Nakon niza intervjua s udomljenim mladima u kojima smo iznijeli njihove priče, Svjetski savez mladih Hrvatska u sklopu javne kampanje „Upoznaj me“ projekta Zajedno do doma[1] donosi vam prvi od tri intervjua s udomiteljima.
Tko su oni, kako su se odlučili na udomiteljstvo, kakav je odnos njihove biološke obitelji i udomljene djece, kakav s biološkim roditeljima njihove udomljene djece, a kakav sa socijalnim radnicima pročitajte u nastavku teksta.
Gospođa Barica[2] udomiteljica je duži niz godina. Zamolila sam ju da nam se predstavi i ispriča svoju priču i okolnosti su dovele do toga da postane udomiteljica.
Ja sam Barica Pongračić. Imam 57 godini i u profesionalnoj invalidskoj mirovini sam nekih 20-ak godina. Nakon operacije kralježnice, ostala sam oduzeta i nisam imala izbora osim prihvatiti mirovinu takva kakva je. Imam tri kćeri koje su tada bile male, najmlađa je imala 3 godine. Idućih 5 godina je bila borba da prohodam jer sam ostala nepokretna. Nakon dugog oporavka, s obzirom na malu mirovinu od 500-tinjak kuna, bila sam prinuđena pronaći bilo kakav prihod. Tako smo se 20 godina bavili proizvodnjom povrća. Pomagali su mi svekar i svekrva, moja djeca, muž i sestre. Zaista je bila duga borba, a cilj mi je bio školovati svoju djecu, da postanu svoji ljudi, a tada stati. Tako smo i napravili.
Odjednom se dogodilo to da je kuća bila prazna. Djeca su otišla, zaposlila se, zasnovali svoje obitelji, a muž i ja smo ostali sami. To je bio trenutak kada sam ja počela razmišljati o tome da postanem udomiteljica, iako to nije došlo iz “vedra neba”. Potječem iz velike obitelji sa šestero djece i uvijek je bila puna kuća. Roditelji su se bavili poljoprivredom i zaista je bilo teško na selu. Puno se radilo, ali svi smo mi imali svoje ciljeve u životu i svi smo ih ostvarili- svaka sestra je ostvarila ono što je željela u životu, završile školu, udale se, osnovale obitelj. Imala sam teško djetinjstvo.
Nakon udaje, došla sam kod svekrve koja je tada bila udomiteljica. U kući su bila dva dječaka koje sam prihvatila kao mlađu braću mojega muža. Takva situacija mi nije predstavljala problem jer i sama potječem iz velike obitelji. Nakon što su ta dva dječaka odrasla, završila školu, zaposlila se i otišla, došla su nova dva dječaka. Stariji od dva dječaka se zaposlio i otišao, a mlađi dječak je posvojen u drugu obitelj. U to vrijeme sam ja već imala svoje drugo dijete, drugu kćer i tada sam smatrala da trebamo prestati s udomiteljstvom, da se ja posvetim svojoj djeci. Bili smo nas dvoje, djeca i baka i deda i nije bilo više ni stambenog prostora da bi se moglo udomljavati pa smo tada stali.
Nakon dugog niza godina, kada smo ostali sami, osjetila sam neku prazninu jer smo cijeli život navikli da je puno ljudi oko nas i odjednom ste vas dvoje – muž je zaposlen i ode raditi pa sam poželjela da ponovno postanemo udomitelji. Muž se malo opirao na početku, no predomislio se i ponovno smo postali udomitelji. Ovaj put smo se odlučili na djevojčice jer sam navikla na djevojčice. Prije dvije godine je ova starija završila srednju školu, zaposlila se, odvojila se, u međuvremenu se udala, postala majka, a mlađa sestra je sada prvi srednje.
Zamolila sam gospođu Baricu da mi ispriča kako su njene biološke kćeri gledale na nove članove njihove obitelji…
Mi smo imali punu podršku od sve tri naše kćeri. One imaju i takva zanimanja – jedna je učiteljica, dvije su medicinske sestre te su i one uvijek okružene ljudima, djecom… Za njih je to bilo najnormalnije. U tom periodu se dogodio i jedan preokret – dijete koje je posvojeno, otišlo je. Godinama smo ga tražili i nismo ga mogli pronaći. Naposljetku smo ga uspjeli pronaći putem interneta taman te godine, on se javio i došao je u posjet sa svojom obitelji i rekao da nas je silno želio ponovno vidjeti i čeznuo je za vraćanjem u domovinu. To je bio jedan vrlo predivan, emotivan susret. Odsjeo je kod nas, ugostili smo ga. Kad smo svi to doživjeli i proživjeli dobili smo još veću podršku. Svi su se složili da je to dobro i da trebamo to raditi.
