Intervju s hrvatskim povratnicima iz Južne Amerike – upoznajte Mirka Pincetića

Zadovoljstvo nam je prezentirati prvi u nizu intervjua s hrvatskim povratnicima iz Južne Amerike. Ideja o dubljem istraživanju fenomena hrvatske dijaspore te stavljanju naglaska na povratnike iz Južne Amerike nastala je prošle godine u kontekstu razgovora i rasprava koje su članovi Svjetskog saveza mladih Hrvatska (SSMH) održavali na temu demografije i povratka iseljenog hrvatskog stanovništva u svoju domovinu. Vijeće za elektroničke medije na sjednici održanoj 30. ožujka ove godine donijelo je odluku o raspisivanju Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama, stoga je uredništvo portala Mimladi.hr u suradnji s Damirom Kopljarem, autorom ovog i budućih tekstova, prijavilo projekt unutar čijeg su okvira odobrena financijska sredstva za objavljivanje 10 tekstova na temu povratka hrvatske dijaspore iz Južne Amerike. 

Kao prvi u nizu objavljujemo razgovor s Mirkom Pincetićem koji se u Hrvatsku vratio prije četiri godine. Povratnici iz Južne Amerike trude se što bolje naučiti hrvatski jezik i upoznati hrvatsku kulturu, stoga ćemo sve intervjue objaviti u izvornom obliku bez gramatičkih i pravopisnih intervencija kako bismo pokazali njihov uspjeh u svladavanju jezika.

Intervju s Mirkom

• Prije svega Mirko htio bih ti se zahvaliti što si pristao sudjelovati u ovome intervjuu. Možeš li nam se predstaviti. Odakle dolaziš, koliko godina imaš i što si po zanimanju?

Zovem se Mirko Tomislav Ivanović Pincetić, ali ja kažem uvijek Mirko Ivanović da ne prekompliciram. Imam 22 godine, rođen sam u Čileu 2. siječnja 2001. godine. Prošao sam osnovnu i srednju školu u Čileu, a 2019. godine otišli smo zajedno s obitelji u Hrvatskoj (ja sam ostao u Hrvatskoj dalje a oni su se vratili). Po zanimanju dosad ništa nisam, ali studiram psihologiju na Sveučilištu u Zagrebu na Fakultetu Hrvatskih studija od 2022. godine.

• Jesi li bio aktivan u hrvatskoj zajednici u Čileu?

Ne, nikada. Iz grada sam Santiaga gdje (koliko ja znam) nije vrlo aktivno što se organiziranja zajednica tiče, ili vrlo manje od drugih gradova poput Punte Arenasa.

• Što te motiviralo da odeš iz Čilea i vratiš se u Hrvatsku?

Uglavnom bolji život u vrlo širokom smislu, studirati, raditi, znači živjeti. Također je važno spomenuti da “nisam samo ja” onaj koji je došao u Hrvatsku sa nekim planom nego i barem u principu je – plan – obuhvatio cijela obitelj. Znači ja sam onaj koji je ostao najviše vremena u Hrvatskoj i učio hrvatski, ali kad sam došao s obitelji prvi put 2019. godine cilj je bio više obiteljski nego individualni, ili tako vidim ja generalnu sliku.

• Je li proces dobivanja hrvatskog državljanstva bio jednostavan i jesi li u tome procesu dobio podršku i pomoć od hrvatske zajednice u Čileu i hrvatskog veleposlanstva u Čileu?

Ja mislim da je bio relativno jednostavan. Uvijek u Hrvatskoj kad imaš posla s dokumentima ili moraš za neki proces skupljati papire uvijek je važno imati SVE, ili proces ne može dalje ići. Znači sve dok imaš sve dokumente sa točnim datumom i žigom sve u redu, ili ne valja. Malo da spominjem nešto, kad sam trebao dobiti dokument rodi list svojeg pradjeda trebao sam ići u Split (jer je on rođen tamo ali živio na Braču), a možda u budućnosti ljudi nebi trebali napraviti putovanja takva nego sve na jednom mjestu nadam se.

• Kakav je bio tvoj prvi dojam kada si sletio u Hrvatsku. Jesi li imao osjećaj da dolaziš u stranu zemlju ili da dolaziš u svoju domovinu.

Više u stranu zemlju apsolutno. Još uvijek i danas mislim da zapravo sam više u stranoj zemlji nego da mislim da sam u zemlji svojih predaka. Ima puno razloga zbog kojih se ja osjećam tako. Prije svega, skoro nikada u obitelji nitko nije bio vrlo patriotski ni znao dovoljno o Hrvatskoj kako bi “širio” osjećaj da trebamo se vratiti u domovinu. Na početku, uvijek moji ujaci, tete i roditelji su mislili drago o Hrvatskoj jer barem moji djed od majčine strane i pradjed po ocu (oba Hrvata, imam hrvatske korijene od majke i od oca) su uvijek rekli da oni – majka, tata, ujaci itd. – “moraju se vratiti u svoju zemlju Hrvatsku, ali s vremenom tema o “povratku” u Hrvatsku je sve manje i manje bila važna te svi su s vremenom gubili interes. Nije bilo do godine 2016 ili 2017 da smo opet nešto mislili o Hrvatskoj pa je neka rodbina otišla u Hrvatsku konačno je upoznati te zahvaljujući tome onda smo ja i direktna obitelj htjeli napraviti isto 2019. godine. Znači, barem za mene (u usporedbi s tatom i majkom) ova stvar “Vratiti se u domovinu” bila totalno nova te nikad nisam mislio o tome da postoji druga zemlja koju bi mogao zvati domovinu osim Čilea.

• Koje su pozitivne, a koje negativne strane života u Hrvatskoj kada se usporede sa životom u Čileu?

