Iako tema profesionalnog zagovaranja interesa vjerojatno nije među onima koje izraženije zaokupljaju pažnju mladog čovjeka, u posljednje vrijeme kroz medije teško možemo pobjeći od pojma lobiranja. Afera konzultantica, RBA, Afera vjetroelektrane i sada Slučaj JANAF – u svim tim aferama se riječ lobiranje vrlo olako koristila u kontekstu korupcije, a samo ponekad bi se lobiranje stavilo u navodnike. Takvih slučajeva je bilo još, ali nijedan nije rezultirao propisom koji bi napokon definirao što je to lobiranje ili zagovaranje interesa, zadao jasne okvire i udahnuo profesiji prijeko potrebnu transparentnost. U takvoj situaciji legitimno se zapitati može li se uopće zagovarati interese, tj. lobirati, a da se pritom ne krši pozitivne zakonske propise i što bi značilo da se i ono samo regulira posebnim propisom.
Hrvatsko društvo lobista – udruga za promicanje transparentnog zagovaranja interesa, uložilo je mnoge napore prema donošenju propisa, pa 2015. čak i uputilo prijedlog zakona u proceduru. Najrecentnije aktivnosti su održan radni sastanak s Nacionalnim vijećem za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, 17. rujna 2020. te sastanak s novim ministrom pravosuđa i uprave Ivanom Malenicom, 30. rujna. Strategija suzbijanja korupcije je donesena za razdoblje od 2015. do 2020. i u njoj se vrlo dobro navodi da lobiranje može „pridonijeti boljoj informiranosti vlasti, što u konačnici dovodi do kvalitetnijih odluka i propisa te efikasnije javne politike“. Također, jasno se navode i rizici koje donosi neregulirano lobiranje, pa je regulacija lobiranja u Republici Hrvatskoj navedena kao cilj u Strategiji. Strategija je pri samom isteku, a lobiranje još nije regulirano.
Group of States against Corruption (GRECO), antikorupcijsko tijelo Vijeća Europe, objavilo je krajem ožujka 2020. rezultate evaluacije suzbijanja korupcije u Hrvatskoj. GRECO preporučuje da se uvedu pravila za osobe na izvršnoj funkciji koje imaju kontakte s lobistima i ostalim trećim stranama koje žele utjecati na zakonodavne i druge aktivnosti. Ove preporuke idu u smjeru pojačane transparentnosti, odnosno tome da se otkriva dovoljno informacija o svrsi ovih kontakata te informacije poput identiteta osobe s kojom su se održali sastanci i tema sastanka. S obzirom da i treće države poput Crne Gore i Sjeverne Makedonije imaju taj propis, ozbiljna država članica Europske unije morala bi imati zakon o zagovaranju interesa.
Ministar Malenica je nedavno gostovao u emisiji Otvoreno te najavio da se ide u regulaciju područja lobiranja. Vjerujem da ministar zaista misli ozbiljno i da je izgledno donošenje tog propisa u nadolazećim mjesecima. Nova Vlada je na početku mandata, afere su glavna vijest i vrijeme je idealno da se iskaže jasna volja za povećanjem transparentnosti i suzbijanjem korupcije. Pri pripremanju nacrta prijedloga zakona, bilo bi mudro proučiti dobre prakse iz Bruxellesa i ostalih zemalja s razvijenom praksom lobiranja.
Ono što bi moglo biti najvažnije od svega, prvi korak prema potpuno transparentnom lobiranju, jest zakonska definicija lobiranja. Zakon koji precizno definira aktivnosti lobiranja ono je što uvodi red u lobističku industriju. Jasna definicija osigurava da svi koji na bilo koji način lobiraju, budu tako i prepoznati. Trenutno nismo sigurni koliko se točno entiteta i pojedinaca u Hrvatskoj redovito bavi lobiranjem, ali sveobuhvatan Zakon o zagovaranju interesa koji definira te aktivnosti i uspostava suvremenog registra transparentnosti omogućili bi cjelovit pregled svih subjekata koji lobiraju. Zakon bi uspostavio poštenu i zdravu konkurenciju u industriji lobiranja.
Iako je Registar transparentnosti Europske unije dobrovoljan, okvir ima očite nedostatke za one lobiste koji se odbijaju registrirati, jer samo se registrirani lobisti mogu slobodno kretati prostorima Europskog parlamenta. Službenici komisije i europarlamentarci sastaju se samo s registriranim lobistima kako bi održali visoku razinu političke higijene. Hrvatska sada ima priliku predložiti sveobuhvatan zakon kojim se uspostavlja obvezni nacionalni Registar transparentnosti sa sličnim, ali nadograđenim mehanizmima kao i EU. Registrirani lobisti mogli bi slobodno ulaziti i kretati se Hrvatskim saborom uz vidljivu akreditaciju, slušati plenarne sjednice i sjednice odbora, ali i sastajati se sa zastupnicima, predsjednicima odbora i predstojnicima ureda koji bi bili dužni te sastanke evidentirati i objavljivati online.
Još jedno ozbiljno pitanje koje potencijalno ugrožava integritet transparentnog lobiranja je tzv. Revolving door. To je metafora za zakonodavce i regulatore koji su napustili svoje funkcije pa odmah prešli u korporativne redove i okrenuli se lobiranju svojih bivših kolega. Svaki sveobuhvatni zakon o lobiranju mora uspostaviti minimalno razdoblje „hlađenja“ za regulatore i zakonodavce koji se žele okušati u lobiranju, zabranjujući promjenu strana i ulazak u registar tijekom određenog vremenskog razdoblja. Primjerice, to može biti jedna godina, dvije godine ili pak trajanje jednog političkog mandata.
Razdoblje „hlađenja“ u kombinaciji s Registrom transparentnosti, uključujući javno objavljene sastanke državnih dužnosnika s lobistima, pruža snažno jamstvo transparentnog lobiranja bez ikakvih sukoba interesa. S primjenom takvog zakonodavstva, Hrvatska bi mogla dati nepobitan antikorupcijski statement te uspostaviti dobru razinu povjerenja u svoje institucije. I u demokraciji i u poslovnom sektoru, povjerenje je neprocjenjivo, a očuvanje reputacije i integriteta beskrajno važno – i za lobiste i za one koje se lobira.
