Udio prihoda od turizma u hrvatskom BDP-u uvjerljivo je najveći u Europskoj uniji. Ako se o nečemu stalno govori u Hrvatskoj, to je turizam. Značaj turizma za državno gospodarstvo, ali i iznimno veliki broj obitelji, kao da je sve veći. Međutim, kako raste njegov značaj i zarada od te grane, paralelno raste i ovisnost o broju gostiju, odnosno kvaliteti sezone. Ovisnost o turizmu postaje uteg hrvatskog gospodarstva.
Izumiranje starih jezgri
Fin che dura, non paura – ne boj se dok traje, kako bi se reklo. No uvijek se postavlja pitanje dokad će trajati? Dokad može trajati ovolika ovisnost hrvatskog gospodarstva o turizmu? Industrije gotovo pa da i nema, poljoprivredno nismo samodostatni (nevjerojatno, ali istinito), u Hrvatskoj se sve svelo na turizam. I to kakav turizam. Dokad mislimo da će će goste privlačiti ulični fast foodovi, prekrcane gradske ulice i plaže na kojima se mora boriti za metar prostora? Dokad ćemo biti zadovoljni dolascima gostiju koji ostanu na ne više od dvije noći (kao što to čini velika većina gostiju sa splitske Ultre)? Da se malo našalimo, Ultra je u Splitu ljude učinila kreativnima jer su im počele padati na pamet nevjerojatne ideje. Od čega sve i na kojim lokacijama mogu stvoriti nešto što nazovu apartmanom?
Naš je turizam dosegao granice izdržljivosti. Za ovoliku količinu turizma Hrvatska nema ni dovoljno cesta (o prugama da ni ne pričamo), ni vode, ni struje, ni deponija, ni radne snage. To opterećenje se sve više odražava na lokalnom stanovništvu. Pri samom smo vrhu europske ljestvice zemalja kod kojih je došlo do hiperinflacije turista, zbog čega pati infrastruktura gradova i okoliš. Osnovna škola u centru Zadra svake godine broji sve manje djece jer u centru grada više nitko ne stanuje. Stanovi su se masovno pretvorili u apartmane. U dubrovačkoj gradskoj jezgri kvaliteta života odavno je narušena i pitanje je koliko još ljudi može izdržati živjeti tamo. Dioklecijanova palača u Splitu na dobrom je putu da UNESCO iz preambule zaštite skine pasus o palači kao living monumentu jer monument ide prema tome da nije živući.
Ponuda je progutala potražnju
Prema podacima Eurostata, jadranska Hrvatska je od svih regija EU na drugom mjestu po broju noćenja. U posljednjih pet do deset godina rast potražnje bio je ohrabrujuć, što je za posljedicu imalo stvaranje prekomjernog broja smještaja. Došlo je do toga da imamo 255 smještaja na 1000 stanovnika. Dakle, ponuda debelo prebacuje potražnju, a ne treba biti ekonomist da bi se moglo zaključiti kako je to neodrživo. Konkretno, u zadnjih deset godina brojka od 439.927 ležaja u privatnom smještaju narasla je na čak 830.461. Kroz isto to vrijeme broj ležaja u hotelima narastao je za tek 62 tisuće. Pogodovanjem privatnim iznajmljivačima stvara se klima nerada, točnije neproizvodnje i najveći problem toga je što se ne stvara nova vrijednost. Uz naravno to što komunalna infrastruktura sve teže podnosi toliki broj gostiju.
Usluga smještaja po domaćinstvima naš je dugogodišnji proizvod i kao takvoga bismo ga trebali očuvati, ali nužno je napraviti određene promjene. Prije svega, trebalo bi onemogućiti da fizičke osobe koje nisu rezidenti Republike Hrvatske iznajmljuju po povlaštenim poreznim stopama. Zatim, dobro rješenje bilo bi ukidanje paušalnog poreza i boravišne pristojbe, odnosno da ne plaćaju više godišnji fiksni iznos, već da plaćaju ovisno o prometu, odnosno broju posjetitelja. Na ovaj se način gubi potencijalni prihod za same destinacije pa tako i turističke zajednice. Također, ovako gost privatnog smještaja plaća višestruko manju taksu od hotelskih gostiju. Isto tako, treba napraviti određenu razliku spram domaćina koji iznajmljuju domaćinski smještaj i čistih rentijera. Čiste rentijere treba početi tretirati kao komercijalne subjekte i sukladno tome ih i oporezivati.
Nijedno gospodarstvo ne može imati jednu toliko dominantnu granu, posebice kad ta grana nije proizvodna
Udio turizma u hrvatskom BDP-u iznosi prevelikih 18 %. To je ujedno i najveći udio u EU. Kroz pandemiju, kada je taj udio očekivano i pao, najviše se osjetilo koliko ostatak gospodarstva ovisi o tome kakva će sezona biti. Svake godine cijela država, već krajem ožujka osluškuje stanje na Jadranu i prema tome planira kako preživjeti od rujna do idućeg svibnja. Ovisniji smo o turizmu od bilo koje druge mediteranske zemlje i zaista je pitanje dokad će to tako ići. Dokad ćemo zaradu od turizma ne koristiti za postupna ulaganja u ostale grane, kako bismo rasteretili tu jednu plodnu, ali ne i nepresušnu?