Prva stvar – za nas Južno-Amerikance vjerojatno najvažnija – je da u Hrvatskoj delinkvencija skoro ne postoji, ili ne postoji kao mi znamo da se zna dogoditi u Južnoj Americi. U Hrvatskoj najopasnija situacija radi se o tome naći nekog pijanog čovjeka u 1:00 sati ujutro na uglu u putu do tramvaja. U Južnoj Americi taj pijan čovjek tebi kaže da je to mjesto u 1:00 vrlo opasno pa moraš otići. Druga stvar, mislim da su cijene bolje generalno u usporedbi barem sa Čileom. Ima i proizvodi koje ne bi mogao si priuštiti u Čileu a mogu u Hrvatskoj te postoje stvari kojih u Čileu nema ili ima s vrlo skupom cijenom poput ne znam, njemačkih, francuskih, talijanskih (uglavnom europskih) proizvoda između drugih. S negativne strane ne znam puno da kažem. Nisam još kupio nekretninu ni nešto važno radio tipa poduzeća pa mogu usporediti to sa Čileom i Hrvatskom. Jedina stvar može biti da postoji mogućnost (mala ili ne) da blizu pukne neki rat između Srbije i Kosova, ili u najgorem slučaju s Bosnom i Hercegovinom ili Hrvatskom. Čini mi se daleko od realiteta ali barem je otac moj bio zabrinut zbog toga pogotovo zbog rata između Rusije i Ukrajine.

• Učiš li negdje hrvatski jezik i u kojoj si ga mjeri do sada savladao?

Učio sam od 2019. do 2021. godine u Croaticumu sa sjajnim profesoricama hrvatskoga jezika. Koliko ja vidim i čujem od osoba – uglavnom Hrvata narav.o – je da poprilično dobro govorim hrvatski. Znači nikad nisam prije u životu čuo nijednu riječ hrvatskog od rođenja do Croaticuma na Filozofskom Fakultetu. Samo sam kod kuće čuo par puta “Novca nema ništa” i “P***a ti m******u”, ali vjeruj da to nije pomoglo previše za učenje. Prema međunarodnoj skali znanja jezika ja sam B2.2 za hrvatski, ali ako napravim skalu od 1-10 kad “1” označava totalno ne znati hrvatski a “10” razinu izvornog govornika ja bih se stavio između 7 i 8.

• Jesi li se odlučio upisati neki studijski program u Hrvatskoj?

Da, studiju psihologije na Fakultetu hrvatskih studija na Sveučilištu u Zagrebu.

• Kakvi su tvoji daljnji planovi? Hoćeš li ostati u Hrvatskoj, vratiti se u Čileu ili možda otići u neku drugu europsku zemlju?

Možda bih trebao više misliti prema budućnosti jer nisam toliko puno mislio na dalje ako ću ostati kao psiholog – na primjer – u Hrvatskoj ili vratiti se u Čile ili ostati u drugoj europskoj zemlji. Dosad ostanem u Hrvatskoj radi studiranja i ako bog želi za posao i dalje živjeti. Uglavnom nadam se više ostati tu u Europi, mislim da je bolje nego vratiti se u Čile.

• Jesi li u kontaktu sa ostalim Hrvatima koji su se vratili iz Južne Amerike u Hrvatsku? Postoji li nekakva udruga u kojoj se okupljate?

Ne. Ja kao osoba vrlo sam samostalan ili usamljen, puno se ne kontaktiran, ali postoji nekoliko grupa koliko ja znam za Hrvate rođene izvan Republike Hrvatske. Točna imena ne znam ali koliko ja znam postoje takve “udruge” ili grupe ili skupine kako god bismo htjeli zvati. Samo sam ja onaj koji radije ostane kod kuće. Kad imam posla koji trebam raditi (dokumente, nešto platiti u vezi s faksom ili nešto administrativno za što ne znam) mogu se javiti i pitati neke osobe koje mogu znati a obično smo Južno-Amerikanci vrlo topli što se toga tiče.

• Možeš li nešto reći o  motivima zbog kojih južnoamerički Hrvati kreću u postupak dobivanja hrvatskog državljanstva? Je li to kako bi se jednoga dana vratili u Hrvatsku ili je primarni motiv dobivanje državljanstva koje omogućuje život i rad u Španjolskoj ili nekoj drugoj zemlji Europske unije?

Da budem iskren ima svašta. Ima puno osoba koje bi htjelo dobiti državljanstvo kako bi radili negdje drugdje, ili bi dobilo da rade ili studira u Hrvatskoj a bez jakog patriotskog osjećaja. S druge strane ima osobe koje su vrlo vrlo “angažirani” u tome da se vrate u svoju domovinu (ili “pravu” domovinu) a pridruže se u aktivnosti s veleposlanstvom, udrugama i slično. Ako smijem dati postupak bez istraživanja ja bih rekao da oko 60% ljudi koji se vrati u Hrvatsku uglavnom traži bolju kvalitetu života bez misliti da se vrate u domovinu, ali barem to misle a nisu baš motivirani s idejom “vratiti se u domovinu”. Drugo 40% su oni koji ne samo dolaze za bolju kvalitetu života nego te su vrlo vrlo motivirani za to da se vrate – možda i svi nas – u domovinu Hrvatsku i kao što sam prije spomenuo relativno su puno više aktivni u aktivnostima vezanim sa Hrvatskom i svojom zemljom rođenja. Možda ovo 60% će s vremenom “postati” kao oni u 40%, ako se to događa da osjećaju patriotizam sve više i polako dok žive u Hrvatskoj.

Ovaj tekst objavljen je uz potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama. Naziv projekta je “Pogled iz Južne Amerike – zašto južnoamerički Hrvati dolaze studirati u Hrvatsku?”