Osoba s bogatim iskustvom rada sa studentima, pisanjem znanstvenih radova te koja naglašava važnost introspekcije i odbacivanje sveprisutnog “imperativa sreće”, to je psihijatrica Bjanka Vuksan-Ćusa. U članku vam prenosimo njezina promišljanja.
Osim što ste psihijatrica na KBC Rebro, Vi ste ponosna majka dvoje djece. Kako izgleda Vaš radni dan?
Ne osobito drugačije nego kod ostalih zaposlenih žena. Mislim da je u životu svake žene iznimno važan balans privatnog i poslovnog života. Danas, čini mi se, ne vrijede uvriježeni principi „moraš odabrati karijeru ili obitelj“, umjesto ili/ili sve je prisutniji princip i/i. Dobro je integrirati iskustva iz poslovnog i obiteljskog života jer to pomaže u boljem svakodnevnom sveukupnom funkcioniranju. Iz mog iskustva mogu reći da, kad dođem s posla opterećena različitim teškim pričama i iskustvima, na mene blagotvorno djeluje prelazak u sasvim drugačiji svijet obavljanja „običnih“ obaveza-kuhanja, spremanja, razgovora s djecom i suprugom, vožnje na aktivnosti… Rekla bih da je briga i vrijeme provedeno s djecom „najisplativije ulaganje“ jer nema veće sreće i uspjeha nego kad vidite da djeca izrastaju u uspješne, sretne i kvalitetne ljude koji se mogu nositi s izazovima životnog razdoblja u kojem trenutno jesu.
U slobodno vrijeme pišete znanstvene radove. Već preko 40 radova nose vaše ime. Koja tematika Vam je najdraža?
Znanstveno istraživačka aktivnost zauzima iznimno važnu ulogu u mojem profesionalnom životu, čak štoviše predstavlja svojevrstan užitak i nadogradnju kliničkom radu. Nema dobre kliničke prakse bez znanstvenih istraživanja i obrnuto. Znanstvena istraživanja podrazumijevaju jedan cijeli proces od odabira relevantnog problema i pitanja na koja želite odgovoriti, pretraživanja literature i upoznavanja sa svim dosadašnjim spoznajama o tom problemu, odabira metoda kojima ćete provesti istraživanje, komentara i interpretacije rezultata te na kraju ono najvažnije – zaključak kako sve gore navedeno može biti primjenjivo i korisno u kliničkim uvjetima. Važno je reći da su istraživanja u pravilu timski rad, na našoj Klinici postoji iskusni tim stručnjaka sa značajnim znastvenim opusom predvođen prof. dr.sc. Marinom Šagud i predstojnikom Klinike prof.dr.sc. Darkom Marčinkom i mogu reći da mi je čast biti dio tog tima.
Širok je spektar tematike u znanosti koji zanima našu sugovornicu. Kao najzastupljenije teme koje ju zanimaju, navodi biologijske pokazatelje u smislu prediktora ili rizičnih čimbenika različitih psihijatrijskih poremećaja, kao i pokazatelje tjelesnog zdravlja psihijatrijskih bolesnika u smislu metaboličkog sindroma. Poznato je da psihijatrijski bolesnici imaju veću prevalenciju povišenog šećera u krvi, hipertenzije, hiperlipidemije i pretilosti te u pravilu žive kraće u odnosu na opću populaciju.
S druge strane, naizgled posve različito od biologijske usmjerenosti, važan segment istraživanja je i utjecaj duhovnosti i religioznosti na pojavu, tijek i ishod psihijatrijskih poremećaja jer je nesumnjivo cjelokupno zdravlje rezultat tjelesnog, psihološkog i duhovnog blagostanja. Na tom tragu je i uvođenje kolegija “Opća psihopatologija” na Katoličko bogoslovnom fakultetu na kojem sudjeluju kolege psihijatri i psiholozi s Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb. Liječnička i duhovnička uloga je pomagačka, te je naša ideja bila kako bi budući bogoslovi i vjeroučitelji trebali usvojiti osnovna znanja iz psihopatologije u cilju što uspješnijeg prepoznavanja gdje prestaje psihičko zdravlje, a počinje bolest koju treba liječiti.
Koliko su ograničenja otežala rad na poslu?
Okolnosti s kojima smo se suočili tijekom pandemije su, bez sumnje, neobične, ugrožavajuće i ekstremne u svakom smislu. Takve okolnosti u ljudima bude najrazličitije emocije koje mogu biti vrlo intenzivne. Kako je temelj liječenja u psihijatriji uspostavljanje emocionalnog odnosa, rad je bio otežan budući da je kontakt s pacijentima bio u velikoj mjeri onemogućen. U danima potpunog „lock downa“ primali smo samo hitne pacijente, dio pacijenta javljao se ili je bio pozivan telefonski kako bi se osigurao kontinuirani uvid u njihovo stanje te je provođeno savjetovanje pacijenata i obitelji. Najveći dio pacijenata s oduševljenjem je prihvaćao telefonske pozive jer su tako imali osjećaj da o njima netko brine i da su stvari ipak pod kontrolom. Još veći iskorak je bio uvođenje on-line terapije, gdje je to bilo moguće, jer se na taj način osim zvučnog, uspostavljao i vizualni kontakt što je pridonijelo kvaliteti i uspjehu terapije.
Načuli smo da je zadnji rad u pripremi upravo o temi utjecaja COVID-19 na mentalno zdravlje. Jeste li primijetili u praksi promjene na pacijentima?
