Prije uvoda
Dragi čitatelji, budući da danas obilježavamo više od tri desetljeća otkako je Republika Hrvatske zadobila međunarodno priznanje odlučio sam ovoj temi posvetiti dužnu pažnju. Tekstom u dva dijela objasnit ću procese koji su se odvijali 1990-ih godina i koji su doveli do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. S obzirom na to da sam o ovoj temi opsežno pisao u svom diplomskom radu svatko tko želi saznati više može mi se javiti na mail koji ostavljam na kraju teksta te ću mu sa zadovoljstvom proslijediti svoj diplomski rad.
Uživajte u čitanju!
Uvod
Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina dolazi do pada komunizma u istočnoj Europi, a proces demokratizacije zahvatio je i Hrvatsku, tada jednu od šest republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Razvoj višestranačja i višestranački izbori (travanj – svibanj 1990.), konstituiranje višestranačkoga Sabora Republike Hrvatske, ustavni amandmani u srpnju te „Božićni“ Ustav Republike Hrvatske, obilježili su 1990. i potvrdili je kao temeljnu godinu u stvaranju suvremene hrvatske države. Nakon što je Srbija odbila preustroj Jugoslavije u konfederaciju, prema prijedlogu Slovenije i Hrvatske, te su republike demokratskim putem, na temelju rezultata referenduma, 25. lipnja 1991. proglasile suverenost i samostalnost i započele proces razdruživanja od SFRJ i proces međunarodnog priznanja.
Ekonomska kriza u Jugoslaviji
Osamdesete godine dvadesetog stoljeća označile su posljednju dekadu postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Smrt jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita 1980., ekonomska kriza u koju je država zapala te politička previranja nagovijestili su raspad jugoslavenske državne zajednice. Razdoblje produbljivanja ekonomske i društvene krize u zemlji očitovala se u rastu nezaposlenosti, inflaciji i problemu ogromnog inozemnog duga. Uz ekonomske probleme, postojalo je i neriješeno nacionalno pitanje koje će izazvati velike političke sukobe. Politička dimenzija sukoba najjasnije se ispoljavala u ponovnom oživljavanju velikosrpske politike koja će se, uz podršku institucija u Srbiji, provoditi nakon dolaska nа vlast Slobodana Miloševića. Temeljni cilj velikosrpske politike bio je “svi Srbi u јеdnој državi”. Srbijanska politika је u drugoj polovici l980-ih pokušala to ostvariti prvo centralizacijom postojeće države i osiguravanjem političke prevlasti najbrojnijeg (srpskog) naroda u nјој, а potom oružanom agresijom na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Krajem 70-ih i početkom 80-ih Jugoslavija se našla u izuzetno teškoj gospodarskoj situaciji, koja je bila logičan odraz jugoslavenske dogovorne ekonomije.Pogrešne ekonomske odluke i investicije dovele su zemlju u tešku dužničku krizu. Kriza je počela u drugoj polovini 1970-ih, a u razdoblju od 1971. do 1981. inozemni dug se popeo s 1.2 milijarde dolara do 20 milijardi dolara, što je bilo više od 40% deviznog priljeva. Inflacija је galopirajuće rasla pa je tako godine 1981. inflacija bila oko 46%, da bi 1989. dosegla iznos 2 685%.
Osnivanje stranaka i prvi izbori u Republici Hrvatskoj
Propašću komunističkog sustava, simbolički povezanog s rušenjem Berlinskog zida u studenome 1989. i procesom demokratizacije u ostalim komunističkim državama jugoistočne Europe, otvorilo se i pitanje preustroja komunističke Jugoslavije.
U Hrvatskoj, tada Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH), na 11. kongresu SKH, održanom od 1. do 13. prosinca 1989., zatraženo je ukidanje demokratskog centralizma i uvođenje višestranačkoga političkog sustava te održavanje slobodnih izbora, a Jugoslavija je zamišljena kao zajednica (federacija) suverenih republika. U skladu s time SKH 1989. godine donijeti će zakon kojim se legalizira višestranačje i dopušta održavanje prvih višestranačkih izbora.
