Na školskim satovima hrvatskoga jezika i književnosti mogli smo se, što kroz tekstove što kroz primjere, upoznati s nizom hrvatskih velikana pera olovnoga 20. stoljeća. O raznovrsnosti i visokoj razini hrvatskoga književnoga stvaralaštva u prvoj polovici 20. st. svjedoče nam brojna poznata prezimena i draga nam djela što ih vežemo uz njih, od Tadijanovića, Ujevića, Cesarića, Šimića i Šopa preko Kolara, Majera i Krleže do Brlić Mažuranić, Truhelke i još mnoge im „braće po peru“.
Ostvarenjem dugo sanjane hrvatske slobode i neovisnosti, prekinuto je gotovo polustoljetno razdoblje „omerte“ nad pojedinim imenima koja su uvelike obilježila hrvatsku povijest i kulturu.
Kanonski i antologijski značaj
Premda u svojemu vremenu priznata, cijenjena i čitana, iz ideoloških je pobuda ime Side Košutić za komunizma sustavno zatirano i marginalizirano. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova i čitateljstvo i književna kritika svrstavaše je u sam vrh ondašnje hrvatske književne scene.
Danas se, u pregledima povijesti hrvatske književnosti, ubraja u predvodnike hrvatske književnosti kršćanskoga nadahnuća. Svoje stvaralaštvo gradi na promicanju lijepoga, dobroga i svetoga, ne upadajući pritom u prozelitizam ili moraliziranje, ali ni jeftinu beletristike, ne žrtvujući estetiku kako bi prenijela po(r)uku.
U tomu i jest veličina Košutićina stvaralaštva, još uvijek nepravedno nezastupljena u udžbenicima, čitankama, kao i na katedrama i u književni(čki)m krugovima.
Zagorski seljak kao alegorija čovjekove životne borbe
Kao dijete Hrvatskoga zagorja, rođena u pitoresknom, gotovo pastoralnom Radoboju, Sida Košutić je autentični glas hrvatskoga sela i hrvatskoga seljaka, istinska zavičajna književnica. Zavičaj je temeljna jedinica Košutićina „svemira“, on je njezino polazište i životni suputnik, ali ne i konačno odredište. Ljepota (ovo)zemnoga zavičaja, liričnih zagorskih brega isprepletenih vinogradima, poljima, hižama i kletima odraz je transcedencije koja nije udaljena, kozmički nedodirljiva, nego je prisutna i životvorna, makar ponekad skrivena, u životima radišnih i siromašnih, ali poštenih i pobožnih suseljana. Oslikavajući njihove živote, Košutić ne upada ni u zamke arkadijske idealizacije sela ili seljaštva, niti u ismijavanje ili hladno opisivanje teških životnih uvjeta ondašnjega seljaka.
Njezini junaci nisu naturalistički predodređeni društveni gubitnici, a ni ideološki proleteri, već ljudi sa svojim slabostima i vrlinama, ništa pravedniji niti pokvareniji zbog svoga siromaštva. U životu njezinih likova odlično se oslikava mudrost Habiba Malika o čovjeku kao biću koje se „bori i brine“. Poput Hannah Arendt, poziva čitatelja na djelatan život (vita activa), s tim da ne ograničava mogućnosti čovjekova (osobnoga) razvoja na njihovu ratarsku ili stočarsku odn. proizvodnu djelatnost, nego žuljave ruke i znojno čelo upravlja s prašne zemlje ka nebesima. Podudarnost zagorske motivike vinograda i žetve s biblijskom simbolikom, vjerujem, nije slučajna.
