Na današnji dan prije godinu dana objavljen je na www.wya.net članak naše suradnice koji zbog njegove aktualnosti prenosimo uz manje korekcije i uz autoričino dopuštenje.
Baš je danas potrebno govoriti o ljepoti i o slobodi, osobito među mladima. Izgubilo se danas življenje tih pojmova u nekim politički korektnim relativizacijama univerzalnih ljudskih vrednota: u uvjerenjima da je ljepota samo i isključivo u oku promatrača, u laži da o slobodi odlučuju neke legislative proizvedene u mračnim sobama ljudi nahvao kako bi ih naš Držić sigurno i danas nazvao. Hrvatska se ovih dana sjeća velikih masakara i agresorskih razaranja koja su je zadesila 1991.
Nakon točno 26 godina Hrvati još uvijek oplakuju svoje očeve, muževe, braću, sestre, djevojke i žene. Mnogi su životi okrutno završeni, mnoge su sudbine još uvijek pune pitanja. Trebamo li ići dalje? Trebamo. Ali kako? Baš danas razmišljam kako i želim to KAKO predočiti upravo na primjerima dvaju hrvatskih gradova heroja. Oni danas stoje, još čvrsto stoje na hrvatskom tlu i ne dopuštaju da ih mržnja minule – ali nikad zaboravljene prošlosti – uništi. Vukovar na samom istoku, Dubrovnik na samom jugu – dvije točke s kojih se nadljudskim naporima branila tvoja i moja sloboda danas.
Baš danas, nekoliko dana nakon obljetnice pada Vukovara (18.11.1991.) i na sam dan obljetnice najokrutnijeg napada na Dubrovnik u njegovoj dugoj povijesti (6.12.1991.), želim ne zaboraviti da još traju Vukovari i Dubrovnici, traju u Siriji i Libiji i na svakom mjestu na svijetu gdje se relativizira ljudsko dostojanstvo, gdje se zaboravlja da je ono intrinzično svakom čovjeku i da postoji od trenutka njegova začeća do trenutka njegove prirodne smrti, gdje se sustavno u korijenu siječe baština stara tisućama godina, ona baština koja je čovjeku nužna za razumijevanje i integritet u društvu, ali i za budućnost svakog njegovog pojedinca.
U Vukovaru je prije 26 godina u naletu Jugoslavenske narodne armije (JNA) i četnika život izgubilo više od 3000 branitelja i civila, a danas se traži još 426 nestalih. Ti ljudi mučeni su i silovani dugotrajno i brutalno dok ne bi izdahnuli. Na mjestu najveće masovne grobnice u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, podignuto je groblje za 938 ljudi. Dvije stotine hrvatskih zarobljenika odvučeno je iz bolnice i hladnokrvno ubijeno na Ovčari.
Jedan od ljudi ubijenih na tom strašnom mjestu bio je Siniša Glavašević, novinar koji je izvještavao svaki dan iz Vukovara tijekom agresorskog napada na hrvatski grad Heroj. Sinišina zapažanja zabilježena su u knjizi “Priče iz Vukovara”, klasiku među djelima koja govore o ljudskog egzistenciji. “Grad – to ste vi” kaže Siniša kako bi ohrabrio ljude, kako bi im ukazao da je ono malo kamenja što je ostalo stajati na zemlji natopljenoj krvlju i dalje njihov grad, “grad skriven u njima samima da ga krvnik ne nađe”. Znao je Siniša da ljudi iščupani iz korijena postaju lako podložni manipulaciji jer su shrvani nepripadanjem. Njihov se identitet briše nasiljem, njihova tradicija kopni kao ledenjak na saharskom suncu, a slobode im nestaju u bespućima totalitarnih režima koji instrumentaliziraju ljudske živote.
Upravo zato mi mladi koji danas odlučujemo ostati u Hrvatskoj, ovdje podizati svoje obitelji i profesionalno se razvijati, želimo se s pijetetom sjećati svih onih koje su iščupali iz korijena, želimo im poručiti da mi ostajemo ukorijenjeni u identitet kojem su oni učvrstili temelje.
Zato je baš danas vrijeme da podsjetimo mlade da biraju biti slobodni za izvrsnost, da sloboda za izvrsnost bude njihovo sredstvo kojim vježbaju svoj razum i svoju volju u čovjeku urođenom stremljenju prema istini i dobru, prema sreći i izvrsnosti. Nije dovoljno stoga da naša volja koja može odabrati ovo ili ono bude samo slobodna volja – ona mora biti usmjerena na nešto dobro, u suprotnom neće dati plodove prave slobode jer prava sloboda podrazumijeva življenje dobra. Zato je danas – kada neki ljudi nahvao žele reći da cijela Hrvatska u Vukovaru ne treba iz godine u godinu organizirano odavati počast palim žrtvama Domovinskog rata – potrebno govoriti mladima da je upravo Vukovar simbol slobode za izvrsnost kojom se gradi društvo mira.