Dvije kćeri su u našoj neposrednoj blizini. Šestero djece stalno ide od mame do bake i tete. Moja unuka je 7. razred i njih dvije (o.a. unuka i udomljena kći) imaju prijateljski odnos. Međusobno razmjenjujemo odjeću i obuću. Gdje ja zapnem, kći učiteljica uskoči. Ona je diplomirala na matematici, a meni je matematika slaba strana. Starija udomljena sestra je otišla, ali moja najmlađa kći i ona su postale kume, kćer joj je krizmana kuma, vjenčana kuma, krsna kuma njenom djetetu. Mi smo jednostavno jedna obitelj.
Djevojka me stalno zove, ako treba pričuvati dijete, ako treba nešto povrća – kako bi se ja obratila svojoj mami tako se ona meni obraća. Kada su došle nove djevojčice, one su došle u sredinu gdje su jako brzo prihvaćene. Djeca jako brzo jedni druge prihvaćaju i jako su se brzo i relativno lagano uklopile kod nas. Kada mlađa djevojčica ode kod mame na vikend ili na ljetne praznike, unuci prvo kada dođu pitaju “gdje je ona?”. Bude im neobično kada im kažem da je otišla kod mame – “kako kod mame?”.
Svi smo se dobro uklopili i prihvatili jedni druge. Ne vidim razliku između vremena kada sam odgajala svoju djecu i sada kada sam udomiteljica, razlike jednostavno nema. Kod mene su uvijek jasne granice – što se smije i što se ne smije. Kako je bilo s mojom biološkom djecom, što su ona smjela ili nisu smjela to se isto odnosi i na moju udomljenu djecu. Možda to ponekad izgleda i pre čvrsto, ali na kraju, kada ja vidim svoje rezultate budem zadovoljna. Sva slavlja odvijaju se kod nas, od rođendana do vjerskih obreda, ne slavi se ništa kod bioloških roditelja.
Zanimalo me kako je tekla prilagodba djevojčica…
Kada je mlađa djevojčica došla k meni bila je treći razred, jedva je znala čitati, a o tablici množenja uopće nismo mogli govoriti. Bili smo na razini zbrajanja i oduzimanja do 10. Ona je meni u razgovoru rekla da želi jednom u životu proći s 5 da vidi kakav je to osjećaj. Ona je 8. razred prošla s 5 i to iskustvo joj je bilo kao da je ostvarila svoj najveći san. Iza toga stoji jako puno rada.
Ja sam nju u ovih 5 godina vodila gdje god sam mogla i pedagogu i psihologu i edukatoru. Nekada sam imala osjećaj da tapkamo u mraku i pitala se “čemu ovo, više ne mogu”, no u jednom razgovoru s edukatorom gospođa mi je rekla da ja ne vidim napredak, ali da je napredak strašno velik i vidljiv. S druge strane, na području emocija smo puno slabije napredovali. Kada sam prošli tjedan išla po nju kod mame, nakon 5 godina sam prvi put vidjela da je zagrlila mamu i da su se pozdravile. Ja sam nju uvijek poticala da kaže kada je ljuta i tužna, međutim, jako je teško pokazivala svoje emocije. U početku je znala protestirati vrištanjem po pola sata u komadu, ali kada je taj period prošao više nije pokazivala emocije.
Ja sam dovoljno svjesna toga da se teško otvaraju pa nikada ne inzistiram, ali vidim ja njene strahove. Vidim da se boji gladi, hladnoće, ti su strahovi duboko u njoj.
Kakav je njen odnos s biološkim roditeljima njene udomljene djece, a kakav je bio odnos njenih svekra i svekrve?
Dvojica najstarijih koji su bili kod svekrve, njihova majka je daljnja rođakinja mojem suprugu pa s te strane nije bilo problema. Ova dva srednja nisu ni imala roditelje dok su bila kod nas, a s mamom dviju djevojčica osobno nemam nikakav problem. Mama redovno zove i zove ako nešto treba i želi, i ja nju zovem ako nešto trebam; kada dođe mi sjednemo i popijemo kavu. Mama na svakom sudskom ročištu da izjavu da želi da dijete ostane kod mene i da misli da joj je tu najbolje. Nismo se nikada Centru žalile jedna na drugu. Mama živi zaista teško i skromno i vjerujem da je svjesna da njeno dijete ni u čemu ne oskudijeva. Kćer čak zna reći “mama, ova djeca ljepše i lakše žive, nego što smo mi”.
