Devedeset prva.
Iza tenkova okupacije, ipak je preživjela
sloboda.
Neprijatelj je mislio da je osvojio sve što
se dalo osvojiti.
Mislio je da je zavladao svim.
ALI… s tim velikim ali, zaboravio je da
srcima nije.
U njima je još uvijek živjela sloboda,
Vukovar i samostalna Hrvatska.
Ljudi porobljeni, porobljeni i na rubu.
Djeca u strahu, stisnutog srca.
Majke u moru suza, priljubljene u kutu.
Nekolicina u zlatnom sjaju krvi.
Ali ipak, u svemu, ostao je prostor
slobode.
Negdje tu, u okupiranom Gradu,
pod kišom granata i pod udarima
hladnih vjetrova zlobe,
djeca su se dodavala lopte i igrala
skrivača,
majke su ljuljale djecu, očevi ponosno
dizali sinove, bake se veselile i pričale
im priče čitajući ih iz nabora kože svojih
blagih ruku.
Negdje tu, u Gradu ostade grad, selo i
mjesto nepisano u ratnoj karti,
neokupirano i slobodno, protiv kojeg se
nije moglo.
Tu su obitelji i dalje gradile budućnost.
Tu se i dalje pričalo o tome što ćemo
sutra, vjerovalo u budućnost.
Tu se i dalje ljubilo, praštalo i slavilo
život.
Okupator nije mogao preko tih granica,
jer to je bilo mjesto neprobojne slobode
i nade.
Nazvat ću ga gradom srca.
U tom srcu živjeli su ljudi puni slobode i
nade.
Tu je nastao otpor, kojem se neprijatelj
nije nadao.
Okupirao je sve, osim slobodnog srca,
gdje su preživjeli junaci koji su digli
Vukovar nakon pada.
Jer, pokazalo se već jednom, da
porušeno zemaljski još nije pad ako u
srcu preživi vjera, ponos i nada.
Dok gledaš Vukovar,
zapamti tu priču,
i još važnije:
Živi ju i danas!
Jer priča je ista!
Dok danas imamo Vukovar,
ne smijemo izgubiti srce.
