Dok hodamo ulicama i pod sobom vidimo te dražesne loptaste glave, tri puta prevelike za tijelo, a što je obilježje tih ljudskih gljiva, trebali bismo se uvijek prvenstveno prisjetiti kako se unutar svake od tih glava nalazi novi svemir, jednako nov kao što je bio sedmoga dana stvaranja. U svakoj od tih sfera novi je sustav zvijezda, nova trava, novi gradovi, nova mora.1
Gilbert Keith Chesterton
Prvi veljače ove godine – simbolično, na Dan života – u Hrvatskoj je otvoren prviProzor života(dalje u tekstu Prozor) na zagrebačkoj Trešnjevci (uz samostan Pohoda bl. Djevice Marije) od strane Udruge Betlehem.2
Riječ je o posebno napravljenom spremniku ili inkubatoru (ugrađen u zidu Samostana) unutar kojega se ostavlja ono novorođenče/dijete/beba o kojemu se nije moguće brinuti zbog različitih životnih okolnosti (bilo majka, bilo majka zajedno s ocem, drugi članovi uže obitelji…), a s ciljem otklanjanja mogućnosti čedomorstva.3
Četiri mjeseca kasnije netko je u noći s ponedjeljka na utorak (23. lipnja na 24. lipnja) oko 3 sata ujutro u spomenutom Prozoruostavio djevojčicu staru dva tjedna koja je kasnije uspješno prevezena i pregledana u Klaićevoj bolnici, te na kraju zbrinuta u Dječjem domu u Nazorovoj.45 Mišljenja o tom događaju su podijeljena: s jedne strane su oni koji su se radovali činjenici kako je ovakva inicijativa pokrenuta i da je na taj način spašena prva (ostavljena) beba, dok su drugi otvoreno negodovali prema spomenutoj inicijativi (još od trenutka kada je spomenuti prozor otvoren/izrađen/instaliran na spomenutom mjestu) jer ista otvara cijeli niz različitih problema poput činjenice da je čin napuštanja djeteta kazneno djelo do toga da Prozor nema dozvolu korištenja i time je nezakonit.
Prozor života Udruge Betlehem. Foto: Udruga Betlehem
Glavna pravna zavrzlama u cijeloj priči jest ta da je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike temeljem inspekcijskoga nadzora dalo negativno rješenje o radu Prozora i da je o rješenju (10. lipnja 2025. godine) obaviještena sama Udruga, dok ista tvrdi kako nikada nije zaprimila ikakvo rješenje (niti telefonski, niti fizički uručeno, niti mailom) i da su iz Udruge za rješenje saznali tek onda kada se dogodio slučaj sa napuštenom djevojčicom.6 Otada je prošlo dva mjeseca, još uvijek nije poznat pravorijek o konačnoj (ne)legalnosti Prozora jer je inspekcijski nadzor u tijeku, i očito su Ministarstvo i Udruga oprezni u davanju ikakvih izjava. Štoviše, tihi su i kritičari/negodovatelji. A gotovo nitko dosad osim Udruge Betlehem nije jasno komunicirao pravu namjenu/ulogu Prozora (primjerice, koji su porivi zbog kojih je isti otvoren i za koje situacije je prvotno namijenjen) te zbog čega je takva inicijativa uopće sporna (opravdano ili neopravdano).
