge nije sreća već svrha.
Za Tolstoja je najčudnovatija od svih zabluda bila shvaćanje da je čovjekova sreća u tome da ništa ne radi. Sreća dolazi nakon namjere, a ponos nakon aktivacije iste.
U borbi protiv apatije ključan je rad na karakteru, fokus na osobni rast, postavljanje kriterija i potraga za istinskim vrijednostima koje čine ličnu empatiju. Presudna je ljubav prema sebi sa snažnim duhom spremnim na koncepciju. Bez koncepcije nema rezultata.
Neuspjeh će ubiti manje neostvarenih snova nego što će ikada strah. S apatijom ne postoji postignuće, ali postoji žaljenje jer neće nas boljeti ono što jesmo, već ono što nismo postali.
Sara Krčalić
