O čemu ovisi cijena goriva?
Kada govorimo o cijeni goriva, većinom nas zanima krajnja cijena dizela ili benzina koji točimo u naše automobile. No proizvodnja tih krajnjih naftnih derivata složen je proces. U Hrvatskoj danas imamo dvije veće naftne rafinerije – u Rijeci i u Sisku, u kojima se sirova nafta pretvara u naftne derivate – dizel, benzin, lož ulje… Već možemo zaključiti da je cijena sirove nafte (koja se obično iskazuje kao cijena po barelu) jedna od komponenti konačne cijene naftnog derivata koji točimo u naše automobile. No to ne znači da će cijena konačnog proizvoda aktualno pratiti pad i rast cijene sirove nafte. Sirovu naftu treba prvo naručiti, transportirati, skladištiti, zatim obraditi i onda isporučiti do krajnje crpke. Dugotrajan je to i složen proces i zato dnevni skokovi i padovi cijene barela sirove nafte obično nemaju prevelik utjecaj na cijenu naftnog derivata.
Dvadesetak posto naše potrošnje nafte dolazi iz hrvatskih bušotina dok je ostatak sirove nafte uvezen iz stranih zemalja. Na cijenu barela nafte na svjetskom tržištu utječu mnogi globalni faktori, primjerice nedavni ratni sukob između Rusije i Ukrajine dodatno je potaknuo nestabilnost cijene sirove nafte.
Trošarine u Hrvatskoj
Cijena sirove nafte tek je prva komponenta u izračunu konačne cijene naftnog derivata. Prije dobivanja samog derivata treba ukalkulirati i troškove rafinerije te njihovu zaradu u preradi sirove nafte. Jednom kada derivat dođe do benzinske crpke njegova konačna cijena sastoji se od sljedećih komponenata – nabavna cijena (30-35 %), marža trgovca (svega 5-10 %), trošarine i naknade za HAC, HC i HŽ (čak 40 %), PDV(20 %). Iz navedenoga je jasno vidljivo da država za svako točenje goriva više od pola plaćene cijene uzima direktno sebi! Totalnu tržišnu nelogičnost doživjeli smo kada je Vlada “herojskim paketom” mjera pomogla građanima zamrzavanjem cijene goriva na mjesec dana. Umjesto da građanima pomognu smanjivanjem trošarina, Vlada je direktno ugrozila tržište određujući pojedincu kolika smije biti njegova marža. No ni taj potez nije toliko strašan kao zamrznuti cijene njegovog proizvoda. Možemo samo pogađati što bi se dogodilo da je nabavna cijena dodatno porasla jer bi tada trgovci na svaku izdanu litru po fiksnoj cijeni zapravo bili direktnom gubitku.
Cijene u susjedstvu
Nije nepoznanica da smo u mnogim djelatnostima vodeći po broju nameta, trošarina i poreza. Ako bacimo oko na susjedne zemlje, vidjet ćemo da Hrvati plaćaju najskuplje gorivo upravo zbog toga što čak 40 % cijene odlazi u razne namete i trošarine (i to bez PDV-a). U trenutku pisanja ovog članka cijena dizela u Hrvatskoj je 13,47 kn, dok je cijena benzina 13,24 kn. Cijena benzina i dizela u Mađarskoj je ista i ona iznosi 9,56 kn. U Srbiji 11,51 kn i 12,94 kn, u BiH 11,41 kn i 12,03 kn, u Crnoj Gori 11,66 kn i 12,19 kn (cijene na dan 10.5.2022.). Iz tog razloga mnogi koji žive u blizini granice odlaze u susjednu zemlju napuniti spremnik za gorivo svoga automobila.
Jesmo li prešli optimalnu granicu?
Kada raste cijena goriva, rastu i sve ostale cijene. Jednostavno raste cijena transporta, nabave i isporuke robe i to je začarani krug u kojem malo pomalo sve kreće rasti. Veći nameti ne donose nužno više novaca u državnu blagajnu. Ovo je jedan od najvećih problema kojim bis se trebali pozabaviti naši vladajući. Naime, veći nameti nužno stopiraju neke od ekonomskih i gospodarskih aktivnosti jer one jednostavno postaju neisplative. Bolje je uzeti 30 % od 200 transakcija nego 40 % od samo 100 transakcija, a bojim se da nam se upravo to trenutno događa, da smo prešli optimalnu granicu i da stopiramo previše gospodarskih aktivnosti s ogromnim nametima i trošarinama. Također, država gubi i direktno na PDV-u na svima onima koji gorivo toče preko granice jer oni time uplaćuju PDV drugoj državi. Paradoksalno je to što je država profitirala povećanjem cijena goriva zato što trošarine nisu fiksne, nego se računaju u postocima. Tako je državi koja uzme 40-ak posto od cijene zapravo u interesu da je ta cijena što veća jer to, logično, znači i više prihode. Država je mogla jednostavnije spustiti cijenu za krajnje građane ne ograničavajući trgovce, nego uvođenjem fluidnih trošarina koje bi se smanjivale kada cijena goriva raste, a povisivale kada cijena goriva opada. Time se novac koji ide u državnu blagajnu ne bi smanjio u odnosu na prethodnu godinu, a konačna cijena goriva za građane bila bi niža od trenutne.
U nedavnom razgovoru s prijateljem koji organizira putovanja za jednu turističku agenciju u Zagrebu otkrio sam da se njemu više ne isplati raditi izlete i putovanja na more, nego je puno isplativije raditi aranžmane u Budimpeštu. Pogađate zašto, cijena jednog kilometra na našim cestama za autobus postaje toliko neisplativa u usporedbi s mađarskim cestama da jednostavno ne možeš biti konkurentan u ponudi koju možeš ponuditi putnicima. Ovo je samo jedan banalni primjer u kojem gubi čitavo hrvatsko gospodarstvo, a tko zna koliko je takvih primjera. Upravo zato smatram kako je krajnje vrijeme da u Hrvatskoj napravimo ozbiljnu poreznu reformu, a između ostaloga i smanjimo trošarine i namete na gorivo.