Kao glavna premisa istraživanja, naglašena je činjenica da je u liječenju psihičkih bolesti, dostupnost psihijatrijskog liječenja, te redovitost i suradljivost u liječenju povezana s boljim ishodom liječenja. Osobe s psihičkom bolesti mogu razviti veći intenzitet stresnih reakcija u odnosu na zdravu populaciju, što može imati dodatni nepovoljni učinak na ishod liječenja.
Istraživanje je bilježilo demografske podatke (dob, spol, bračni, stambeni i radni status ispitanika), dijagnozu ispitanika, vrstu farmakoterapije, procjenu stanja pacijenta, redovitost uzimanja terapije te procjenu razine stresa i depresivnosti te reakcije pacijenata na krizu zbog COVID 19 i nakon potresa (za zagrebačko područje). U istraživanje je uključena i kontrolna skupina zdravih osoba koje se ne liječe psihijatrijski, kod kojih se procjenjivalo stanje stresa putem specifičnih upitnika/ljestvica.
Rezultati nisu do kraja obrađeni, ali je dojam da u cjelini postoje razlike u reakciji pacijenata obzirom na afektivni i shizofreni spektar simptoma. Pacijenti s anksioznim i depresivnim značajkama čini se ranije i intenzivnije ulaze u dekompenzirana stanja u odnosu na shizofrene pacijente, vjerojatno zbog uronjenosti shizofrenih pacijenata u svoj autistični svijet i manje reaktibilnosti na podražaje izvana koju pokazuje ta skupina pacijenata. Ipak, za konačne zaključke treba pričekati završetak statističke obrade rezultata i njihovu interpretaciju.
Može li se pretpostaviti da će i kod zdravih ljudi ostaviti utisak?
Poznata je ona izreka -“Što me ne slomi, to me ojača”. Također postoji i izreka u anglosaksonskom svijetu “Adapt or die” (Prilagodi se ili umri). Sve to ukazuje na činjenicu da se psihičko zdravlje pojedinca očituje i mjeri upravo u spremnosti za prilagodbu svim novim okolnostima koje život stavlja pred nas. U tom smislu bih rekla da psihološki zdraviji ljudi shvaćaju krize kao šansu za usvajanje novih, konstruktivnijih obrazaca ponašanja i postaju zreliji i otporniji. Krize i nevolje nas također uče zahvalnosti, da ne shvaćamo sve što imamo kao zdravo za gotovo. Naravno, granica između zdravlja i bolesti u psihološkom smislu nije uvijek jasna i ravna, pa tako primjećujemo da ljudi koji su dotada uredno funkcionirali i smatrani su zdravima, a po strukturi su ranjiviji i skloniji tjeskobi, u ovim novim okolnostima razvijaju različita tjeskobna i depresivna stanja, a nerijetko ovi novi nepovoljni događaji postaju otponac i za razvoj psihotičnih poremećaja kod za to predisponiranih pojedinaca.
Kako biste prokomentirali to što je uz pandemiju bilo drugih nepogoda?
U narodu se često kaže da nevolja nikad ne dolazi sama. Ova će godina doista ostati zapamćena po brojnim prirodnim katastrofama u vidu potresa i poplava koje su se dogodile na našim područjima istodobno s pandemijom. To je naravno u velikoj mjeri promijenilo naše svakodnevno funkcioniranje, ponajviše profesionalno i akademsko. Teško je općenito ocijeniti koji su pozitivni, a koji negativni učinci promjena jer to vjerojatno ovisi i o vrsti aktivnosti i profesionalnog angažmana o kojem je riječ. Kad je riječ o obrazovanju, iz perspektive nastavnika Medicinskog fakulteta, mogu reći da su predavanja i seminari održani u ovoj školskoj godini na približno istoj razini kao uživo, ali da se praktični dio tijekom vježbi koji uključuje direktni kontakt s bolesnikom teško može nadomjestiti u online formi. U tom smislu se nadam što bržem pronalasku cjepiva, ali i obnovi porušenih fakultetskih prostora kako bi se akademsko funkcioniranje vratilo na staro.
Što kažete na razne teorije zavjere?
U ljudskoj je prirodi da uzroke nevolja traži u nekom drugom ili nečemu izvana. Nisam stručnjak za vanjskopolitička i ekonomska zbivanja, ali u suštini ne vjerujem u brojne teorije zavjera i različitih tumačenja događaja u svezi pandemije. Osobno sam najbliže vjerovanju da je virus slučajno „pobjegao“ iz nekog laboratorija. Ipak, puno stvari nama običnim ljudima je nepoznato, informacije su nam nedostupne i vjerojatno će tek buduća vremena dati odgovore na sva naša pitanja.
Kako utjecati na negativne učinke ograničenja zbog pandemije? Koliko pojedinac može učiniti?
Svaki pojedinac može učiniti jako puno za sebe, a onda indirektno i za cijelo društvo. Ono što trenutno ne možemo promijeniti, moramo prihvatiti. Sreću i mir treba tražiti ponajprije u sebi, jer ako neprestano ovisimo o pozitivnim utjecajima izvana, što je danas jako prisutno u modernom društvu, onda imamo veliku šansu da budemo trajno nesretni i nezadovoljni. Čini mi se da danas postoji jedan “imperativ sreće” koji je teško ostvariv, važno je imati na umu da nas teška razdoblja uče introspekciji i okreću prema nutrini te da tu treba tražiti odgovore na sva pitanja.
