Moguće uvođenje obveznog vojnog roka česta je dnevno-politička tema u Hrvatskoj, a posljednjih godina i mnogo ozbiljnija. Iza ponovne i opravdane aktualizacije ove teme stoji ozbiljna sigurnosna prijetnja.
O ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka raspravlja se gotovo otkako je ukinut (zamrznut) 2008. godine. No tek se prethodne godine, ovoj temi pristupilo ozbiljno, s jasno iskazanom namjerom uvođenja obveznog vojnog roka.
Svaki put kada se ova tema pojavi u medijskom prostoru javljaju se brojni kritičari i apologeti povratka obveznog vojnog osposobljavanja. Protivnici vojne obveze (nerijetko sumnjivih motiva) kao glavne argumente koriste priziv savjesti, osobne slobode, navodnu opasnost od militarizacije društva ili financije tj. “skupu” cijenu vojne obuke.
Pojedini stručniji kritičari protive se predloženim modelima vojnog roka jer ih smatraju neefikasnima, zastarjelima ili prekratkima. No, ni apologeti obveznog vojnog roka ne iznose često najbistrije argumente za njegovo uvođenje. Već ih svode na navodnu potrebu za preodgojem poslijeratne mladeži u smislu discipline i fizičke aktivnosti ili izraze vlastite nostalgije prema vremenu pohađanja vojnog roka.
U ovom članku nećemo se osvrtati na takve kvazi argumente, već objasniti iz vojno-sigurnosnog aspekta zašto je NUŽNO i HITNO ponovno uvesti obvezno služenje vojnog roka!
Štednja na račun sigurnosti, pod krinkom “profesionalizacije”
Obvezni vojni rok postoji od osamostaljenja Republike Hrvatske. Logično, s obzirom kako je država nastajala braneći se od vojno nadmoćnijeg agresora u nepovoljnom međunarodnom položaju. Služenje vojnog roka također je bilo obvezno u svim prethodnim modernim državnim tvorevinama.
Konačno, obvezno služenje vojnog prestalo se provoditi početkom 2008. godine, a kao alternativa uvedeno je dragovoljno vojno osposobljavanje. Ovaj potez nastojao se opravdati “profesionalizacijom”, vesternizacijom i NATO standardizacijom oružanih snaga. Iako njime de facto nije postignuto ni jedno.
Naime, RH posjeduje profesionalnu vojsku još od Domovinskog rata kada su ustrojene profesionalne gardijske brigade. Za razliku od ročničke JNA u kojoj su gotovo jedini stalni, profesionalni sastav činili oficiri (časnici). Uz ukidanje obveznog vojnog roka, ukinute su i sve pričuvne postrojbe, koje su srećom ponovno ustrojene sedam godina kasnije. Pričuvne snage posjeduje većina NATO članica, a neke oduvijek imaju obvezni vojni rok ili su ga nedavno ponovno uvele.
Dakle, ukidanjem vojnog roka i pričuvnih postrojbi nije učinjeno apsolutno ništa po pitanju modernizacije OSRH i približavanju zapadnim standardima, a značajno su smanjene obrambene sposobnosti. Zapravo je bila riječ o iracionalnim mjerama štednje, na račun sposobnosti obrane i sigurnosti.
Jedina “vesternizacija” bilo je praćenje negativnih trendova sa Zapada koji sada svi napuštaju. Naime, bilo je to vrijeme kada se Europa masovno razoružavala. Jeftino su prodavane ogromne zalihe hladnoratovskog naoružanja i značajno je smanjena brojnost oružanih snaga te izdvajanje za njih. Vjerovalo se kako će teško ponovno biti nekog velikog sukoba te kako su manje europske zemlje pod sigurnom zaštitom većih, nuklearno naoružanih zemalja NATO saveza. Negativne posljedice tih trendova posebno vidimo danas u kontetksu ruske invazije na Ukrajinu.
Fijasko dragovoljnog vojnog osposobljavanja
Za razliku od ukidanja pričuvnih postrojbi, uvođenje dragovoljnog umjesto obveznog vojnog osposobljavanja nije bila toliko iracionalna odluka. Sasvim je normalno u vrijeme poboljšane sigurnosne situacije ili ekonomske recesije smanjiti opseg i brojnost oružanih snaga. No pritom treba imati na umu kako profesionalna vojska slusamo trenutnu i primarnu aktivnu zaštitu zemlje. Dok se država, u slučaju izbijanja oružanog sukoba, ponovno mora osloniti na pričuvne snage i mobilizaciju vojno sposobnog stanovništva.
Imajući to na umu, novi model osposobljavanja trebao je osigurati dovoljan broj pričuvnika koji se mogu aktivirati po potrebi. No, dragovoljnim vojnim osposobljavanjem predviđena je obuka 2000 kandidata godišnje što danas čini tek oko 10 posto muške populacije po generaciji. Konačno, umjesto planiranih 2000 kandidata godišnje, osposobljeno je tek oko 700 ročnika godišnje. Odnosno do veljače prošle godine dragovoljno vojno osposobljavanje uspješno je završilo 9519 muškaraca i 1603 žene.
Preko 250 000 mladića bez vojne obuke
To nas ostavlja sa manje od 12 tisuća vojno osposobljenog stanovništva u 17 godina, umjesto potencijalne obuke od barem 16 tisuća muškaraca godišnje. Dakle, u navedenom periodu izgubili smo potencijal od preko 250 tisuća vojno osposobljenog stanovništva.
Sagledavši brojke, možemo vidjeti ogroman gubitak borbene spreme. Tim više jer posljednje generacije koje su služile obvezni vojni rok sa specijalističkom obukom, već zalaze u kasne tridesete. Dok među generacijama u najboljoj fizičkoj spremi, ni 5 posto nema završenu osnovnu vojnu obuku. Na temelju iznesenog, slobodno možemo zaključiti kako je aktualni model dragovoljnog vojnog osposobljavanja… zakazao!
Iskustva suvremenog rata u Ukrajini pokazuju koliko je i dalje važno imati dovoljan mobilizacijski potencijal i kvalitetnu vojnu obuku stanovništva. Stoga je apsolutno neophodno ponovno uvesti obvezno vojno osposobljavanje!
Tekst: Dominik Andreić