Zakonske izmjene i dopune omogućile su registraciju stranaka, pa je već 5. veljače 1990., Republički sekretarijat za upravu i pravosuđe predstavnicima osam političkih stranaka u Hrvatskoj uručio rješenja o registraciji, čime su u Hrvatskoj političke stranke i formalno legalizirane. U kontekstu donošenja novog izbornog zakonodavstva te promjene društveno političkog uređenja u SRH Savez komunista Hrvatske 20. ožujka mijenja svoje ime u Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP)
U procesu nove demokratizacije prva opozicijska stranka, nakon Drugog svjetskog rata, bila je Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS) osnovana 20. svibnja 1989. Na njenoj osnivačkoj skupštini u Zagrebu, za predsjednika stranke izabran je publicist Slavko Goldstein, no već u ožujku 1990. godine došlo je do promjene te je čelnu poziciju u stranci preuzeo Dražen Budiša. Jedan od osnivača i čelnih ljudi stranke bio je i Vlado Gotovac, književnik i politički disident. Na prvim višestranačkim izborima, HSLS je nastupio u sklopu koalicije pod nazivom Koalicija narodnog sporazuma (KNS) u kojoj je uz HSLS sudjelovalo još nekoliko stranaka te istaknuti predstavnici Hrvatskoga proljeća. Ova koalicija se nije uspjela nametnuti na političkoj sceni. Koalicija je nastupala s antikomunističke pozicije, koja se zalagala za nacionalnu ravnopravnost i demokratizaciju Jugoslavije. Ono što je izostalo jest jasna vizija stvaranja samostalne i suverene hrvatske države. Umjesto toga, koalicija je govorila o konfederalnoj i na demokratskim osnovama postavljenoj Jugoslaviji.
Nakon policijske zabrane osnivačkoga skupa u hotelu Panorama 15. lipnja 1989., u prostorijama nogometnog kluba Borac na Jarunu u Zagrebu, 17. lipnja 1989. utemeljena je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Za predsjednika stranke izabran je umirovljenigeneral JNA i povjesničar dr. Franjo Tuđman. Hrvatska demokratska zajednica, od svojih početaka, jasno je izražavala stav o izlasku iz Jugoslavije i stvaranju samostalne države, te je od samoga početka zauzela snažan antijugoslavenski i prohrvatski stav. U Programskoj deklaraciji, koja je predstavljena prilikom osnivanja HDZ-a, navedeno je kako se HDZ zalaže za demokratizaciju društva, uspostavu građanskih sloboda, slobodu privatnog vlasništva i slobodu izražavanja. Također, snažno se naglašavalo, kako svaki narod u Jugoslaviji treba imati pravo na samoodređenje i odcjepljenje. Na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990., u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski Tuđman je naglašava kako se HDZ utemeljuje u tri bitna stupa. Prvi stup je starčevićanstvo koje baštini hrvatsko državno pravo i slobodarske tekovine Francuske revolucije. Drugi stup je Radićev republikanizam, koji je hrvatski identitet i državotvornu ideju prenio na najšire pučke slojeve. Treći stup jesu odluke Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije i Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, u kojima se nalaze načela koja proklamiraju pravo hrvatskog naroda na samoodređenje.
Nakon 45 godina postojanja jugoslavenskog jednopartijskog komunističkog sustava, u Hrvatskoj su, krajem travnja 22. – 23. i početkom svibnja 6. – 7. 1990., održani slobodni višestranački izbori. Na izborima, HDZ ostvario je premoćnu pobjedu sa osvojenih 42,30% glasova, SKH-SDP, SSH 35.30% glasova, KNS 15% glasova, SDS 1,6%, nezavisni kandidati 4,10% te ostali 1,7%. Od 356 zastupničkih mjesta u Saboru HDZ-u je pripalo 205 mjesta ili 58%, SKH-SDP-u je pripalo 107 mjesta odnosno 30%, KNS-u 21 mjesto odnosno 6%, SDS-u 5 mjesta odnosno 1,4%. Osim toga, nezavisnim zastupnicima pripalo je 13 mjesta, a pripadnicima nacionalnih manjina 5 mjesta.
Referendum i proglašenje samostalnosti Republike Hrvatske.
Nakon održanih izbora i pobjede HDZ-a odmah je reagiralo vodstvo JNA. Tako je sredinom svibnja 1990. oduzeto gotovo cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane i smješteno je u skladišta pod nadzorom JNA. Naoružanje je oduzeto u dogovoru sa srbijanskim vodstvom, a na temelju zapovijedi koju je 14. svibnja 1990. protuzakonito, bez znanja i suglasnosti Predsjedništva SFRJ, potpisao načelnik Generalštaba Oružanih snaga (GŠ OS) SFRJ general Blagoje Adžić.
