Razgovarali smo s mladim Augustinom, Hrvatom iz Njemačke, koji je podijelio iskustva odrastanja i obrazovanja. Kako je biti mlad čovjek u „obećanoj zemlji“ Europe?
Dragi Augustine, hvala ti što si se odazvao pozivu. Možeš li se na početku ukratko predstaviti?
Zovem se Augustin Stanušić. Imam 23 godine. Rođen sam i odrastao u Njemačkoj, u gradu zvanom Heilbronn (u blizini Heidelberga), u obitelji hrvatskih doseljenika. Studiram ekonomiju sa specijalizacijom u prometu i logistici. Studirao sam godinu dana u Francuskoj politiku i međunarodne odnose.
Koje su specifičnosti odrastanja u Njemačkoj? Koje su glavne razlike u odnosu na Hrvatsku, osobito u obrazovanju, navikama i životu mladih, a koje su sličnosti?
Najveća je specifičnost, pogotovo kad uzimam u obzir obrazovanje, je to da u Njemačkoj postoji 16 različitih obrazovnih sustava tj. svaka savezna država ima vlastiti obrazovni plan i program. Što znači da, kada bi se školarac preselio unutar Njemačke u drugu saveznu državu, njegov bi doživljaj bio kao da se preselio u „stranu zemlju“.
Druga specifičnost bila bi onaj klišej da Nijemci dolaze na vrijeme i da su točni – to je istina. Sjećam se 2014. i Svjetskoga prvenstva u nogometu koji je osvojila Njemačka; finale se igralo u nedjelju, do ponoći. Svi smo iduće jutro morali se nacrtati u osam sati u školi odn. na poslu. Što se tiče navika, Nijemci nemaju naviku ili potrebu ispijanja kave kao Hrvati niti u pravilu imaju široki krug prijatelja kao Hrvati – s onim školskim kolegama s kojima nisi blizak obično imaš „poslovni odnos“. Također, primijetio sam da u Njemačkoj, kad god smo išli na školske izlete, nikad nitko nije nosio gitaru niti smo pjevali, eventualno bi netko pustio pjesmu na zvučnik; s druge strane, kad sam bio na školskim razmjenama u Francuskoj i Italiji, kolege često pjevali, svirali i družili se na taj način. Ali, ipak, djeca su djeca, njemačka djeca isto se igraju kao i hrvatska, odnos učenika i nastavnika je sličan, princip obrazovanja je sličan i sve poteškoće koje se javljaju u sustavu slične su kao i u Hrvatskoj.
Bez čega nikako ne bi mogao živjeti iz Njemačke, a bez čega iz Hrvatske?
Ima jedna stvar u Njemačkoj koja je stvarno posebno, osobito za takvu veliku državu kao što je Njemačka – naime, u Njemačkoj, ako želiš, doista možeš postići sve; Njemačke nudi puno različitih mogućnosti i na polju obrazovanja, i na polju usavršavanja, rada itd. Također, prelaskom u drugu saveznu državu nude se potpuno nove i drukčije mogućnosti.
U Njemačkoj ne vlada kao u Hrvatskoj mentalitet „s faksa na posao“ niti uvjerenje da će osoba cijeli život raditi isti posao na istom mjestu. Puno su veće mogućnosti rada tijekom studiranja (tzv. Werkstudium, „radni studij“), puno se potiče rad, stažiranje, čak i uzimanje studijske godine (sabbatical tj. gap year) – puno kolega i prijatelja trenutno je iznad Njemačke na upravo takvim ponudama. Puno se radi i na uključivanje mladih u politiku, ne u smislu uključivanja u stranku, nego održavanja različitih radionica, događaja, radnih posjeta saveznih parlamenata, razgovora s lokalnim vlastima, iznošenja prijedloga. Dakle, ta velika sloboda i fleksibilnost koju nudi jedna gospodarski i politički moćna zemlja, bez toga ne bih mogao živjeti.
U Hrvatskoj, pak, me privlači ta jedna razina opuštenosti u životu. U Njemačkoj se sve fokusira na posao, poslovno je najvažnije u životu, dok je u Hrvatskoj potpuno suprotno. Ta jedna vrsta bezbrižnosti da, dok god mogu na kavu s prijateljima, dok god mogu održavati međuljudske odnose, sve će poteškoće riješiti već jednom. Rekao bih da su ove prednosti koje sam naveo baš dvije najveće prednosti Njemačke, odnosno, Hrvatske kao država/društava.
Poliglot si, govoriš pet jezika. Kojim(a) se od njih redovito ili često služiš? Uzevši u obzir njihove različitosti, možeš li ih usporediti međusobno i u odnosu na hrvatski te istaknuti po jedinu posebnost svakoga od njih?