Koncept Prozora nije nepoznat u različitim zemljama svijeta. U državama poput SAD-a i Švicarske „prozor života“ se pojavljuje kao „kutija za bebe“ (eng. baby box; fran. boîte à bébé)78, dok je u Poljskoj rašireni naziv okno życia koji u hrvatskom prijevodu upravo glasi „prozor života“9 budući da je doista riječ o vratašcima koja svojim oblikom podsjećaju na prozorski okvir (utoliko je hrvatska inačica Prozora vizualno najsličnija poljskoj nego primjerice američkoj). Rječnikom elektrotehnike, Prozor života može se kategorizirati kao Internet of Things (IoT) (hrv. internet stvari), odnosno kao pametni objekt ili mreža različitih mrežno povezanih uređaja (Wi-Fi, Bluetooth, Cloud ili neki četvrti način) čija je namjena praćenje i bilježenje različitih parametara poput energetske potrošnje, kvalitete zraka i temperature.10
Prozor života u Poljskoj (“okno życia“). Foto: Caritas – Poljska
Govoreći o primjeru hrvatskog Prozora/baby boxa, glavna obilježja takvoga uređaja su sljedeća: unutar inkubatora nalazi se krevetić za bebu iznad kojega je kamer(ic)a povezane sa mobitel tako da časne sestre i drugo osoblje može nadzirati stanje unutrašnjosti inkubatora „na daljinu“; unutrašnjost je termalno i ventilacijski osigurana; konačno, otvaranjem vratašca automatski se aktivira alarm kao obavijest da je u Prozor netko ostavio dijete (pritom taj alarm ne može čuti osoba koja je dijete ostavila, već ga dobivaju časne sestre i drugo osoblje putem pametnog mobitela) i nakon toga odvija se fizičko preuzimanje ostavljene bebe od strane osoblja Samostana.1112
Dodajmo k tome činjenicu kako je upravo baby box u Sjedinjenim Državama posebno dizajniran patent registriran od strane udruge Safe Haven Baby Boxes (SHBB) (osnovane 2015. godine), a čija je osnivačica Monica Kelsey i sama napuštena kao dojenče.131415 Sȃm pogled na infografičke prikaze te detaljan opis i upute o performansama američke inačice (koji se detaljnije mogu proučiti ovdje) govore da nije tek riječ o pukoj kartonskoj kutiji sa eventualnom dekom kao improviziranom krevetu, već o detaljno razrađenom aparatu posebno dizajniranom za potrebe malenog djeteta koje se unutar njega smješta i zadržava neko vrijeme.
Udruga SHBB je također objavila kratki dokument sa mogućim dvojbama vezanih za boxove. Primjerice, nudi se opcija posebnih naračastih torbi sa uputama što sve napraviti u slučaju da netko ima namjeru ostaviti dijete; također nude telefonsko savjetovanje (kriznu liniju) gdje postoji mogućnost davanja najbližih lokacija gdje se boxovi nalaze; a kao posljednja karakterističnost Udruge jest jedan holistički pristup u shvaćanju takvih kriznih i teških situacija (kao što su kampanje o podizanju svijesti, ulaganje u obrazovanje, podizanje svijesti o tome da ovo nije alternativa zdravstvenom sustavu već nešto što ima konkretnu primjenu u situaciji kada se osoba nađe pred nedoumicom što napraviti sa djetetom).16
Utoliko je dodatna vrijednost uređaja njegov nastanak/realizacija zbog altruističnih poriva da se na taj način spriječi potencijalno čedomorstvo ili ostavljanje bebe u okruženju opasnim za njegovo zdravlje, sigurnost i život171819; stoga ga nije netočno nazvati svojevrsnim patentom milosrđa. Upravo je jedan od povoda za ovakvu inicijativu u Hrvatskoj bio slučaj napuštene bebe (dječačića) u kanti za smeće u Zaprešiću20, s ciljem da se osigura prikladno mjesto za ostavljanje djeteta ukoliko je netko primoran to učiniti zbog različitih okolnosti.
