Nadam se da niste zaboravili na Bareovu filozofsku misao koja vas je, moguće, probudila iz drijemeža kao Hume Kanta. Nakon hoda kroz antičku filozofsku misao stižemo do srednjeg vijeka. Ako među vama postoji još netko tko misli da Bare nema ništa dobroga za reći, onda se nadam da će vas sklad Bareovih misli i misli sv. Augustina donekle razuvjeriti.
Aurelije Augustin (354.-430.) svoj je filozofsko-teološki nauk gradio usporedno sa životnim usponima i padovima, a njegovu filozofsku misao ponajviše je obilježilo shvaćanje sreće. Čovjek je po naravi tražitelj, no kakva je zapravo sreća za kojom čovjek traga i što je za nju potrebno? Augustin u De beata vita 2. 11, navodi:
Treba da postoji i ono što stalno traje, što je neovisno o fortuni, što ne podliježe nikakvim slučajnostima. Naime, sve ono što je smrtno i propadljivo ne možemo imati u svakom momentu kad ga zaželimo, a niti dokle god ga želimo.
Bitno je naglasiti da je za sreću, točnije blaženstvo, potrebno odsustvo straha. U De beata vita, možemo pročitati da to posebno ističe i Augustinova majka, sv. Monika. Čovjek se ne smije bojati da će izgubiti ono što posjeduje, a onaj koji se tako boji ne može biti sretan.
Bare čovjeka u pjesmi Oslobodi se, ne samo imperativnim naslovom ka prvom koraku za postizanje sreće, već ga daljnjim tekstom poziva na isto ono na što zovu i sv. Augustin i Monika, stihom:
Budi svjestan svoje duše, sve što trebaš je malo hrabrosti, u hramu lažnih vrijednosti lanac straha prekini.
Da je čovjek o kojem Bare piše duboko razumna životinja otkriva nam i njegov album Razum i bezumlje.
Nakon Schopenhauerova Ovo je najgori od mogućih svjetova i Nietzscheova Bog je mrtav, treći najčešće korišten (zloupotrebljavan) filozofski citat je Descartesov Mislim, dakle jesam.
Rene Descartes (1596.-1650.) otac novovjekovne filozofije i racionalističke struje unutar nje, svojim je promišljanjima uzdrmao sigurnost ljudske spoznaje. Uzimajući u obzir da su Descartesovi suvremenici bili Kepler i Galileo, a matematika polako počela zauzimati počasni naziv regina scientarum, razumljiv je pothvat kojim se nastojalo filozofiju što više približi prirodnim znanostima, a što su kasnije nastavili logički pozitivisti.
Descartesovu filozofiju ponajviše obilježava metodička sumnja, a njezin cilj je utvrditi vrijednost spoznaje, točnije otkriti postoji li barem jedna istina koja je apsolutna i neoboriva. Descartes se, stoga, odlučuje na radikalan potez – sve dovesti u pitanje. Slabašnom ljudskom spoznajom pitamo se može li kakav duh obmanuti čovjeka pa da mu se čini da je sve stvarno, a on zapravo sanja?
Nije ovo Matrix, već Descartesove Meditacije o Prvoj filozofiji.
Descartesa je, dakle, mučila granica između snova i zbilje jer snovi često nalikuju stvarnom životu, štoviše, oni znaju biti iskustveno toliko stvarni da nas plaše, čine tjeskobnima ili sretnima. Nema, prema Descartesu, ništa logički neprihvatljivo u pretpostavci da njegovo opažanje u snu može biti jednako opažanju dok sjedi ispred vatre i razmišlja. Nakon što u svojim Meditacijama razloži argument iz sna, zaključuje da, ukoliko ne postoje jasni kriteriji prema kojima bi razlikovao san od jave, utoliko nema razloga misliti da nije nemoguće da sanja.
Najznačajniji predstavnik racionalističke filozofije danas, navodi ovako:
…i ne znam što je stvarnost i ne znam što je san…
Stih je to pjesme s albuma Razum i bezumlje čiji naziv može poslužiti kao početna točka racionalističke filozofije, a navedeni stih kao korak metodičke sumnje. U pjesmi Fantastična vatra, Bare nastavlja tragom Descartesove meditacije, opjevavši:
Ja sam sablast na cesti i nisam siguran, da li sam stvarnost ili san…
Da je Bareova pjesma trajala duže možda bi do zaključka došao njegov um i tako je završio s cogito ergo sum.