Osim njemačkim i hrvatskim (u obitelji), gotovo svakodnevno se služim i engleskim jer se često čujem s prijateljima izvana, a ponekad i na poslu. Talijanskim sam se intezivno služio na Jubileju mladih u Rimu (smijeh), a francuski pričam tu i tamo, s kolegama i prijateljima koje znam od tamo, a i u mjestu imamo jednom mjesečno francuski kružok.
Vjerujem da njemački ima najveći vokabular od svih jezika koje pričam; njemački nudi mogućnost svakom govorniku da sam slažeš nove riječi (složenice), što osobito često upotrebljavaju političari pri imenovanju novih zakona, stvarajući „kobasice“ od riječi (pr.
Donaudampfschifffahrtselektrizitätenhauptbetriebswerkbauunterbeamtengesselschaft, što bi u prijevodu otprilike bilo ‘Društvo državnih službenika za elektrane za dunavske parobrode’). U biti, za svaku situaciju postoji barem jedna riječ koja se može koristiti. Zato je i pjesništvo na njemačkom tako bogato jer jezik nudi nebrojene mogućnosti u slaganju i sastavljanju riječi. Engleski je, ajmo reći, suprotan od njemačkog tj. čini mi se da se njega može nalakše naučiti onako usput, gledanjem serija i filmova; to vidim na maloj djeci koja vrlo brzo na taj način „upijaju“ engleski.
Na francuskom je zanimljivo što postoje velike razlike između standardnog francuskog („pariški francuski“) koji se uči u školi i „obiteljskog francuskog“ (france familiare), kojim ljudi govore međusobno, u obitelji. Tako, kad sam došao u Francusku, bolje sam razumio profesore na predavanjima, nego li kolege na kavi, jer se služe različitim vokabularom, izrazima i dr., što nisam vidio ni u jednom drugom jeziku do sad, toliku razliku u jeziku između kuće i faksa/posla. Ta razlika djelomično leži u tome što Francuzi nisu naklonjeni aristokraciji niti toj potrebi za centralizacijom u Pariz pa na taj način prkose toj državnoj politici. Još veća takva polarizacija postoji u Italiji, između njihova Sjevera i Juga, no kod njih se mladi puno više služe standardnim, a puno manje regionalnim dijalektima (jezicima, pr. napuljskim, sardinskim itd.) u odnosu na susjede Francuze.
Takav snažniji regionalizam u Njemačkoj još uvijek postoji kod Bavaraca i u Saskoj, koji puno drže do identiteta, a čak se i države zovu Slobodna država Bavarska i Slobodna država Saska. Primjerice, Hamburg, Bremen, Rostock, Lübeck u svom nazivu imaju apoziciju „Slobodni hanzeatski grad“, još uvijek drže do nekadašnje trgovačke i pomorske tradicije. No, da se vratimo na jezik(e); u Italiji su ti dijalekti puno različitiji pa se u govoru čuje velike razlika između firentskog (koji odgovara standardu) i rimskog dijalekta, koji je baš „državnički“ nastrojen (stadtmannisch), razvijan iz latinskog kojim su se služili Rimljani. U hrvatskim mi je zanimljivo što se točno vidi utjecaj svih velikih stranih jezika koji su tijekom povijesti utjecali na hrvatski (germanizmi, talijanizmi, riječi iz austrijskog dijalekta – pr. paradajz, turcizmi itd.)
Možeš li opisati studentski i život mladih? Postoje li razlike unutar Njemačke? Koje su razlike u odnosu na Hrvatsku? Što bi Hrvatska mogla ili trebala primijeniti iz Njemačke glede obrazovanja i mladih?
U Njemačkoj, kad si student, imaš potpunu slobodu, de facto možeš raditi sve što želiš. Jedina obveza je polaganje ispita, a sve ostalo je na izbor – primjerice, svaki student sam bira koje će predmete slušati i slaže svoj raspored, ni predavanja ni vježbe nisu obvezni (izuzev nekih matematičkih i inženjerskih studija). U Njemačkoj je skroz normalno da početkom semestra studenti idu putovati jer imaju predavanja online i često unparijed dobiju sve materijale. Tako su neki moji kolege učili za ispite u Grčkoj ili Švicarskoj, na odmoru. Ispiti se mogu otkazati dan prije roka. Dakle, paradoksalno, u odnosu na radni mentalitet, Nijemci su vrlo opušteni u studiranju.
Glede prednosti za mlade, mislim da bi Hrvatska od Njemačke trebala preuzeti sve dodatne mogućnosti i programe koji se nude mladima. U Njemačkoj sve to ide iz države tj. iz sustava, u Njemačkoj nisam nikad vidio da netko ističe da je nešto financirano „iz europskih fondova“ (dobro, to i jesu uglavnom njemački novci), kao što u Hrvatskoj pokušavaju razne udruge „povlačiti“ novce za programe s mladima.