Pitanje je zašto takav naizgled hvalevrijedan uređaj nailazi na teške od strane jednog dijela ljudi koji otvoreno negoduje na činjenicu da se isti uopće namjerava otvoriti/pustiti u rad? U konkretnome slučaju napuštene djevojčice, ravnateljica Uprave za obitelj i socijalnu politiku Tanja Žaja u intervjuu za Dnevnik Nove TV na pitanje zašto je ovakav Prozor i ostavljanje bebe protuzakonit, odgovara kako je u ovoj priči najproblematičnije počinjeno kazneno djelo ostavljanja/napuštanja djeteta, a prozor je nelegalan i nepotreban postupak budući da postojeći sustav uključuje cijeli spektar zakonitih mogućnosti kada do ovakvih slučajeva dođe (poput odlaska u Zavod za socijalni rad koji uključuje davanje pristanka da dijete ide na posvojenje).21 Navela je također neke potencijalne scenarije koji su prethodili samom napuštanju djeteta u prozoru: „Mi u biti ne znamo tko je ostavio dijete. Dijete je mogao ostaviti bilo tko: netko je mogao prevariti majku, netko je mogao zloupotrijebiti njenu slabost zbog poroda, to je mogla biti osoba s nekakvim intelektualnim teškoćama – tako da je nama jako važno utvrditi identitet osobe koja je ostavila dijete”.22
Na sličnom tragu je i Željka Jelavić iz Centra za ženske studije koja ističe kako ovaj postupak ostavljanja djeteta ugrožava pravo djeteta na sigurnost i pravo djeteta da zna tko su mu roditelji, te da je isti moguće povezan sa različitim manipulacijama: „Prije svega mislim tu na to da se može raditi o trgovanju djecom: pojedine žene se mogu prisiliti na rađanje djece u svrhu trgovanja djecom“.23 Ovdje ostaje nejasno misli li Jelavić pritom na trgovanje djecom od strane Udruge, nekih pritajenih manipulatora koji udaljavaju djecu od njihovih roditelja ili neke treće strane, niti se ne referira na konkretne primjere.
Najstrožu ocjenu koja uključuje sve prethodno navedene sporne točke, ali i šire, dala je upravo Ženska mreža Hrvatske: „“Prozor života” je protuzakonit, opasan i suprotan najboljem interesu djeteta. Njime se stvara paralelni, vaninstitucionalni sustav skrbi za djecu, koji je u suprotnosti s važećim zakonima RH“24, dodajući kako bi legalizacija Prozora dovela do još drugih potencijalnih rizika (od rizika napuštanja djeteta koje je neželjenog spola ili ima posebne potrebe, povećanih rizika tajnih trudnoća potencijalno uzrokovanih silovanjem ili incestom, pa sve do toga da se ovakvom praksom prisiljava žene da okončaju neželjene trudnoće).25
Iščitavajući prethodno citirane izjave, dominantne neuralgične točke Prozora života jesu to da je riječ o patentu koji nije legalan (a što potvrđuje inspekcijski nadzor i rješenje Ministarstva), da je drugi najveći krimen (kazneno djelo) čin ostavljanja/napuštanja bebe, te da se putem takve inicijative potiče klima gdje bi žene trebale radije biti izložene nesigurnim i neželjenim trudnoćama (uzrokovane različitim situacijama koje su ranije spomenute) i biti primorane radije roditi i napustiti dijete umjesto da potraže sigurnost u za to prigodnom bolničkom i socijalnom okruženju. Ovdje vrijedi istaknuti kako su spomenuti argumenti u jednom dijelu nevaljano i neumjesno argumentirani, a dijelom su – a što ne smije biti zanemarivo – (i) proizvod ideološkog sukoba. Temeljem čega se (sve) to može zaključiti?
