Slika danas
Koliko ljudi u Hrvatskoj živi na rubu siromaštva? Prema najnovijim pokazateljima – 23,2 posto. Iako je popis stanovništva još u tijeku, možemo ugrubo reći da taj postotak iznosi gotovo milijun osoba. Da budemo još životopisniji u prikazu – Split i Zagreb zajedno.
Broj primatelja minimalne zajamčene naknade, u narodu poznate kao socijalna pomoć, zadnjih je godina u padu. Je li to dobra vijest? Jest ukoliko želimo rasteretiti sustav socijalne skrbi, ali razlog smanjenja broja primatelja nalazi se većinom u iseljavanju ljudi koji tu pomoć koriste, od kojih je velik dio radno aktivnog stanovništva.
U idealnoj situaciji omjer radno aktivnog i neaktivnog stanovništva iznosi 3:1. Hrvatski omjer je 1,33:1, tj. na jednog neaktivnog stanovnika dolazi jedan radno aktivan. Sve veća ovisnost umirovljenika o radno aktivnom stanovništvu dovodi do krize javnih mirovinskih sustava. A više od 50 posto umirovljenika prima ispodprosječnu mirovinu (prosjek ≈ 2 640 kn).
I tu se vrtimo u krug: većinom mladi i radno aktivni biraju odlazak iz države, a stariji ostaju. Jednom kada se preseli čitava obitelj, mala je vjerojatnost da će se skoro vratiti. Tužno, ali istinito.
Sve je započelo protestom
Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti utemeljen je 1993. godine. Razlog njegova utemeljenja bio je protest građana koji se par godina ranije, 1987., odigrao u Parizu. Na dan obilježavanja potpisivanja Opće deklaracije o ljudskim pravima okupilo se malo više od 100 000 ljudi (dakle, jedna Rijeka) tvrdeći kako je siromaštvo kršenje ljudskih prava te da se to mora promijeniti. I to konkretno.
A danas?
Danas je iskorjenjivanje siromaštva jedan od 17 globalnih ciljeva Programa održivog razvoja do 2030. godine.
To je pohvalno i dobro je da je tako, ali ciljevi i programi još uvijek na maloga čovjeka ostavljaju dojam apstraktnoga. Zašto? Budući da imam nešto iskustva rada u dnevnom centru za beskućnike, probat ću dočarati sliku.
Muškarac srednjih godina čitav život radi u jednome poduzeću. Opseg rada se smanjuje te dolazi do otpuštanja radne snage. Nažalost, i on je time zahvaćen. Ostaje bez posla, bez izvora prihoda, u godinama u kojima će teško naći drugi posao. Recimo još da nema potporu obitelji. U nedostatku novca, ima teškoće s plaćanjem računa. Prisiljen je napustiti smještaj, odnosno gubi mjesto prebivališta. Nakon nekog vremena istekla mu je osobna. Ne može je obnoviti bez mjesta prebivališta. Bez osobne ne može naći posao. U lošim uvjetima života, njegovo zdravlje pati, a ne može obavljati redovne preglede. Šanse za zaposlenjem sada postaju ravne nuli. Osjećaj odbačenosti od društva jača, vjerojatno i nezadovoljstvo vlastitim životom. Svaki je dan nova borba za preživljavanje.
Nećemo pogledati tog čovjeka u oči i uvjereno reći: „Jedan od ciljeva nacionalnog programa jest zbrinjavanje beskućnika.“ Ne, konkretno, što tom čovjeku treba?
Topli obrok, čista odjeća i higijenske potrepštine, sigurno mjesto za stanovanje, osjećaj samopoštovanja i vlastite vrijednosti, uključenost u društvo, osobna iskaznica, možda neka edukacija koja bi mu pomogla u zapošljavanju…
Potrebna mu je potpora. Oko jednog čovjeka koji je, nevažno čijom krivicom, isključen iz društva potreban je angažman mreže ljudi koja će mu biti potpora. Potrebni su sati rada svih uključenih, na neodređeno vrijeme. Najčešće sam povratak u društvo i ponovno zadobivanje samopoštovanja traje puno dulje od izrade osobne i pronalaska posla.
Sve to možemo nazvati programom i njegova je karakteristika složenost, ali sve njegove stavke ne smiju biti tek slova na papiru. U središtu tog programa mora biti čovjek. I koliko god banalno zvuči, dijeljenje juhe je konkretna akcija koja može promijeniti nečiji pogled na život. Isto kao i npr. skupljanje namirnica u Socijalnim samoposlugama, kupnja Uličnih svjetiljki ili fenjera, pitanje susjeda kako je i treba li mu nešto…
Vrativši se na početak ovoga teksta, što konkretno možemo učiniti kako bi se postotak osoba na rubu siromaštva smanjio? Ne postoji tako efikasan program koji će preko noći napraviti drastičnu promjenu. Postoje globalne, nacionalne i lokalne politike te postojimo i mi, građani, aktivni dionici svake politike, koji često zaboravljaju da to jesu.
Jer mi činimo ovo društvo i najbolje znamo vlastite susjede koji možda trebaju našu pomoć. Najbolje se možemo prebaciti u tuđe cipele i konkretno djelovati. Ne moraju to biti veliki ciljevi i akcije, najčešće su sitnice sasvim dovoljne i za nekoga neprocjenjive.
“…bez bijele boje, moje smiješne male slike bile bi jednako besmislene kao što bi bio i svijet kada u njemu ne bi bilo dobrih ljudi.”
G. K. Chesterton