U Njemačkoj postoji jaka povezanost i jake suradnje tvrtki i fakulteta/škola i velike mogućnosti stažiranja i rada u struci tijekom školovanja (studenti imaju tzv. radne zadatke u firmama). To je možda djelomično uvjetovano i time što se u Njemačkoj sve gleda kroz prizmu toga poboljšava li nešto državno gospodarstvo tj. sve se gleda ekonomski pa je velik naglasak na učinkovitosti i proizvodnosti. Država jako potiče suradnju tvrtki i fakulteta pa se tehnoparkovi često namjerno grade u blizini sveučilišnih kampusa i ciljano se radi na povezivanju radnika, poduzetnika i studenata. U neku ruku bih rekao da se čak forsira to povezivanje akademskog i ekonomskog svijeta. Tako se u mojem gradu gradi IPAI (Inovation Park of Artifical Intelligence), koji ima namjeru postati europska Silicijska dolina, a financiraju ga njemačka država i vlasnik, poduzetnik Dieter Schwarz (vlasnik Lidla i Kauflanda); tako i ja studiram na Bildungskampusu, koji je građen s tom namjerom povezivanja industrije, struke i škole.
Kako gledaš na život, prilike i mogućnosti mladih u Hrvatskoj? Smatraš li da je bilateralna suradnja Hrvatske i Njemačke na području obrazovanja i mladih kvalitetna? U čemu bi se mogla poboljšati?
Rekao bih da glede teorijskog dijela u obrazovanju Hrvatska ni u čemu ne zaostaje za ostalim zemljama, no ovaj „praktični“ dio i ulazak na tržište rada nije uopće usporediv s Njemačkoj, gdje za prosječnog studenta uopće nije sporno hoće li raditi jednog dana (poslovi mu se već nude tijekom studiranja i često se studenti zaposle u firmi u kojoj su stažirali).
Što se tiče bilateralne suradnje, u Njemačkoj postoje dopunske škole hrvatskog, a u Hrvatskoj postoji program DSD (Deutschesprachdiplom). Dosta velika povezanost između Njemačke i Hrvatske postoji i u Katoličkoj Crkvi, gdje su hrvatske katoličke misije u potpunosti ravnopravne njemačkim župama. Eto, na primjer, član sam Dekanatskog vijeća (Dekanatsrat) i predstavljam našu hrvatsku župu pa mogu to potvrditi iz prve ruke. Zanimljivo je da je Caritas u Njemačkoj vrlo profesionalno organiziran i ima skoro pola milijuna zaposlenih i uvelike je uključen u sustav socijalne skrbi i socijalne pomoći. „Najjače“ odnose Hrvatska s Njemačkom ima, dakle, preko Crkve i preko pojedinih tvrtki (pr. u automobilskoj industriji), dok preko obrazovanja to nisam baš uočio (za razliku od Francuske koja ima brojne zajedničke obrazovne programe).
U Njemačkoj skoro svaka škola organizira razmjene učenika s Engleskom i Francuskom pa mislim da Hrvatska može poraditi najviše na tom području.
Da imaš „pet minuta vlasti“ u Europskom parlamentu, koji bi zakon promijenio ili donio, a da se tiče života i rada mladih na području Europske unije? Isto tako, da možeš promijeniti jednu stvar glede toga u Hrvatskoj, što bi promijenio?
Na primjer, uveo bih da se svakoj mladoj osobi koja napuni 18 godina da neki džeparac koji bi mogao iskoristiti na putovanje Europom ili na pokretanje nekog vlastitog posla, za početni kapital. U Hrvatskoj bih donio propis kojim bi se studentu tijekom studiranja uvjetovao barem jedan Erasmus ili razmjena u inozemstvu jer vjerujem da su to dragocjena i izgrađujuća iskustva koja su meni iznimno puno pomogla i u obrazovanju i općenito u životu. I uveo bih obavezno glasanje i kazne za one koji se ne odazovu, kao što je u Belgiji, jer mislim da u Hrvatskoj treba poticati tu glasačku kulturu; u Njemačkoj imamo obavezne „školske izbore“ (Juniorwahl), na kojima se radi simulacija izbora, a onda se na razini države rade analize kako bi glasali mladi.
Poruka za kraj: Ne bojte se!
Koja bi bila tvoja poruka mladima, osobito iz iskustva vlastitoga odrastanja, obrazovanja i profesionalnog razvoja?
Rekao bih da Europska unija nije toliko loša koliko ljudi govore. Vjerujem da nudi brojne mogućnosti za mlade koje oni trebaju iskoristiti. Mladima bih rekao da je najvažnije da ostanu opušteni u pogledu na budućnost, ako možda trenutno ne rade u struci ili ti ne ide neki ispit, da ne brinu preko mjere za posao ili obrazovanje. Poručio bi im da zadrže sve dobro od hrvatskog mentaliteta, fjaku i onu opuštenost u životu. Nijemci žive da rade (osim možda u Bavarskoj), a Hrvati neka nastave raditi da bi (bolje) živjeli. Jer, u Njemačkoj se dobro živi, ali ljudi su i dalje nezadovoljni. Zato, hrabro, ne bojte se!