Problematika vezana za napuštanje djeteta i njegovo ugroženo pravo na identitet dobrim je dijelom temeljena na Konvenciji o pravima djeteta Ujedinjenih naroda (UNCRC) „koja kaže da djeca moraju moći identificirati svoje roditelje i čak i ako su odvojena od njih“26, te je dužnost države „poštivati pravo djeteta na održavanje osobnih odnosa sa svojim roditeljem“.27
Važna stvar u toj brizi jest ta da nitko od spomenutih kritičara nije uzeo u obzir činjenicu kako unaprjeđenje biometrijskih baza podataka te djelokrug različitih područja forenzike – biološka vještačenja, analiza kontaktnih tragova ili daktiloskopska vještačenja – danas značajno smanjuje dugoročnu anonimnost ne samo napuštenog djeteta, već i njegovih roditelja i rodbine.2829
Na razini Republike Hrvatske, jedinica zadužena za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja je Centar „Ivan Vučetić“ (pod patronatom Ministarstva unutarnjih poslova)30, dok se Zakonom o obradi biometrijskih podataka iz 2020. godine uređuje istih „radi učinkovitog utvrđivanja identiteta i zaštite fizičkih osoba od zlouporabe njihovih osobnih podataka“ (članak 1.), a skupina koja je podložna takvoj obradi – od strane nadležnih tijela – jesu i one osobe „za kojima se traga“ i „koje nemaju osobne identifikacijske isprave, nakon utvrđivanja takve činjenice“ (članak 6. stavak 2.).31
Trag koji nije zanemariv u cijeloj priči jest taj može li se primjerice pomoću snimke kamere uočiti neke tjelesne karakteristike koje bi pomogle u pronalasku osobe koja je ostavila djevojčicu u Prozoru (primjerice, oblik siluete ili izgled ruku koji bi upućivali na spol ili dob). Ukoliko kamera u Prozoru to nije zabilježila, u obzir dolaze one nadzorne kamere u blizini Samostana (na ulici, na primjer). Ostaje nepoznato (barem za javnost) hoće li takva istraga pronalaženja njenih roditelja i(li) rodbine biti plodonosna (kao i saznati pravu priču koja je prethodila njenom ostavljanju u Prozoru); dotad preostaje jedino vjerovati u sretan epilog za malenu djevojčicu.
Najpotkrepljeniji argument u cijeloj priči koji bi se teško mogao pobiti jest kazneno djelo puštanja u rad nelegalnog uređaja/patenta/aparata. Uzevši u obzir činjenicu kako je još u periodu otvaranja Prozora (u veljači ove godine) proveden prvi inspekcijski nadzor čiji pravorijek još nije bio donesen, a Udruga je u tih četiri mjeseca na svoju ruku očito držala Prozor „u radu“. Pritom se ne smije izostaviti činjenica kako je u cijeloj komunikaciji Udruge i Ministarstva došlo do „pokvarenog telefona“, odnosno da Ministarstvo nije pravovremeno obavijestilo Udrugu o rješenju koje je dano 10. lipnja ove godine (dakle, dva tjedna prije negoli je ostavljena djevojčica pronađena u Prozoru). S obzirom na to kako su iz same Udruge naglasili da je suradnja sa inspekcijskim tijelima bila u tih nekoliko mjeseci otvorena i korektna32, očito je dosadašnji rad Prozora bio potaknut razmišljanjem ili ufanju da bi se konačno rješenje o legalnosti moglo pokazati pozitivnim za spomenutu inicijativu, što se ipak nije dogodilo.
Kako navodi gospođa Žaja, za nepoštivanje inspekcijskog naloga pripisana je novčana sankcija u iznosu od 20.000 eura33 i taj će iznos Udruga Betlehem vjerojatno morati podmiriti. Utoliko je spomenuta sankcija tek rezultat nepoštivanja danog rješenja te nepravovaljanog informiranja o istome, ali nikako kao posljedica dalekosežnijeg kaznenog djela u kojemu bi postojala druga oštećena strana (uz Udrugu). Tu je Udruga ispala „jež budala“ jer pušta u rad i troši proizvodna sredstva na nešto što u konačnici ne kumulira nikakvu materijalnu korist nego tek unutarnju zadovoljštinu za učinjeno dobro djelo; na kraju se to pokazuje kao nelegalna djelatnost i ostaje oštećena za ne baš mali novčani iznos. Konačno, da je postojala namjera za izgradnjom cijele paralelne infrastrukture, što bi branilo Udruzi da je na svoju ruku također realizirala još Prozora života na više različitih lokacija(?): primjerice ispred sjedišta Udruge u Sesvetama (u Novom Brestju), u Zapruđu u blizini sjedišta Udruge U ime obitelji ili u sklopu nekog drugog crkvenog samostana.
