Kolumnu sam odlučio nazvati “Koplje u trnje” iz dva razloga. Prvi razlog jest moje prezime Kopljar te sam u samom naslovu kolumne želio ostaviti određen autorski potpis, a drugi razlog jest sama fraza “Baciti koplje u trnje” što označava predaju na koju mi kao mladi pripadnici hrvatskog društva definitivno nismo spremni.
Vojni mimohod i proslava Oluje
U Republici Hrvatskoj vojni mimohodi nisu česta pojava. Za razliku od Rusije koja svake godine velikom vojnom paradom slavi pobjedu u Velikom domovinskom ratu, Hrvati svoje pobjede u Domovinskom ratu ne obilježavaju vojnim mimohodima. Za sada smo imali tek nekoliko parada od kojih u svježem sjećanju ostaje ona iz 2015. godine kada je vlada SDP-a pripremala teren za nadolazeće izbore te parada iz 2025. godine, održana samo par tjedana nakon Thompsonovog koncerta. Cinici, kojima je svako slavljenje Oluje suspektno i problematično, s nezadovoljstvom zaključuju kako je eto uspostavljen sustav po kojemu se svakih deset godina Oluja slavi vojnim mimohodom. Je li uistinu uspostavljena ovakva tradicija i hoće li vojnog mimohoda biti i 2035. godine teško je u ovom trenutku predvidjeti. Osobno se nadam da hoće ali živi bili pa vidjeli.
Vojni mimohod uistinu je izgledao spektakularno. Iako nisam ljubitelj vojske i oružja te ne mogu shvatiti fascinaciju koju neki gaje prema vojnoj tehnici, svakako moram priznati kako me vojna parada oduševila. Sama činjenica da određeni događaj iz nacionalne povijesti slavimo vojnim mimohodom izaziva snažan emotivni naboj, društvenu mobilizaciju, buđenje nacionalnog ponosa i daje do znanja kako nam je događaj povodom kojega izvodimo vojsku na ulicu bitan.
Svako društvo i svaka ideologija ima svoje rituale. Ti rituali u teoriji mogu biti vjerskog ili svjetovnog karaktera iako je u praksi ponekad teško diferencirati jedno od drugog. Čak i ona društva koja se samodeklariraju kao ateistička imaju izuzetno snažne religijsko-ritualne manifestacije. Tako ruski filozof Mihail Riklin, u svojoj knjizi „Komunizam kao religija“ tvrdi kako je SSSR, iako formalno uređen kao ateističko društvo, imao izuzetno snažne religijske pojave. Isusa je zamijenio Marks, kršćansku Bibliju Marksov Kapita, a apostole Lenjin i ljudi u njegovom najbližem kružoku. Iako je sadržaj bio izmijenjen i nije imao kršćansko uporište religijska forma gotovo je u potpunosti preuzeta iz kršćanstva. Kao što sam rekao rituali postoje u svakom društvu i cilj im je stvoriti koheziju i pobuditi afektivnost prema događaju koji se ritualom obilježava.
Uzmemo li u obzir da se na zagrebačkim ulicama okupilo više tisuća ljudi i da je aklamacijom pozdravljena vojska koja je prodefilirala s pravom možemo zaključiti kako je mimohod ispunio sva očekivanja. Da je tome tako svjedoče i mali broj prosvjednika koji se u jednom trenutku probio kroz zaštitnu ogradu i na sigurnoj udaljenosti zalegao ispred nadolazećih oklopnih vozila. Prosvjednike je policija brzo udaljila uopće im ne dopustivši da do kraja demonstriraju svoju hrabrost i spremnost na osobnu žrtvu kako bi spriječili nastavak vojne parade. Da mimohod nije uspio i da nije polučio željene rezultate nitko protiv njega ne bi niti prosvjedovao. Samo protiv velikih i uspješnih stvari protivnici dižu glas. Mali i neuspješni projekti ne trebaju oporbu jer propadaju samo od sebe.