Nakon ovoga događaja politička situacija snažno se zaoštrila. Srpska pobuna širila se Hrvatskom i više se nije mogla zaustaviti, a sastanci novoizabranih predsjednika jugoslavenskih republika nisu doprinosili rješenju problema. U takvim okolnostima predsjednik Tuđman shvatio je kako prolongiranje hrvatskog ostanka u Jugoslaviji samo šteti hrvatskim intersima te je odlučio raspisati referendum o samostalnosti koji se održao 19. svibnja 1991. godine
Na referendumu, građani su mogli dati glas za dvije opcije, odnosno glasati za ili protiv, na dva različita listića. Na prvom listiću plave boje pitanje je glasilo: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ?“ Drugi listić crvene boje, na kojemu se također moglo glasati sa za ili protiv, imao je sljedeće pitanje: „Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ?“ Na referendumu je glasalo 3.051.881 glasača ili 83.56% od ukupnog broja registriranih glasača. Na prvom plavom listiću „za“ odlučilo se 2.845.521 glasača ili 93.24% birača koji su pristupili glasanju. Na opciju „protiv“ odlučilo se 126.630 glasača ili 4.15% glasača koji su pristupili glasanju. Nevažećih listića bilo je 1.18%. Na drugom crvenom listiću na opciju „za“ odlučilo se 164.267 ljudi ili 5.38% glasača koji su pristupili glasanju dok se za opciju „protiv“ odlučilo 2.813.085 glasača ili 92.18%. Nevažećih crvenih listića bilo je 2.07%. Na temelju izvješća Republičke komisije za provedbu referenduma, hrvatski predsjednik Tuđman objavio je 23. svibnja 1991. godine da su se na referendumu građani opredijelili za: RH kao samostalnu i suverenu državu, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama.
Nakon održanog referenduma, zasjedanje Sabora od 18. do 25. lipnja pokazat će se kao događaj od najveće političke važnosti u modernoj hrvatskoj povijesti. Sabor RH je 25. lipnja 1991. godine usvojio tri temeljna političko-pravna akta o stvaranju neovisne države: „Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske“, „Deklaracija o proglašenju suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske“, te „Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.
Na samome otvaranje saborske sjednice 18. lipnja 1991. predsjednik Franjo Tuđman je konstatirao kako pregovori o formiranju konfederacije nisu uspjeli te kako Hrvatska na temelju referenduma i građanske volje izražene na njemu ima obavezu donijeti zakonske akte koji će Hrvatskoj omogućiti razdruživanje i stvaranje potpuno samostalne RH. Prvi od tih dokumenata jest „Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske“. Prije donošenja ove odluke, već prilikom usvajanje dnevnog reda, došlo je do svojevrsnog sukoba između zastupnika SDP-a i HDZ-a oko pravnih posljedica koje će prouzročiti navedeni dokument.
Zastupnici SDP-a zatražili su da se dokument prepravi te da se u njega uz odlukuo samostalnosti ubaci i odredba o „udruženju s drugim republikama u savez suverenih republika“. Ovime je SDP predlagao da se proces osamostaljenja automatski veže uz proces udruživanja u novu državnu asocijaciju sa državama bivše Jugoslavije. Prije nego se krenulo s glasanjem, Ivica Račan je u ime SDP-a izjavio kako se SDP protivi ovoj odluci zbog svojeg nezadovoljstva činjenicom da se u Ustavnoj odluci ne navodi mogućnost za pokretanjem postupka udruživanja s drugim republikama bivše SFRJ. Zbog toga je velik broj pripadnika SDP-a odlučio napustiti Sabor u trenutku donošenja Ustavne odluke.
Osim Ustavne odluke, tog istog 25. lipnja 1991. godine usvojena je i Deklaracija o proglašenju suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Deklaracija u svojemu tekstu govori o državno-pravnoj tradiciji na temelju koje Hrvatska ima prava tražiti put u svoju samostalnost i suverenost. U Deklaraciji se također govori o poštivanju ljudskih i građanskih prava Srba i ostalih nacionalnih manjina. Hrvatska ostaje djelovati u određenim zajedničkim službama i institucijama SFRJ, ali to djelovanje je samo u svojstvu ostvarivanja procesa razdruživanja
Donijeta je i „Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj“. U njoj se između ostaloga navodi kako će RH, priznajući sve međunarodne dokumente, poštivati prava Srba i drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj te kako se poštivanje tih prava RH shvaća kao jedan od ključnih čimbenika demokracije
Dragi čitatelji, ovime završavam prvi tekst na temu: “Međunarodno priznanje Republike Hrvatske”.
Ukoliko želite saznati više o ovoj temi i pročitati diplomski rad koji sam napisao o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, javite mi se na mail damirhuawei14@gmail.com.