Ima li ovakva inicijativa za cilj stvoriti parasustav koji je potaknut animozitetom prema (do)sadašnjem sustavu zdravstva i socijalnog rada koji nema razumijevanja za takve nesretne sudbine i koji bi bio (što mu se dominantno pripisuje) svojevrsna „alternativa pobačajima“? Možda je najbolji odgovor znakovita rečenica koja stoji u objavi Udruge (ondje se izražava zahvala svim onim djelatnicima koji su na bilo koji način pomogli u zbrinjavanju iste: časne sestre, policajci, djelatnici hitne, bolnički djelatnike te posebno istaknute liječnice i socijalna radnica): Neka samo netko kaže kako sustav ne funkcionira.34
To pokazuje kako Udruga ne nastoji biti suparnik već suputnik postojećem sustavu te da je za njega spremna u realnome vremenu pravovaljano reagirati ukoliko bi došlo do iznimnog slučaja ostavljanja djeteta. „Udruga Betlehem ne pruža socijalnu uslugu niti ulazi u djelokrug sustava, već djeluje isključivo kao pomoćni i krizni oslonac za spašavanje života. Naše djelovanje ne zamjenjuje nadležne službe, već je strogo povezano s njima te one preuzimaju dijete odmah po zaprimljenoj dojavi“, stoji u priopćenju Udruge.35
Što se događa nakon što beba biva ostavljena u Prozoru, objašnjava Alberta Vrdoljak iz Udruge: „Dakle, ne zadržavamo dijete: ne nosi ga Alberta, niti ga nosi u Udrugu Betlehem, niti to isto dijete čuvaju časne u svom samostanu. Znači, to dijete ide u sustav. Dakle, zove se Hitna pomoć, zove se dežurna socijalna služba, to su institucije i Policija: to su institucije s kojima mi svakodnevno surađujemo“.36 „Do tog trenutka kod nas u udruzi imamo volonterku liječnicu, imamo medicinske sestre, tako da će dijete biti zbrinuto“.37
U priopćenju Udruga također navodi kako je suradnja s nadležnim tijelima još prije slučaja djevojčice bila otvorena i korektna, te da ne postoje prepreke zbog čega se ne bi dalje pokazale susretljivost, suradnja i otvorenost za raspravu o navedenom slučaju.38 Svjesna da vjerojatno neće načelno uspjeti suzbiti pobačaje i čedomorstva, Udruga ovakvom inicijativom nastoji suosjećati s onim nesretnim ženama koje zbog različitih egzistencijalnih, materijalnih, obiteljski i drugih životnih situacija nisu sposobne ili u mogućnosti brinuti o bebi/djetetu, pritom da smrt djeteta nije jedino/konačno rješenje: „Prozorom života izražavamo poštovanje prema najvišoj vrijednosti – ljudskom život. Pružiti mogućnost i priliku majkama koje je egzistencija prisilila na donošenje teške odluke, da ne učine čedomorstvo“.39
Posljednja (ideološka) problematika u cijeloj priči nije toliko vezana za sȃm Prozor (kao patent/uređaj) koliko zbog činjenice da je ovdje riječ o inicijativi nevladine Udruge koja se u svome radu/poslanju inspirira kršćanskim (katoličkim), tradicionalnim te pro-life vrjednotama i da kritičari iste nastupaju sa larpurlartističkog stajališta kritizirati svaku inicijativu one skupine koja im je ideološki suprotna, a gotovo samo zbog toga da se kritizira i javno dezavuira i ocrni.
Foto: Udruga Betlehem
Pogledamo li glavne protivnike ovakve inicijative, teško je ne primijetiti kako je upravo riječ o feminističkim udrugama/organizacijama čiji je ideološki spektar „lijevo-liberalan“ koji je preciznije kategorizirati pod pojmom woke(dakle, pozitivno određenje prema primjerice LGBTQI+ politikama, politikama ekologizma ili primjerice radikalnog feminizma, a ovdje je posebno istaknut potonji barem kada se govori u slučaju Prozora). Pomalo stroga ocjena, ali ima uporište.
