Čovječanstvo današnjice uvelike je zaokupljeno vlastitim problemima. Novac, posao, karijera, postizanje uspjeha i napredak san su svake pojedinačne osobe. Kako se čovječanstvo razvijalo kroz povijest, tako su nastale i neke društvene podjele koje su danas vidljive više nego ikada. S jedne strane – bogatstvo i uspjeh, a s druge strane – bijeda i siromaštvo. Kako smo i zašto kao društvo empatično zaostali prema drugoj strani, pročitajte u nastavku.
Predrasude i diskriminacija – ključ problema
Svi se ponekad osjetimo zahvalno zbog svega što imamo. Obitelj, hrana i krov nad glavom i više su nego dovoljni za normalan i bezbrižan život. Unatoč tome, rijetko razmišljamo o ljudima koje je život natjerao na onu drugu stranu, stranu bez krova nad glavom i svakodnevnim toplim obrokom. Tek ponekad, susrevši ih na ulici, klupici ili parku, pomislimo kako smo bogati. Nažalost, ne svi. Nerijetko možemo čuti ljude koji takav „odbačeni“ i isključeni način života osuđuju.
Počinju se javljati razne predrasude, a često dolazi i do diskriminacije socijalno isključenih ljudi. Neke od predrasuda započinju tipičnom osudom: „Da hoće raditi – radio/la bi“, ne uzimajući pritom niz različitih faktora u obzir. Pitanja poput: „Što ga/ju je natjeralo na ulični život?“, „Je li osoba možda deložirana?“ i
slično, većini osoba neće pasti na pamet.
No, jesmo li se ikada zapitali tko je krivac za socijalnu isključenost? Tko pojedince isključuje iz društva i tko o tome odlučuje? Ono što je dokazano jest to da u većini slučajeva, socijalno isključene pojedince isključi upravo samo društvo. To možemo vidjeti i na primjeru samoispunjavajućega proročanstva američkoga sociologa Roberta K. Mertona koji smatra da ako osobu poimamo devijantnom – ona takvom i postaje. U prijevodu, što više osobu odbacujemo i namećemo joj određena očekivanja – osoba se počinje ponašati odbačeno i uskladu s tim očekivanjima. Upravo zbog toga, veliki problem nastaje i u resocijalizaciji, primjerice, bivših ovisnika koje društvo teže prihvaća zbog njihovih bivših, loših navika.
Statistički pregled socijalne isključenosti tijekom 2020.
Socijalna isključenost u Hrvatskoj je posljednjih nekoliko godina uzela maha. Sve više na ulicama susrećemo skupljače boca, prosce i spavače na klupicama. Svaki od njih, nosi svoju životnu priču koja je mnogima nepoznata. Porast cijena, male mirovine, loša zdravstvena stanja i propali brakovi – samo su neke od priča koje skrivaju klupice, parkovi i napušteni prostori.
U Republici Hrvatskoj tako već devet godina djeluje Hrvatska mreža za beskućnike (HMB) koja nastoji unaprijediti i povezati pravna i fizička tijela za unapređenje skrbi o beskućnicima. Prema podatcima službene stranice beskucnici.info, zabilježeno je da se u Republici Hrvatskoj (u prosincu 2020. godine) nalazilo 2000 beskućnika, što naravno predstavlja zastrašujuću brojku. Još strašniju ako pretpostavimo da se danas u Hrvatskoj nalazi i više od 2000 isključenih.
Potrebno je pritom naglasiti kako je većina beskućnika obrazovana, što sa srednjom stručnom spremom, što s visokom, a upravo to nas zapravo baca u stanje zabrinutosti i straha jer nam postavlja i pitanje o našoj budućnosti u Hrvatskoj nakon obrazovanja.
Podatci preuzeti sa službene stranice beskucnici.info
Obrazovni status korisnika centra Hrvatske mreže beskućnika 2020.
Naravno, uz obrazovane osobe tu su još u najvećoj mjeri neudane/neoženjene osobe, potom rastavljene osobe, osobe narušenoga zdravlja, osobe koje su dobile otkaz ili im je kuća jednostavno deložirana.
Podatci preuzeti sa službene stranice beskucnici.info
Bračni status korisnika centra Hrvatske mreže beskućnika 2020.
Uključiti isključene
Bez obzira na koji način osobe završile na ulici ili ih se jednostavno isključilo iz društva, potrebna im je briga i toplina. Samo mali znak pažnje i pokoja topla riječ, riječ ohrabrenja koja bi im pokazala da nisu sami, da bez obzira na to što su na ulici – nisu isključeni. Oni su tu, dio nas, dio naše svakidašnjice. Svakodnevno smo njima okruženi, no unatoč tome, ne dobivaju mnogo pažnje.
„Tako je malo potrebno.“
T. Ivančić
Ipak, da stvar ipak nije tako crna i da nismo u potpunosti društvo predrasuda i diskriminacije, svjedoče nam razne udruge i organizacije formirane specifično za brigu o socijalno isključenim ljudima. One su tu kako bi metaforično prikazale sjaj u tami. Proces socijalnoga uključivanja (resocijalizacije) put je ka boljitku cjelokupnoga društva, ali i povećanju empatije. Podjela toplih obroka, nešto odjeće i samo jedna topla riječ da ugrije pothlađeno srce i nasmije tmurna i nesretna lica, već će samo po sebi biti pokazatelj dobrote i empatičnosti u ljudima.
Više na https://beskucnici.info/
