“Vi ćete Purgeri ubuduće more vidjeti jedino ako imate svoju kuću na moru ili prijatelja koji vas je spreman ugostiti”.
Ove, gotovo proročanske, riječi prije pet-šest godina izrekao je otac mojega bliskog prijatelja kod kojega sam tada bio na ljetovanju. Pitam se pitam zašto su mi upravo ove riječi sada došle u sjećanje.
Što nam govori statistika?
Kažu da je statistika točan zbroj netočnih podataka. S tom se izjavom ja ne slažem i puno mi je draža ona koja tvrdi da je statistika neumoljiva. Pa da vidimo što nam to govore brojke. Kao relevantnu godinu nećemo uzimati 2020. godinu s obzirom da ju je odredila koronakriza, već ćemo uzeti 2019., 2018. i 2017 godinu, a kao izvor statističkih podataka poslužit će nam Eurostat i podaci Državnog zavoda za statistiku.
Tužne, ali istinite brojke govore sljedeće. Hrvatski narod ne može si priuštiti odlazak na godišnji odmor. Podaci Državnog zavoda za statistiku govore kako si, u 2017. godini, čak 57% Hrvata nije moglo priuštiti odlazak na ljetovanje, a kao razlog za to navodi se nepovoljna financijska situacija. Također, izuzetno je zanimljiva struktura onih koji odlaze na more. Podaci pokazuju da od 43% onih koji putuju u više od dvije trećine slučajeva, odnosno u 68,3%, ne plaćaju smještaj. To znači da većina onih koji odlaze na ljetovanje imaju svoju nekretninu na moru ili poznaju nekoga tko im je spreman besplatno, ili za zanemarivu naknadu, prepustiti nekretninu na obali.
Većina Hrvata ne može si priuštiti ljetovanje na Jadranskoj obali
U 2018. godini situacija je bila slična. Podaci Eurostata govore kako si u 2018. godini, čak 51,3% Hrvata nije moglo priuštiti sedmodnevno ljetovanje. Ova brojka nedvojbeno pokazuje kako je većini stanovništva u Hrvatskoj odlazak na more nedosanjani san. Ova brojka vjerojatno bi bila i puno poraznija da hrvatska nije mediteranska zemlja u kojoj veliki dio populacije živi uz more ili ima svoju djedovinu negdje na obali. Pretražujući hrvatske portale pronašao sam članak iz 2018. godine koji govori kako Slavonac na more najčešće odlazi u dva slučaja. Prvi slučaj je ako dolazi kao sezonska radna snaga, a drugi slučaj je ako dolazi na odmor sa svojega stalnog radnog mjesta u Njemačkoj.
Iako se prelaskom iz 2017. u 2018. godinu smanjio broj onih koji si nisu mogli priuštiti ljetovanje brojka je i dalje bila izuzetno velika. Kada se usporedi s europskim prosjekom u kojemu svaka treća osoba nema dovoljno sredstava za odlazak na ljetovanje jasno je koliko Hrvatska zaostaje. Broj onih koji si ne mogu priuštiti odlazak na ljetovanje smanjio se i u 2019. godini pa nam DZS donosi podatke kao su domaći turisti ostvarili 2,2 milijuna dolazaka i 7,1 milijun noćenja, što je porast dolazaka za 9,4% i porast noćenja za 9,6% u odnosu na 2018. godinu. Razlog za rast brojki možemo pronaći u činjenici kako je, prije koronakrize, Hrvatska imala stabilan gospodarski rast koji je rezultirao većom ekonomskom snagom, ali i u činjenici kako iz godine u godinu sve više ljudi odlazi raditi u inozemstvo i tamo zarađuje novce koje onda i mogu potrošiti na odmoru u Hrvatskoj.
Kada srce kaže ljeto kaže…
Vjerujem da se svi još uvijek sjećamo kampanje koju je pokrenulo Ministarstvo turizma i koja je mamila hrvatske građane da dođu na more. Ako se slučajno ne sjećate nemojte gristi nokte od nervoze i mahnito potrčati u obližnju ljekarnu po kapsule ginkgo biloba koje navodno poboljšavaju funkciju pamćenja. Ne sjećate se ove kampanje zato što je ona započela davne 2009. godine.
To ljeto 2009. godine bilo je zadnje u kojemu je država pozivala svoje građane na odmor. Financijska kriza bila je u punom zanosu, strahovalo se za propast sezone, državne financije zjapile su prazne, a država je svim silama pokušavala potaknuti potrošnju. Od tada pa sve do 2020 godine i nastupa koronakrize država nije pokretala kampanje za dolazak domaćih gostiju na Jadran. Financijska kriza hrvatsku je ekonomski dotukla. Provalija u koju smo pali izgledala je beskonačno duboka. Deseci tisuća ljudi izgubili su posao, a depresija i apatija zavladale su među hrvatskim potrošačima.