Ranije spomenuta Ženska mreža Hrvatske dala je na svome portalu nekoliko ključnih kritika Prozora života objavljenih pod naslovom Izjava za javnost vezano za postavljanje tzv. “prozora” za ostavljanje djece40 upravo povodom otvaranja Prozora na Trešnjevci. Tu Izjavu potpisalo je 34 ženskih udruga, među kojima su neka zvučna imena kao što su Lezbijska grupa Kontra, Udruga Domine – organizacija za promicanje ženskih prava te Centar za ženske studije. Jedna od članica potonjeg Centra, Dorotea Šušak, također je javno negodovala povodom otvaranja Prozora, ističući kako je „ovo još jedan od oblika manipulacije i ovako fragilnim majkama u toj situaciji, koje potencijalno nisu sigurne žele li ili ne okončati svoju trudnoću. Ovo je na neki način još jedan oblik emocionalne manipulacije kao i moljenje pred zdravstvenim ustanovama, a to je zapravo podstreh – izgurajte trudnoću i onda ostavite dijete u prozorčiću. Riješili ste svoju ljudsku ili bilo koju drugu obvezu spram tog djeteta“.41
Pogledamo li stranice Centra za ženske studije, ondje je moguće pročitati/preuzeti online primjerke časopisa Trećakojega Centar objavljuje jednom godišnje (još od 1998. godine) i gdje se objavljuju dominantno znanstveni radovi i članci. Ovdje nisu navedeni kao popis literature, no prolazeći kroz dosad objavljene radove, može se reći kako veliki broj istih čine feminističke studije u izričaju ženske emancipacije, feminizma kao političkoga pravca, pitanju tjelesnosti i seksualnosti, pa čak i žene kao fenomenu unutar umjetnosti42.
U vrijednosnom/ideološkom izričaju legitimna je i logična namjena takvih istraživačkih radova (pa tako i samoga Centra): „razvijati feminističko obrazovanje kao nezaobilaznu metodološku alatku u formiranju kritičkog mišljenja, feminističku dopunu intelektualnoj i umjetničkoj historiji te analitičku poziciju koja stremi razvijati progresivne, odnosno emancipacijske prakse“.43 Promatrajući pojedinačne primjere radova u različitim brojevima (Brojno stanje transrodnosti – skok s dva na beskonačno44; Drag queen, tranny, trandža i tranđeo ili učinak govora u RuPaul’s Drag Race i na hrvatskoj drag sceni45; Biti trans u Bosni i Hercegovini 2015. godine46), nije teško uvidjeti kako je ideološki svjetonazor kojega skupina autora/autorica propagira politike genderizma kao nekontroverzne ili nimalo problematične (primjerice, analiza fenomena transrodnosti i cjelovite LGBTQI+ populacije). Sa stajališta društvenih znanosti, legitimno je pisati i analizirati spomenute fenomene i procese koji su uzročno-posljedično vezani na njih. No rijetko ili nikad (možda u nekim ranijim, što gotovo nije moguće u novijim izdanjima Časopisa) nećete naići na neki jednako suvislo napisani rad o temi ženstvenosti koja je pritom svojstvena za uvjetno rečeno „desni“/„konzervativni“/„tradicionalni“ pogled koji podrazumijeva katoličanstvo kao ključan čimbenik: primjerice, čistoća Bogorodice Marije, junaštvo Ivane Orleanske, ili životi Jozefine Bakhite te Ayaan Hirsi Ali.
U toj hajci prema Prozoru možda je najeksplicitnija (i najdetaljnija) bila novinarka Faktografa Veronika Rešković, ocjenjujući da se sustav pokazao tromim i neefikasnim jednostavno zbog činjenice da je Prozor uopće uspješno realiziran i otvoren.47 Također, tendenciozno ocjenjuje neke korake koji su prethodili samom Prozoru, primjerice da je Željka Markić – zbog inicijative o gnijezdu za bebe te zbog one o implementaciji anonimnih poroda – upravo zahvaljujući ideoloških istomišljenika (implicirajući i neki oblik lobiranja(?)) bila jedina predstavnica NGO-a u Radnoj skupini zaduženoj upravo za implementaciju anonimnih poroda, a na čelu sa pokojnim doktorom (ultrakonzervativcem, prema Rešković) Antom Ćorušićem, a kao idejnog začetnika Prozora života spominje svećenika Marka Glogovića, utemeljitelja Udruge Betlehem i „poljskoga đaka“.48 Kada pročitate spomenuti tekst, dobivate uvid kao da autorica (gotovo) panično upozorava na nekakvo rabijatno katolibanstvo ili klerikalizaciju društva koje inficira različita područja društvenog života (vjerojatno kroz sintagmu „poljski đak“ aludira na primjer Poljske kao “katoličke Meke” u Europi); a s obzirom na odabranu naslovnu sliku članka, imate dojam kako sâm Prozor kao uređaj nije sporan koliko Plišani Isus i Plišana Marije koji se nalaze u njemu.