Ja ne kalkuliram, ne tražim jednokratne pomoći. Kada idem na more, djeca idu sa mnom iako imam pravo kao udomitelj tražiti od Centra da dijete nekamo smjesti. Meni financijska strana ne smeta, smetaju mi zakonske procedure kada moram tražiti odobrenje za sve jer mama mora sve potpisati. Smije li se dijete slikati ili na izlet… to je meni apsurd. Dogodilo mi se da specijalist na pregledu ne može pregledati dijete jer mama nije potpisala pa sam se 50km morala vraćati da mama potpiše da ja obavim pregled.
Ne znam kako se udomitelji dovedu u situaciju da uđu u sukob s roditeljima. Možda je stvar u tome kako se postavite u samom početku. Meni se dogodilo, kad su djeca došla, da mama zove po 30 puta. Ja sam tada nazvala mamu i rekla joj: “Mama, ne može to tako. Djeca uče. Možeš zvati navečer od 19 do 21 sat i poslije toga samo hitno”.
Zanimalo me kakav je njen odnos sa socijalnim radnicima. Postoji li kod nje želja ili potreba za više odnosno manje kontakata sa stručnjacima…
Imam jako dobru suradnju s Centrom. Radimo 2-3 puta godišnje edukacije za udomitelje na koje se ja uvijek odazovem. Svaka informacija od stručne osobe meni jako dobro dođe. Radujem se i redovno pohađam sve edukacije. Ako ne uspijem dobiti socijalnu radnicu, a nešto je hitno, ostavim poruku portiru i ona brzo nakon toga mi se obavezno javi. Ja posjećujem Centar rijetko, jedino ako trebam neko uvjerenje, a one dođu u prosjeku 5 puta godišnje. Malo porazgovaraju, izvide situaciju i ja bih našu suradnju ocijenila vrlo dobrom.
Proljetos sam ju nazvala i rekla da već dvije godine čekam novo dijete i da ako nemaju, odnosno ako na našem području nema djece da ću se javiti u druge centre jer želim još dvije djevojčice. Rekla mi je da malo sačekam, da je u procesu jedna obitelj pa ćemo vidjeti. One znaju moje želje, a ja znam kakvo je stanje i sve je kristalno jasno i u dogovoru. Ne bih rekla da doživljavam probleme, to je sastavni dio života i to se sve rješava u hodu.
Na kraju intervjua dotakli smo se potencijalnih udomitelja. Što bi po njoj bilo ključno za motivirati mlade obitelji? Na koji način osvijestiti potrebu za bavljenjem udomiteljstvom i kako doprijeti do što većeg broja ljudi.
Na našem radiju je bila emisija i baš se poticalo udomiteljstvo. Ja sam tada pričala o lijepoj strani udomiteljstva. Vezano uz naknade – one bi trebale biti veće, ali moralo bi još nešto motivirati. Jako je malo mladih obitelji koje žele biti udomitelji. Ja razumijem mlade ljude, ali ne razumijem naš sustav jer nije poticajan za mlade obitelji. Po meni bi bilo najpravednije da svi udomitelji imaju mirovinsko i zdravstveno, a tad bi, vjerujem, bio daleko veći broj udomitelja.
Udomiteljska naknada od 840 kuna ne može nikoga motivirati. Mislim da su rijetki ti koji će biti zaposleni, a uzeti dijete u udomiteljstvo. Ne što čovjek ne bi htio, nego moramo biti svjesni da su to djeca s određenim potrebama jer svi oni imaju neke svoje traume i ožiljke i s njima se jako puno mora raditi. Daleko veći motiv bi bio nego što motiviraju na rađanje 4. djeteta. Tako bi se olakšalo roditeljima jer bi jedan roditelj bio kod kuće, iako to za mene nije posao nego poziv, ali recimo “kod kuće sam uz svoju djecu i odgajam još dvoje djece i imam plaću”. Po meni bi to bio dobar motiv za mlade obitelji.
Nadam se da ste uživali u kratkom upoznavanju jedne požrtvovne udomiteljice. Kako ne bi propustili naše sljedeće priče spremite „mimladi.hr“ pod omiljene i budite prvi koji ćete upoznati još dvije divne udomiteljice. Za sve priče i aktivnosti koje provodimo u sklopu projekta „Zajedno do doma“ pratite nas i na Facebook stranici.
[1] Projekt je financirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 450.725,5 kuna
[2] Gospođa Pongračić kontaktirana je i pristala je dati intervju pod punim imenom