U filozofskom svijetu, kaže se, postoje dvije vrste ljudi: oni koji nisu razumjeli Hegela i oni koji misle da jesu. Proniknuti Hegelovu misao nije lako, neki su se čak vodili pokličem Shvati Hegela ili umri pokušavajući!
- W. Hegel (1770.-1831.) je želio dohvatiti jedinstvo čovjeka, posebno nakon Kantova seciranja istog. Hegel jedinstvo čovjeka pronalazi u ljubavi, ali što prema njemu sačinjava ljubav i što čovjek treba činiti? Prvi korak je potvrđenje vlastite egzistencije, a potom predanje onome koga se voli kako bi se pojedinac posve otuđio samome sebi. Tako onaj koji negira početno vlastito potvrđivanje, drugoga postavlja nasuprot sebi. To nije kraj jer je odlučujuća točka u svemu tome ta da onaj koji voli, u činu predanja, u samozaboravu u drugome, samoga sebe ponovno pronalazi.
U pjesmi Zbog tvoje ljubavi, Bare navodi sljedeće:
Zbog tvoje ljubavi, neću za sebe ništa tražiti, što smo više sebični, više smo uplašeni, bezlični.
U pjesmi U boljem svijetu, čin predanja Bare opisuje ovako:
…znam da smo jedno, znam da smo ljubav…stižem evo me…nisam sretan ako nisi i ti, dopusti da ti pokažem kako postati…
Za Hegela ljubav nije samo pojedinačan događaj između onih koji se vole, ona vlada cjelokupnom zbiljnošću. Ono što se objavljuje u ljubavi, sve-život, jest temelj zbiljnosti naprosto, u svemu što jest struji apsolutno.
Na tom tragu Bare pjeva:
…religija ljubavi cijeli je univerzum..ispis beskonačnog na jeziku konačnog
Znate onu narodnu agere seguitur esse, u prijevodu djelovanje slijedi bivstvovanje? U svakom slučaju odbacite tu zadrtu misao. U pjesmi Pokreni se, Bare opjevavši ponekad postaneš tek kada ostaneš, vjerno slijedi filozofiju egzistencijalizma i Sartreovu misao da čovjek prije svega egzistira, susreće sebe samoga, uranja u svijet i definira sebe kasnije…
Egzistencijalizam je humanizam! uzviknuo je Jean Paul Bare.
Bare se s takvom lakoćom prilagođava svim razdobljima filozofske misli. Sklad postiže i s brojnim drugim filozofima, primjerice sa Schelerovom logikom ljubavi, o razlozima srca za koje razum nema ništa za reći, uz koju Bare nadodaje …zato te volim bez obzira na sve. Vjerno prati i Nietzscheov amor fati i onu da je Bog mrtav, mi smo ga ubili… na koju Bare gleda sa zrncem optimizma, pa samo odvraća da …ljubav krvari, ona je na samrti. Bare vjerno slijedi i filozofsko poimanje vremena pa pjeva …vrijeme piči, piči.. ili …postoji samo sad. Oslanja se čak i na Petersonov pogled na sreću i nošenje životnog tereta za koje dodaje …ja znam da je teško, puno je muke i problema, ako se ne potrudiš bit ćeš tu kao da te nema…
Možda neki od vas nikada neće s oduševljenjem poslušati Baretove stihove i u njima pokušati dotaknuti dubinu misli. Neki će istinsku filozofsku misao potražiti na drugom mjestu, možda u Severininu viđenju paradoksalnosti svijeta …gradu bez ljudi…pobjedniku koji gubi… ili u Rozginoj svijesti o slabosti čovjeka koji se unatoč pružanju otpora ovisnostima o cigaretama, alkoholu i vulgarnom rječniku, nikako ne može odreći poročnosti prema čovjeku …ne pijem, ne pušim, ne psujem, jedan jedini porok si mi ti. Neki će zakoračiti u transcendenciju svjesni ograničenosti vlastita uma koji ne umije da pronikne dubinu igre riječi žene filozofa Lidije Bačić Lile kada pjeva 100 %, možda. Neki će, međutim, u Bareovom umjetničkom stvaralaštvu otkriti čežnju čovjeka da ga svjetlost o kojoj piše najpoznatije stihove samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami, jednom i obasja.
Jedan moj profesor rekao je da će Bog umjetnicima suditi drugačije do li nama običnim smrtnicima, a na tom tragu završila bih mišlju s kojom je prvi dio članka započeo, a koja glasi:
Što je pjesnik? Nesretnik koji krije duboke bolove u svome srcu, ali čije su usne tako oblikovane da, kada jecaji i krici prelaze preko njih, to odjekne kao lijepa muzika.
S.Kierkegaard
