On spava među ružama. U tajnosti. U dubini noći dok zrikavci lagano održavaju svoj ljetni koncert na otvorenom. U dubokoj noći dok mjesec visoko rasprostire svoj sjaj i dok uživam na svom balkonu, u mom malom kutu tišine, radosti, ispunjenosti. On spava među ružama.
Tko to spava? Tko je u dubokom snu? Tko se pretvara da me ne čuje, tko je daleko od svijeta, od buke? Koga ne vidim, a uvijek je tu? Dok ovo pišem, on sjedi do mene. Dok sanjam o sutrašnjem danu, on je tu. I da, on spava među ružama. Ružama moga života. Obrasle su trnjem, oko njih je korov, oko njih se skupljaju insekti, zmije, mravi, a na vrhu, cvijet. Savršenstvo. I koliko god mislili da nismo dostojni, on spava među ružama. Ne čuješ ga, ali je uvijek tu. Diše, ali ne uzima sav kisik. I nije mrtav. Tiho, tiše, najtiše šapuće ti riječi da se ne bojiš.
Digni glavu, Dijete Moje, ja te volim. Ja te pratim. Ja ubijam korove ovoga svijeta, tjeram zmije i zle nemani, štitim latice i milujem korijenje. Spavam, ali otvorenih očiju i znaj da te volim. Dijete moje, tu sam ne boj se, ja sam tvoj vrtlar. Prepusti svoje brige meni i cvjetat ćeš ljepše i nježnije nego ikad. I u tišini, u buci ovoga svijeta, ja spavam, čekam, molim i volim. Ne boj se jer ja sam s tobom.
Tvoj vrtlar
