Iako ne volim kategorizirati, ponekad se moramo svrstati u pojedine skupine. Sebe bih ovom prilikom svrstala u skupinu ljudi koji se ne slažu s postojećim uvjetima života i često kroz razne diskusije izražavam svoje nezadovoljstvo trenutačnim stanjem. Nedavno sam odlučila o svom nezadovoljstvu progovoriti javno, a rezultat toga je bilo nešto na što su me ljudi konstantno upozoravali: „Pojedinac je nemoć u odnosu na sustav“. I istina je, a sada to mogu potvrditi temeljem vlastitog iskustva. Iako sam bila duboko razočarana, jer je moje dugogodišnje uvjerenje bilo uništeno, odbijala sam prihvatiti da je nemoguće da se pozitivne promjene dogode. Nedugo nakon toga naišla sam na tekst Vaclava Havela pod naslovom „Moć nemoćnih“ i pronašla ponovni smisao, pronašla inspiraciju da i dalje svoja djelovanja usmjeravam prema općem dobru.
Havel kaže da čovjek živi u dobu kada su metafizičke i egzistencijalne izvjesnosti u stanju krize, gdje ljudi gube korijene i otuđuju se te gube smisao značenja ovoga svijeta, a ovo što nas okružuje ima jedan hipnotizirajući šarm. Lutajućem čovječanstvu nudi se dom koji je odmah spreman: sve što je potrebno jest da je čovjek prihvati i najednom sve ponovno postaje jasno, život dobiva novi smisao, a svi misteriji, neodgovorena pitanja, tjeskoba i usamljenost nestaju. Naravno, čovjek mučno plaća taj jeftini dom: cijena je odricanje od vlastita razuma, savjesti i odgovornosti. A upravo to je ono što autoritet traži od nas – da mu predamo svoj razum. Nastavljajući svoju misao, Havel ističe kako takvi autoriteti nude ljudskim bićima iluziju identiteta, dostojanstva i moralnosti, a zapravo im olakšavaju razilaženje s njima. Sve što bi ljude vodilo da prekorače svoje predodređene uloge, sustav promatra kao napad na sebe, jer svaki slučaj takvog prijestupa istinsko je negiranje sustava. Sustav ne smatra čovjeka vrijednim samim po sebi, nego samo po stvari čija je svrha progoniti i služiti automatizmu koji nameće sustav. Iz toga je razloga pojedinčeva želja za moći dopustiva samo ako se njezino usmjerenje poklapa s usmjerenjem automatizma sustava.
Kada nastavlja svoju priču o sustavu, Havel polazi iz obrnute perspektive, perspektive koju ne srećemo često. Naime, on ističe kako je jedan od vanjskih stupova stabilnosti sustava izgrađen na nestabilnom temelju – lažima. On funkcionira samo onoliko dugo koliko su ljudi spremni živjeti u laži. Ljudska su bića prisiljena živjeti u laži, ali ona se na to mogu prisiliti samo zato što su zapravo sposobni živjeti na taj način. Stoga ne samo da sustav otuđuje čovječanstvo, nego istovremeno otuđeno čovječanstvo podupire taj sustav kao njegov nevoljni veliki plan, kao zapis čovjekovih vlastitih neuspjeha kao pojedinca. Ipak, nasuprot toga, ljudima su bitni životni ciljevi i to je prirodno prisutno u svakoj osobi. U svakome postoji određena čežnja za pravednim ljudskim dostojanstvom, za moralnim integritetom, za slobodnim izražavanjem svojeg bića i osjećaj transcendencije nad svijetom egzistencije. Kada bi se razbio taj lažni svijet, srušio bi se i temeljni stup sustava. Što nas navodi na vrlo prost zaključak, a taj je da se otpor može iskazati samim pokušajem života u istini.
Važno je istaknuti da dokle god laž nije suočena sa stvarnošću, dotle se ne čini da je laž pa je nužno povratiti ljudima samosvijest i pouzdanje. Ali i osvijestiti ih koliki doseg može imati njihova moć ako slijede svoje životne ciljeve, ako žele istisnuti svoju čežnju za dostojanstvom i temeljnim pravima i ako krenu s realizacijom pravih društvenih interesa. Havel to sažima u jednoj rečenici: Ta moć je u snazi potencijala koji je skriven u cijelom društvu. Što se još krije iza života u istini? Havel kaže da je to buna čovječanstva protiv prisilne pozicije, odnosno pokušaj vraćanja kontrole nad svojim osjećajem odgovornosti. Jer, kako bi Jan Patočka rekao: „Neke stvari vrijedne su patnje.“ Ovdje nužno ne znači da optimizam za sobom povlači nerealna očekivanja, jer bolji sustav neće automatski osigurati i bolji život. U biti, istina je suprotna: samo stvarajući bolji život može se razviti bolji sustav. A upravo ovo je za mene bila misao prekretnica i misao koja je dala meni smisao da dobro djelovanje ipak ima svoju vrijednost. Kako češki filozof i sociolog Masaryk kaže: Jedina moguća početna točka za dostojanstveniju nacionalnu sudbinu je sama humanost. Prvi zadatak humanosti je stvoriti uvjete za još humaniji život. Zadatak promjene nacionalnog svjetonazora započinje promjenama u ljudskom biću. Na njegovu misao se nadovezuje i sam Havel te navodi: Živjeti u istini je osnova egzistencije i samoobrambena reakcija protiv manipulacije. Živjeti u istini kao osnovna početna točka svakog pokušaja ljudi da se udalje od pritiska koji im nameće sustav.
Danas pak, u demokratskim društvima nasilje koje je naneseno ljudima nije tako očito i okrutno, oni su njemu izloženi kroz suptilnu i profinjenu manipulaciju. Ljudima su toliko zamazane oči i toliko su daleko od života u istini da ni sami toga nisu svjesni. Stoga bi svaka pojedinačna egzistencijalna revolucija nadasve trebala pružiti nadu u moralnu obnovu društva, odnosno radikalnu obnovu odnosa ljudskih bića. I kako se i sam Havel pita tako se i mi možemo zapitati: „Je li bolja budućnost uistinu tako daleka?“ On optimistično odgovara, a mi ga možemo u tome slijediti: „Naprotiv, ona je već dugo ovdje, a naša sljepoća i slabost su nas priječile da je vidimo oko nas i u nama te nas priječe da je razvijemo.“ A tu je Josef Piper u pravu kada kaže da je čovjekova sposobnost gledanja u opadanju kao i njegova sposobnost opažanja vidljive stvarnosti kakva doista jest. Stoga nam nisu potrebne nikakve političke opozicije i alternative, opozicija je u nama samima, samo trebamo otvoriti oči i koristiti ono što je svojstveno nama samima kao živim bićima – razum.
Monika Ivanović