Pitanje koje se svake godine postavlja jest treba li Oluju uopće slaviti s obzirom da je od njezina završetka prošlo već više od trideset godina. Slični argumenti upućeni su generalno prema sjećanju na Domovinski rat. Istina je da se od prošlosti ne živi, ali je također istina kako prošlost, odnosno prošli događaji formiraju sadašnjost te kako sadašnjost kreira budućnost. Uzevši u obzir ovu spoznaju postaje jasno da budućnost nije i ne može biti odrezana ili odvojena od prošlosti. Te dvije stvari međusobno su neodvojive.
Kada govorimo o potrebi izlaska iz prošlosti i stavljanje fokusa na budućnost, često možemo promjeriti kako ova logika vrijed za 1991. godinu, ali ne i za 1941. godinu. Nekima je period od 1991. do 1995. tako pase dok se partizana i 1945 veoma rado sjete. Možemo li u ovakvom stavu detektirati nedosljednost i dozu neiskrenosti? Možemo! Zašto je tome tako odgovor mogu dati jedino oni koji tako nedosljedan stav i promoviraju.
Za kraj želio bih se ukratko spomenuti prosvjede protiv Oluje i odgovoriti na pitanje je li Oluja kriva za odlazak Srba iz Hrvatske. Što se prosvjeda tiče vjerujem kako svatko ima pravo prosvjedovati te smatram kako ne postoje zabranjene teme. Živimo u demokratskom društvu i svatko mora imati pravo iskazati nezadovoljstvo onim što mu se u društveno-političkom prostoru ne dopada. Prosvjed protiv Oluje treba biti legalan i legitiman uz jedno veliko ALI. Mediji ne smiju po defoltu prosvjednike protiv Oluje predstaviti kao pametne, prosvjećene, humane i hrabre borce protiv mračnog nacionalizma, a drugu stranu, stranu koja se s njima ne slaže, prikazati primitivnom zlom i retrogradnom. Država štiteći demokraciju mora braniti slobodu govora i spriječiti stvaranje ideološkog jednoumlja u medijskom prostoru. Bilo bi krajnje neprimjereno kada bi se u startu na medijsko-političkom prostoru pojedina ideja proglasila ispravnom i plemenitom, a ideja kontrarna njoj retrogradnom i malicioznom. Na način na koji se zalažem za slobodu govora po pitanju Domovinskoga rata zalažem se i u svim ostalim pitanjima bez obzira na vjerski, nacionalni, spolni, rodni svjetonazorski ili drug predznak. Ako možemo iznijeti kritiku prema vojnoj paradi trebali bi na jednak način moči kritizirati i ostale oblike parada.
U konačnici treba odgovoriti i na pitanje je li Oluja kriva za odlazak Srba? Kao povjesničar koji je diplomirao na temi Domovinskog rata mogu sa sigurnošću reći kako je ovo pogrešna teza. Da je tome tako najbolje svjedoči dokumentarni film koji su sami Srbi snimili. Dokumentarni film snimila je RTS (Radiotelevizija Srbije), a posebno su značajne riječi Drage Kovačevića, gradonačelnika Knina za vrijeme srpske okupacije. Drago Kovačević iznosi. „Krajina je to čitavo vreme kreirana tako da se tamo ne može kazati da će to biti autonomija u Hrvatskoj. Prosto je takva bila količina nekog političkog nerazuma, ovako poprilično tempiranoga, da onaj tko bi se odvažio da to kaže ne bi bio samo politički mrtav, nego s velikim izgledima da više fizički ne opstane.“ Ovim riječima Drago Kovačević potvrđuje kako je svaka ideja o mirnom suživotu s Hrvatima unutar granica hrvatske države za Srbe bile neprihvatljiva. Onaj tko bi se to uopće usudio predložiti bio bi izvrgnut javnome linču, a vjerojatno i ubijen. Upravo zbog ovakvog razmišljanja o nemogućnosti suživota s Hrvatima, većina Srba i jest otišla nakon Oluje