Treba pošteno reći kako pojedine (nimalo beznačajne) akterice feminističke scene u Hrvatskoj nisu a priori prihvatile narativ protiv prozora samo zbog činjenice da je riječ o inicijativi one skupine koja im je ideološki suprotna. Štoviše, javno su progovorile o istome kao o hvalevrijednoj ideji, pokazavši svoji primjerom kako su iznimke od pravila. Puno prije otvaranja Prozora, u emisiji Nedjeljom u 2 (26. svibnja 2024. godine) gostovala je aktivistica i konceptualna umjetnica Arijana Lekić-Fridrih. Tada nije bilo govora o Prozoru života eksplicite, no na pitanje voditelja (preciznije, na pitanje gledatelja koje joj je voditelj pročitao) bi li podržala ideju Željke Markić oko prijedloga zakona kojim će se trudnicama omogućiti anoniman porod te otvaranje posebnih punktova/gnijezda za bebe gdje će roditelji moći ostaviti djecu o kojoj se ne mogu skrbiti, Lekić-Fridrih je odgovorila pomalo zatečeno, ali pozitivno zatečeno: „Bih. Zapravo bih, da. (…) Prvi put čujem za ovu inicijativu, zato sam malo zatečena, ali čini mi se – evo, ovako kako ste mi je vi sad prepričali – čini mi se kao nešto što bih ja apsolutno mogla podržati“.49
Kolumnistica Telegrama Sanja Modrić u svome tekstu objavljenom 10. veljače 2025. (Nemojmo biti križari. Ako samo jedna beba umjesto u hladnoj rijeci završi u obitelji koja je voli, Prozor života i časne sestre zaslužuju plus) jasno ocjenjuje Katoličku crkvu i njeno svećenstvo kao instituciju koja „često propisuje ženama status drugotnih bića, nalaže im da budu submisivne, da trpe i pomire se sa svakom situacijom u porodici u kojoj ih se šikanira i ponižava“50, ali usprkos tomu ocjenjuje Prozor života kao hvalevrijednu inicijativu: „Za novorođenče će se od tada brinuti časne sestre, a posvajanje je mogućnost da se djetetu osigura normalan život. Mislila sam ohoho, dobra inicijativa. Onda sam o tome raspravljala s mojim prijateljicama koje misle da nije. I sve sam pažljivo saslušala, ali sam ipak ostala pri svome. Dobro je. Jest. Svesrdno podržavam udruge za zaštitu ženskih prava, no evo, u ovoj njihovoj pobuni protiv Prozora života – ne i ne“.51
Konačno, što o cijeloj situaciji možemo naučiti kroz primjer(e) drugih zemalja? Prema Google Karti iz 2023. koju je izradila udruga Safe Haven Baby Box, Sjedinjene Države broje oko 160 baby boxova; više od polovice boxova nalaze se u Indiani (slijede ju Kentucky, Ohio, Arkansas i nakon toga pojedinačne lokacije diljem SAD-a), a najveći broj nalaze se u sklopu vatrogasnih postaja (uz njih, tu ulaze i bolnice/poliklinike/zdravstvene ustavnove).52 Nekoliko znanstvenika sa Interdisciplinarnog centra za bioetiku Sveučilišta Yale (eng. Yale Interdisciplinary Center for Bioethycs) u otvorenom pismu namijenjenom američkom Ministarstvu zdravstva i socijalnih usluga (točnije tajniku Xavieru Beceri) navelo je neke ključne probleme vezane za boxove; a kritike su uglavnom identične kao i one hrvatske: boxovi nisu kvalitetna alternativa obrazovanju i prevenciji seksualnom nasilju, anonimno napuštanje djeteta, predaja istoga u prostoru koji za to nije prikladan (ne u sklopu zdravstvene ustanove, time predajući bebu zdravstvenom osoblju) i konačno, oni su neregularni i nisu pravno definirani kao medicinski uređaji.53
