Od kolijevke, pa do groba…
Škola je sastavni dio naših života. Dok je nekad, još u ne tako davna doba, bila više povlasticom negoli obavezom, danas je ona nezaobilazna postaja na našoj životnoj cesti (ili pučini). Gotovi svi dijelimo slične osjećaje na spomen ove ustanove – polaskom i pohađanjem obično nam je mrska ili naporna, završetkom (naivno) veliko olakšanje, a, kako se vremenski odmak i jaz između školskih dana i odraslosti produ(b)ljuje, nostalgija prema njoj raste. U zrelijoj i poodmakloj (sada bismo rekli „zlatnoj“) dobi sve češće prebiremo uspomene sa starih školskih fotografija i dijelimo dogodovštine (barem one koje nismo zaboravili) s bivšim kolegama i prijateljima. Ako su razredni kolege imalo organizirani i željni ponovnog susreta, postoji mogućnost da se (pro)nađemo na godišnjicama matura.
Dok danas školu uglavnom promatramo kao obvezu, rutinu, odnoseći se prema njoj nerijetko više poslovno negoli stvarateljski, njezina nam etimologija otkriva svoje istinsko značenje. Riječju skholḗ Stari Grci označavali su dokolicu, slobodno vrijeme iskorišteno za učenje, trenutke stvaralačke nesputanosti. Iako nerijetko svoje obrazovne ustanove „častimo“ optužbama (birokracija, papirologija, indoktrinacija, neorganiziranost itd.), kojima one itekako jesu sklone (kako u demokratskim, tako i u nedemokratskim sustavima), zaboravljamo kako oni svoje, po društvo nužne i neizmjerno važne, odgojno-obrazovne zadaće jedino i mogu vršiti u propisanom, uređenom sustavu s jasnim ciljevima, pravima i odgovornostima.
Najvažniji su temelji…
Obitelj jest prva i najvažnija škola, kao osnovna jedinica društva. Ne kaže se uzalud kako ono „što pokupimo od kuće“ (tzv. kućni odgoj) u pravilu ima odsudan, prevladavajući utjecaj na našu osobnost, radne navike i svjetonazor. Dok nam obitelj pruža i oblikuje psihosocijalnu inteligenciju, škola bi nam trebala pomoći u usvajanju činjeničnih znanja i praktičnih vještina o društvu i svijetu oko nas, što uglavnom i jest slučaj. Iako je „teret obrazovanja“ (prije bih rekao „povlastica obrazovanja“) na djetetu odnosno pojedincu i njegovoj motivaciji za stjecanjem novih spoznaja i vještina, važnost predanih i strpljivih školnika (učitelja, nastavnika, pedagoga) za kvalitetniju djetetovu naobrazbu ne treba ni naglašavati. U svemu tomu, podrška roditelja i obitelji predstavlja conditio sine qua non.
Sve sam te misli razabirao dok sam u blagovaonici Katoličke osnovne škole u Šibeniku, zajedno s kolegama organizatorima, dočekivao ovogodišnje sudionike Ljetne škole bioetike i ljudskih prava, četvrte zaredom u dičnom nam Krešimirovom gradu. Dok sam se smješkao i uglavnom smetao pri prijavi sudionika (cure su suvereno hendlale svoja zaduženja), trudeći se upamtiti tolika nova lica i imena, nastojao sam prepoznati vrijednosti koje su im usadili njihovi roditelji, obitelj i okolina, a za koje sam se tijekom Škole uvjerio i da su nam zajedničke. Moram priznati, djevojke su junački odbijale pomoć u nošenju kovčega. Bilo da je do emancipacije ili pristojnosti, na trenutke sam se osjećao nekorisno, uživajući ipak u upoznavanju i smiraju što nas okruživaše.
Mali krug velikih ljudi
Mogao bih ovdje „cijediti tintu“ na uvažene, neosporno stručne i nadasve zanimljive predavače (o čemu svjedoče tolika postavljena pitanja i razmijenjena iskustva, pa i izvan predavaonice), profesore s pravnih, medicinskih i prirodoslovnih katedri, magistre i doktorande psihologije, komparativne književnosti, filozofije i ekonomije, odlične predavače i još bolje ljude. Ipak, dopustite da se ovdje osvrnem na one „s druge strane pozornice“. Priznajem, nastojeći izbjeći patetiku i nostalgiju (koja je, kako kaže Magazin, niz dušu krenula), kako me raznolikost naših sudionika svakim danom iznova dojmila. Slavonci, Dalmatinci, Zagrepčani, medicinari (kojih je bilo dostatno za brojniji konzilij), pravnici, psiholozi, politolozi, prirodnjaci, društvenjaci (a i oni nesvrstani), preddiplomci, magistri, zaposlenici, a svi tragači za istinom, za onim dobrim i lijepim u nama i u svijetu.
Upoznavali smo se uz stolove za okrjepu, u stankama među predavanjima, uz loptu ili penkalu, na večernjim feštama ili uz objed, ubrzo prelazeći s formalnog rukovanja i pristojnog odzdravljanja na ono što bismo mogli nazvati buberovskim Ja-Ti odnosom u nastajanju. Produbit ćemo ga digitalnom „produženom rukom“, društvenim mrežama, i novim susretima kojima se već unaprijed radujemo. A sve one uspomene, povijest koju stvaramo, vjerujem, duboko ćemo upisati u srcu i razabirati u još mnogim prigodama.
Nakon godišnjih odmora i kupanja predstoji nam vratiti se u „koloplet“ svagdašnjice. S obzirom na to da smo bića koja se bore i brinu, kako kaže Malik, valja nam odabrati za koga i o čemu se brinuti i za koga i što se boriti. Nakon Ljetne škole, odgovor je jednostavan – boriti se za svakog čovjeka i njegovo neotuđivo dostojanstvo. S tom mišlju krenimo u nove izazove!
