Otkad je svijeta i vijeka ljudi su glavnu formu zabave tražili u kazalištima. Stoljećima ostajali bez daha u drami, isplakali dušu u tragediji, srčano se smijali na komediju. Svaki osjećaj prikazan neki dan, prošle godine, prošlog stoljeća, prošlog tisućljeća, publika je duboko osjetila. Nazovimo to čarolijom kazališta. Čarolija koja je toliko jaka da se uspjela oduprijeti svim plavim ekranima koji su preuzeli izvor zabave. Moderna se tehnologija godinama prožima kroz sve aspekte života, no u kazalište može ući samo kao pomoć, nikada kao glavni lik.
Ako priču započnemo od samog početka, onda predstava uključuje Sofokla ili Euripida, mit ili legendu. Besmrtna umjetnička djela koja su preživjela burnu povijest. S obzirom na to da u obilježavanju Dana hrvatskog kazališta nećemo ići duboko u prošlost, vratit ćemo se do godine 1860.
„Vrijeme sveopćeg nezadovoljstva“ bila bi najkraća moguća rečenica koja bi pomno opisala raspoloženje i stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je tada bila u sastavu Habsburške Monarhije, naravno pripadala je najnerazvijenijim dijelovima. Tijekom 1850-ih monarhija si je postavila zadatak uklanjanja feudalnog sustava i stvaranja uvjeta za novo poglavlje – građansko društvo. Predivna ideja, zar ne? Problem s idejama je taj što mogu biti toliko divne, moderne, ali toliko nemoguće. Nemoguće jer s jedne strane imate zlatni bečki dvor koji je samo čekao novu modernizaciju, i Hrvatsku, koja zbog svojih razvojnih potreba nije mogla držati korak s promjenama. No ono što svaku pohvalnu ideju može pokvariti je skriveno nametanje, a u ovom slučaju to je bio njemački jezik. Germanizacija, koja je išla s modernizacijom, napravila je antipatiju sa svime što bečki dvor predloži. Germanizacija je bila odbojna jer je gušila nacionalnu kulturu.
Subota 24. studenog 1860. ulazi u povijest. Studenti prava i gimnazijalci, ljutiti na situaciju, isprovocirani germanizacijom kupuju karte za izvedbu drame “Peter von Szápár” Charlotte Birch-Pfeiffer na njemačkom jeziku u Narodnom kazalištu na Markovu trgu. Namjera nije bila uživati u umjetnosti nego protestirati protiv germanizacije koja ubija nacionalnu kulturu. Čim su se podigli zastori začulo se glasno zviždanje. Pozornica je ubrzo ukrašena jajima i trulim voćem. Naravno, predstava se odmah morala prekinuti, a ispred zastora izlazi glumac Vilim Lesić i izgovara:
„Od danas će se na zagrebačkoj pozornici glumiti samo na hrvatskom jeziku.“
Ova je rečenica glasno prostrujala kroz kazalište i ostala upamćena do dana današnjeg. Koliko je bila glasna i jaka dokazuje habsburška cenzura, no događaji ne moraju završiti u njemačkim novinama da ostanu zauvijek zabilježeni.
Borba za nacionalnu kulturu u vrijeme kada to nije bilo nimalo lako dokaz je da je vrijedno svake muke. Upravo zbog njih i njima u čast, od 1992. godine obilježavamo ovaj dan kada se dodjeljuje Nagrada hrvatskog glumišta. Ovogodišnje nominacije možete pregledati ovdje.
Politika među kazališnim daskama
Povijest kao učiteljica života pokazuje kako mladi ljudi mogu srčano pokazati svoje emocije i domoljublje, izboriti se i pobijediti opaku politiku. Monarhija je propala, prošlo je dosta godina od Lesićeve kratke, ali snažne rečenice, no kakva je politika danas?
Čitajući kratku povijest pomislili bismo da smo naučili lekcije iz prošlosti kada smo bili mali i pod vlašću raznih monarhija. Pomislili bismo da proživljavajući podčinjenu politiku drugih nikada nećemo dopustiti nepravdu od strane svoje politike. No ta je nada na kraju ispala loša tragikomedija. Stvarnost je nešto drugo. Loša je politika itekako ušla među kazališne daske. Kazališne daske ne trpe samo težinu glumaca, itekako je tu teret igre moći, egoizma i svega onog lošeg od čega bi umjetnost trebala biti oslobođena.
Aktualna drama polazi od novog prijedloga zakona koji je digao popriličnu prašinu. Europska politika u svim sferama traži decentralizaciju, odnosno stvaranje kvalitetne lokalne samouprave. Ponosni smo što smo dio Europske unije, no političari uz taj ponos i dalje igraju zanimljivu igru. A igra glasi: „Pričaj jedno, drugo radi“. Novi zakon zanemaruje modernu demokraciju i decentralizaciju. Vraćamo se u neku novu verziju monarhije, monarh i ministar postaje sinonim. Logično, ipak riječ počinje sa slovom „M“. O čemu se zapravo radi?
Intendanta kazališta prema novom zakonu više ne bira predstavničko tijelo (birano od strane građana), nego izvršno tijelo. Poprilični obrat u djelu. Vrhunski glumci. Kako će to na kraju ispasti? Pa može na kraju biti i sve u redu, ali optimizam nas je odavno napustio. Manipulaciju ljudi koji vladaju vidjeli smo već mnogo puta, ali smo bar (slijepo) vjerovali da je umjetnost oslobođena toga. Intendant postaje nesmjenjiv, ali ono što je stvarno nevjerojatno je što uvjeti samog imenovanja uopće nisu definirani. Zakon intendanta pretvara u boga (a bogovi su besmrtni bez obzira na to što činili) jer dobiva nevjerojatne ovlasti, a zadnju riječ, naravno, na kraju ima samo ministarstvo koje uvijek štiti svoje ljude. Lokalna se samouprava na ovaj način preskače, zanemaruje, bez obzira na to što veliki udio novca ide upravo od grada, a manji od ministarstva. Dosta se polemike čulo i oko umirovljenja umjetnika što uvijek izaziva glavobolje kad stavite sve na papir jer umirovljenje s našim životnim standardima znači samo jedno – siromaštvo.
Decentralizaciju pretvaramo u centralizaciju. Demokracija postaje nova verzija monarhije. Kulturna politika ima veliku šansu da postane kadrovska politika. Kako će na kraju zakon izgledati? Vidjet ćemo, no velika je šansa da će novi zakon izgledati kao plastična (čitaj politička) folija koja će se oviti oko kazališta i neće dopustiti disanje, umjetničko disanje.