Glas hrvatske žene, ali i ženstvenosti
Sida Košutić se, kao i mnoge zaslužne žene njezina vremena, odazvala učiteljskom pozivu, obrazujući se na zagrebačkoj Učiteljskoj školi. Uz odgojno-obrazovni rad, bila je i državna činovnica i lektorica, ali i društveno angažirana književnica. Bila je i glavnom urednicom Hrvatskog ženskog lista zalažući se u svojim uvodnicima i člancima, ali i književnom opusu za društvenu ravnopravnost žena i muškaraca, ne niječući pritom njihove različitosti i ne gubeći iz vida njihovu međusobnu komplementarnost.
Kada ukazuje na neravnopravnost, ona ne poziva na prisilno izjednačavanje, ispunjavanje kvota ili ratnički rječnik uperen prema muškarcima, što je odlika suvremenoga feminizma. Ne poziva na „rušenje patrijarhata“, dokidanje majčinstva i pripadno „oslobođenje“, niti smatra da se ženski identitet očituje u „klasnoj borbi“ i(li) „ratu spolova“ (poput Simone de Beauvoir i nasljednica).
Ženstvenost, ljupkost, čednost nisu ograničenja ili odlike „podjarmljenosti“ niti se ženin identitet može ostvariti sam za sebe, baš kao niti onaj muškarčev jer koja li im je pojedinačna svrha ako se ne mogu očitovati drugomu? Kao što u prirodi koja ju okružuje pronalazi ljepotu u toj različitosti, tako ju nastoji osvijetliti i u svojim likovima.
U duhu kršćanskoga humanizma, ne zauzima ideološki, rovovski stav („ili-ili“, „mi i oni“), ne preteže dijabolizirati (razdvajati, odjeljivati), nego, držim, poziva na povezivanje, sjedinjenje tj. simbolizaciju („i-i“), ne odstupajući pritom od društvene stvarnosti svoga vremena.
Progonjena zbog autentičnosti u dobu oponašanja
Dok je za života isključena iz javnoga života jer je odbila potpisati optužnicu u namještenom sudskom postupku protiv zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, danas se njezino djelo još uvijek prešućuje jer ne odražava ideje prevladavajuće struje u književnosti. Poput svojih likova, jednostavna, nenametljiva i skrovita, dijeli sudbinu „maloga čovjeka“, zanemarena od „krugova“ i „scene“.
Ipak, neupitna vrijednost njezina djela u protekla dva desetljeća zadobiva sve više pažnje znanstvene javnosti, ali i čitateljstva, pa smo od devedesetih naovamo doživjeli izdanja i stručnu recenziju i recepciju većega dijela njezina opusa. Sida Košutić itekako nadilazi okvire Radoboja, Hrvatskoga zagorja ili Hrvatske jer su njezine poruke svevremenske, ali istovremeno se njezina riječ najistinitije oživotvoruje upravo u njima, možda malenima i nepoznatima, ali vrijednima onima o kojima je i za koje je pisala.
Kada pjeva svom Radoboju, želi potaknuti svakoga na ljubav prema svom zavičaju, ali i dočarati mu slikovitost toga kraja. Kada nas zaljubljuje u svoj Radoboj, želi nas podsjetiti da ne pobjegnemo od prirode i od svoje biologije, da se ne zaslijepimo čelikom, betonom, svjetlovodima i zaslonima, da ne zaboravimo da smo i mi od te prirode, ali, što je najvažnije, da ne nestajemo u njoj, u nekom grobnom humku, kao gnojivo za travu, nego da smo stvoreni za nešto više, za onkraj. Voljeti Radoboj, voljeti zavičaj znači voljeti ono što dolazi kada ga zauvijek napustimo.
Prijedlozi za daljnje čitanje:
„Košutić, Sida“, Hrvatska enciklopedija (mrežno izdanje).
Lice, Stjepan: „Sida Košutić: književnost svjetlosti“, Kroatologija 6, 1-2 (2015).
Kuvač-Levačić, Kornelija: „Hrvatska “posvetnica svijeta” – kontekst stvaranja i recepcije djela ili kako danas čitati Sidu Košutić?“, Hrvatsko zagorje 1-2 (2019).
