Vješca neki zovu slavenskim Tolkienom, s čime se ja ne mogu složiti jer ne vidim neke sličnosti, a čak ni slavenski elementi nisu toliko prisutni, pogotovo ne u seriji (a možda u ovom slučaju meni čak odmaže uronjenost u slavensku kulturu, pa ne uočavam ono što je ostatku svijeta slavensko).
Vještac kao serija više želi biti Igra prijestolja nego što želi biti Gospodar prstenova, što i ne čudi s obzirom na to da je u obliku serije kao što je bila Igra prijestolja, ali moram reći da u tome ne uspijeva.
Odmah ću reći da nisam ljubitelj ni Igre prijestolja, ali unatoč tome mogu reći da je svojim oblikovanjem superioran Vješcu. Umjesto da je Vještac pokušao biti novi oblik fantastike, pokušao otići svojim smjerom, on se previše pokušao vezati za uspješnice fantastike. Merlin, koji je više avanturistička serija s elementima humora, uspjela je upravo na taj način, makar je nitko neće nazvati remek-djelom žanra fantastike. Problem je u tome što je Vještac redovito bio puno više nalik Merlinu nego Igri prijestolja koristeći prilično opušten humor i snažnu epizodičnost (stvarno je moguće epizode Vješca gledati kao zasebne male priče).
Vještac se pokušava približiti Igri prijestolja upravo eksplicitnim scenama nasilja i spolnih odnosa, kao i potpuno nepotrebnom golotinjom. Golotinja se naznačuje na nekoliko mjesta u knjizi, ali serija je odlučila to dodatno naglasiti (ili, bolje rečeno, prenaglasiti), pa grudi ispadaju svako malo, pogotovo je to slučaj s likom Yennefer (je li i tu otišao silni budžet, platiti glumicu da barem pola svoga pojavljivanja provodi gola?).
Uspoređivanje s Tolkienom postalo je toliko, a moram reći da još nisam naišla na autora uistinu dostojna te usporedbe. Nitko još nije dosegao Tolkiena na razini promišljenosti književnoga svijeta, njegove povijesti, mitologije, jezika i naroda. Tolkienovo djelo bilo je tolìkō da ga nije uspio ni sam dovršiti, pa je morao uskočiti nedavno preminuli sin mu Christopher, Bog mu dao pokoj.
Vješca zato neću uspoređivati s Tolkienom, jer Vještac kao serijal djeluje još slabije kad ga se usporedi s jednim od začetnika žanra fantastike. Ono što je ostalo kao konstanta od adaptacije Tolkienovih djela boje su koje prevladavaju u svim ekraniziranim fantastikama.
Fantasy žanr već godinama ima tamne palete boja i tome ne mogu prigovoriti, ali se isto moram zapitati zašto se od toga ne odmakne. Jedini trenutak kad smo se maknuli od tamnih tonova scena je u kojoj Geralt ulazi u čarobnjakov zamak pun iluzija, a moram spomenuti da je bilo očito da je cvijeće u mnogim scenama bilo plastično.
Jedna od stvari koja je vječno prisutna u adaptacijama fantastike, ali često i u povijesnim filmovima, prljava su lica ljudi. U stvarnosti, čak se i oni koji imaju jako malo vode umivaju, a od svih dijelova tijela, lice i nije baš lako zaprljati. Kosa je likovima kao da su upravo izašli od frizera (primjer lika inspiriranog Snjeguljicom u knjigama, Renfri u seriji), ali lice im mora biti prljavo.
Ali vratimo se usporedbi s Igrom prijestolja. Jedna od scena može se tumačiti kao parodija na Igru prijestolja, a to je scena u kojoj skupina likova u lovu na zmaja nađe viteza, koji je otišao obaviti nuždu, prerezanog grkljana. Maslačak čak prigovara kako „više nikome ništa nije sveto“. Stvaranjem te paralele, komentara prisutnih i prikaza mrtvog čovjeka spuštenih hlača, scena zapravo postaje još grotesknija negoli je ona u Igri prijestolja. Moram se zapitati što je s prevladavanjem groteske nad uobičajenim humorom u filmskom svijetu. Ni Maslačak nije uobičajen lik komičnog olakšanja/osvježenja (comic relief) te je njegov lik trubadura često bliže dvorskoj ludi.
Je li Vještac nova Igra prijestolja? Zasigurno ne. Je li pokušaj da Vještac izazove uspjeh kao Igra prijestolja uspio, procijenite sami.