Međutim, kako bi se mir postigao, potrebno je živjeti JA-TI odnos kao odnos uzajamnosti, u kojem “JA nastaje jedino u dodiru s TI; u kojem postajući JA, ja govorim TI” (M.Buber). To je odnos solidarnosti u kojem učimo nositi teret drugoj osobi. Mi smo povezani jedni s drugima, čak i onda kada toga nismo svjesni. Povezuje nas krajolik, meso i krv, rad i govor. Kada se rodi solidarnost probudi se i svijest o beskonačnim vezama koje nas vežu i koje se onda manifestiraju kroz riječi i djela. Sve veze postaju vidljive i mi spremno nosimo teret za drugoga kao i on za nas, baš kao što su ga nosili tijekom rata naši branitelji i civili, za nas i našu slobodu.
A što reći o ljepoti po kojoj se spašava taj naš svijet mira, solidarnosti i slobode? Još je sredinom 15. stoljeća Leon Battista Alberti u De Re Aedificatoria, najpoznatijem traktatu o umijeću građenja zapisao da je ”ljepota ona vrijednost koja ima moć razoružati i najljućeg neprijatelja, stoga ne postoji veća sigurnost za bilo što što čovjek radi nego učiniti to nešto lijepim jer ljepota i dostojanstvo odbijaju ozljede i nasilje od sebe”. Što se onda dogodilo na sv. Nikolu 1991. kada je JNA vojska započela u zoru paljbu na Dubrovnik, simbol slobode i ljepote, grad čiju slobodu nisu ugrozili čak ni Mlečani ni Turci još od 1358. godine?
Toga dana Dubrovnik su na prvim crtama obrane branila i obranila točno 163 branitelja, po čemu će dubrovačka 163. brigada HV kasnije dobiti svoju oznaku 163. Bitka za Srđ se smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Na uže gradsko područje je palo oko 600 granata, poginula su 23 civila i branitelja. Oštećeno je 460 zgrada, 6 palača posve je progutao požar, uništeni su spomenici nulte kategorije s kojih su se propisno vijorili bijeli barjaci UNESCO-a, nasljeđe staro pola tisućljeća. Stradala je Sponza, Jezuitska crkva, gradski zvonik, luka, renesansne palače, no grad je obranjen…Tog je dana poginuo i dubrovački fotograf Pavo Urban i to dok je snimao napad na grad. Ovo je jedna od posljednjih fotografija koje je snimio. Pogođen je lelerom granate u blizini Orlandova stupa, rano ujutro 6. prosinca. Imao je 23 godine.
Zar je zakazala ljepota? Nije, zakazao je odnos recipročnosti i tako se razum podredio volji ne stremeći za dobrom i istinom već samo za moći. “Ljudski život bez ljepote nije vrijedan nazvati se ljudskim životom”, rekao je poznati meksički arhitekt Luis Barragán prilikom preuzimanja Pritzkerove nagrade koja se svake godine dodjeljuje u području arhitekture. Biti neosjetljiv na ljepotu znači odricati se onoga ljudskoga u sebi. Neosjetljivost na ljepotu života i onoga što život čini vrijednim življenja poput slobode, mira i solidarnosti dovodi do rata, dovodi do ideologija koje čovjeku niječu urođeno dostojanstvo, dovodi do sulude inačice slobode čija posljedica nije življenje izvrsnosti već provođenje moći.
Baš danas, u razdoblju kada mi mladi slušamo priče o Domovinskom ratu, a poneki od nas se sjećaju svog mladog oca s puškom na ramenu kako odlazi braniti svoj narod, baš danas želim mlade iz Hrvatske i cijelog svijeta podsjetiti da streme za dobrom koje je doduše jednako bitno za pojedinca i državu, ali i da ne zaborave da je to dobro ljepše i božanskije postići narodu i državi, kako to kaže Aristotel. U kojim god uvjetima živjeli, ne zazirimo od slobode za izvrsnost, ne zazirimo od dobroga i istinitoga i lijepoga kako bi se naše dostojanstvo ostvarilo u svom punom potencijalu koji teži izvrsnosti.
Anita Ruso