Idućih deset godina država se nije okretala domaćem tržištu zato što nije bilo tako jeftinog proizvoda koji bi hrvatskom radniku bio pristupačan. Hrvatsko gospodarstvo nastupom financijske krize doživjelo je sunovrat. Plaće su pale, otkazi su se dijelili kao na pokretnoj traci, a najgore od svega jest činjenica što je takvo ekonomsko stanje potrajalo osjetno duže nego u ostalim zemljama zapadne Europe. Europske ekonomije doživjele su oporavak, strani turisti dolazili su s velikom količinom novaca, cijene turističkih sadržaja su rasle, a hrvatski radnik definitivno si više nije mogao priuštiti odlazak na more.
Tjedan odmora vrijedan i Cro kartica
Projekti Tjedan odmora vrijedan i Cro kartica pokrenuti su prošle godine s početkom koronakrize. Pogrešan tajming predstavljanja ovih projekata bio je razlog zašto su polučili veoma slabe rezultate. Sama ideja koja stoji iza ovih projekata nije loša, ali budimo iskreni nije niti revolucionarna.
Projekt „Tjedan odmora vrijedan“ namijenjen je domaćim turistima i trebao bi im omogućiti boravak na turističkim lokalitetima po osjetno povoljnijoj cijeni. No, to je samo pola priče. Ta osjetno povoljnija cijena bila bi rezervirana za vrijeme predsezone i postsezone. To konkretno znači da na more nećete moći povoljnije otići u vrijeme kada vremenske prilike dopuštaju da se u tome moru i okupate. Otići na more sredinom trećeg ili početkom četvrtog mjeseca može biti zanimljivo, ali ne može se mjeriti s ljetnim mjesecima. Ukoliko uzmemo u obzir da većina mjesta uz obalu zaživi tek početkom sezone i da se restorani i barovi otvaraju dolaskom turista onda je jasno da u predsezoni oni predstavljaju praznu ljušturu. Također, gotovo sva kulturna ponuda rezervirana je upravo za ljetne mjesece pa se može postaviti pitanje čemu odlazak na more u vremenu kada ničega nema i kada je većina objekata zatvorena.
Projekt Cro kartice neću detaljno spominjati u ovome tekstu budući da u vezi njega postoje brojne kontradiktorne informacije. Hoće li taj projekt zaživjeti vidjet ćemo u narednim godinama, ali ako je po trenutnim informacijama suditi, ne predviđa mu se svjetla budućnost.
Mogu li si mladi u Hrvatskoj priuštiti odlazak na more?
Na kraju pozabavimo se i pitanjem mladih. Iako iz gore napisanog teksta nije teško predvidjeti odgovor smatram da ga treba jasno izreći. Na pitanje mogu li si mladi priuštiti ljetovanje odgovor je mogu, ali teško. Mladi na ljetovanje odlaze kod svojih prijatelja, rodbine ili ako su baš izuzetno sretne ruke u svoju nekretninu koju su im njihovi predci ostavili. Ukoliko uzmemo da je samo par godina unatrag minimalna studentska satnica bila 18 kuna, a prosječna između 20 i 25 kuna, računica je jasna. Ukoliko je netko radio za dobru satnicu od 25 kuna po satu pet dana u tjednu i četiri tjedna u mjesecu uspio je zaraditi 4000 kuna.
Od tih 4000 kuna kada izdvojimo novce za hranu, piće, ostale elementarne potrebe i prosječan društveni život na kraj mjeseca ostane 2000 do 2500 kuna i to u najboljem slučaju. Takva zarada nije dostatna za odlazak na more. U sezoni teško je pronaći apartman ispod 20 do 30 eura po osobi što znači da dnevno samo na smještaj odlazi 150 do 200 kuna. Ako uzmemo u obzir da su u sezoni cijene proizvoda i usluga na moru osjetno skuplje nego na kopnu, dolazimo do jasnog zaključka – mladi nemaju novca za ljetovanje. Ono što im eventualno preostaje jesu vikend izleti u kojima iznajmljuju apartman na jednu ii dvije noći, ali ozbiljno ljetovanje u trajanju od sedam do deset dana za njih je znanstvena fantastika.
Ovaj tekst završit ću s optimizmom i nadom u bolje sutra. S vjerom u budućnost koja nam donosi bolju ekonomsku situaciju, više radnih mjesta i veću financijsku moć kod hrvatskih građana. Nadam se da moj optimizam nije tek pusta želja jer samo snažna ekonomija može većem broju ljudi omogućiti odlazak na ljetovanje. Odlazak ne more ne bi smjelo biti luksuz. Ne ni smjelo, ali trenutno jest.