Zanimljivi je demografski podatak koji ukazuje na to da je porast nataliteta svojstven upravo(!) u onim zemljama gdje je zabilježen veći broj kutijama, gdje su one registrirane i gdje su zabilježeni slučajevi pronađene djece (poput Arkansasa, Kentuckyja, Idaha i Alabame)54 što je prema autorima uzročno-posljedično vezano sa težnjom tih država da na ovaj način adekvatno odgovore na krizu potencijalno velikog broja napuštene novorođenčadi.55 Postoje neke iznimke poput Floride koja bilježi i kutije i slučajeve napuštene djece, ali ne i rastuću stopu nataliteta, te primjerice Mississippi i Oklahoma koje bez obzira na rastući natalitet i instalirane kutije ne bilježe slučajeve napuštene djece.56 Na tom tragu, spomenuti Centar nudi podatke koji govore da je do 2024. godine zabilježeno ukupno 53 slučajeva ostavljene dojenčadi diljem SAD-a: od toga su zabilježena dva tragična slučaja gdje je zabilježena smrt bebe pronađene u kutiji (primjer u državi Idaho) i gdje je zabilježena smrt majke preminule od posljedica predoziranja nakon što je predala bebu.57 Diljem Švicarske je ukupno aktivno osam Prozora koji su svi napravljeni u sklopu bolnica, a od postavljanja prvoga Prozora 2001. godine ukupno je ondje pronađeno 24 beba.58
Ovakvi podaci govore kako Prozor života još uvijek ne ukazuje na rastući trend bitno smanjenog čedomorstva manifestiranog kroz pobačaje ili neke druge metode ubojstva djeteta, već je riječ o jednom rješenju posebno kreiranom za iznimno rijetke, ali moguće ostvarive situacije kada ja maleno dijete primorano biti ostavljeno. Time ga je anonimka ili anonimac lišio toga da možda potencijalno bude ostavljeno negdje na nesigurnom mjestu, vjerojatno spašeno od moguće pogibelji, i možda je spašeno od neke strašne stvarnosti. 51 spašenih malih Amerikanaca i 24 Švicaraca(!): mala brojka u usporedbi sa ukupnim stanovništvom obiju država, no zar takvi primjeri ne pokazuju na onoj ljudskoj razini određenu radost i zadovoljštinu da se time spasilo sedamdesetak malih svemira i svjetova (referirajući se na početni Chestertonov citat). Dodajmo još k tome naš Prozor i malenu Bebolinu.
Govedić, N. (2020). Brojno stanje transrodnosti – skok s dva na beskonačno. Treća, vol. XXII, br. 1: 7-8. ↩︎
Maslać, M. (2020). Drag queen, tranny, trandža i tranđeo ili učinak govora u RuPaul’s Drag Race i na hrvatskoj drag sceni. Treća, vol. XXII, br. 1: 38-72. ↩︎
Hodžić, A. (2021). Biti trans u Bosni i Hercegovini 2015. godine. Treća, vol. XXIII, br. 1: 252-256. ↩︎
Bruce, L., Lewis, C. i Mercurio, M. (2024). Deaths Associated with Unregulated Infant Abandonment Boxes Call for HHS Action: An Open Letter to HHS Leadership about Policy Responses to Crisis Pregnancies. Yale Intedisciplinary Center for Bioethics. Preuzeto s: https://docs.google.com/document/d/1XDZMxjLSZPDUdOKT1yWHAf_e8vxW1QayxSgX3auANGE/↩︎
