Erasmus u doba korone – definitivno izazovan pothvat! Oduvijek sam želio otići na razmjenu studenata u neko mediteransko mjesto, što je suzilo izbor na Portugal, Španjolsku i Italiju. U srazu ovih triju zemalja definitivno je pobijedila Italija. Bogata kultura, povijest, jezik, književnost, atraktivne lokacije – ne možete ne voljeti Italiju.
Proučavajući ponude studentskih razmjena, shvatio sam da je uvjet za studiranje u talijanskim gradovima poznavanje talijanskog jezika. U jednom sam trenutku naišao na Salerno, meni dotad nepoznat grad. Budući da je na sveučilištu u Salernu bila omogućena nastava na engleskom jeziku i da sam se, već nakon nekoliko minuta istraživanja oduševio, bilo mi je jasno – ja želim na razmjenu u Salerno – malen, simpatičan gradić podno Napulja. Jest, za njih je malen, ali u Hrvatskoj bi Salerno bio drugi najveći grad sa svojih oko 150 tisuća stanovnika. U trenutku moje prijave na studentsku razmjenu, korona je bila dalek kineski virus o kojem smo mogli čitati na zadnjim stranicama novina. Nitko nije ni slutio kakva nas vremena u budućnosti očekuju.
Nakon godinu dana i nekoliko mjeseci došlo je vrijeme za moj odlazak. Nailazio sam na mnoge neizvjesne situacije: talijansko sveučilište planiralo je otkazati sve studentske razmjene (što se u zadnji trenutak promijenilo), predavanja su se odvijala online, ulazak u zemlju bio je zabranjen te se onemogućilo kretanje među regijama.
Iako su me dobro pretresli na slovenskoj granici, Talijane nije bilo ni najmanje briga kamo idem i zašto, pa se uspješno provukoh do Italije. Nakon nekoliko mjeseci koji su mi, usput rečeno, proletjeli kao nekoliko tjedana (iako sam se jednom vratio u Hrvatsku radi vjenčanja najboljeg prijatelja), evo me na obali Tirenskog mora s novim prijateljima – mahom Španjolcima koji većinom odabiru jug Italije kao Erasmus destinaciju, ponekim “domaćim” Argenticem i par lokalnih Talijana.
Život na jugu Italije
Život je ovdje opušten, polagan. Ljudi su topli, pristupačni, direktni. Malotko govori engleski, ali svi će se potruditi pomoći vam, makar sporazumijevajući se rukama. Jutarnje smjene započinju oko 8:30, no toga se Talijani često ne pridržavaju, pa se s radom započinje i desetak minuta kasnije. Vlakovi su točni u minutu, ali je pokušaj otkrivanja rasporeda autobusa jednak dokučivanju voznog reda tramvaja u Zagrebu. Srećom, linije su česte, stoga se nitko ne uzrujava ako autobus kasni. Zapravo, ne znate je li onaj prethodni autobus zakasnio ili je idući uranio. Talijani jednostavno naruče espresso na obližnjem kiosku i pričekaju ga bez previše uzrujavanja. Nakon ručka je pauza od pola sata do sat vremena obavezna, dok neki manji dućani u centru katkad zatvore svoja vrata čak i usred dana.
Obilazeći obližnja manja mjesta, primijetio sam mnogo religijskih motiva po ulicama i dvorištima. Kipić Padre Pia često je viđen predmet na prozorima kuća, kao i raspela na raskrižjima ulica. Iako je život poprilično opušten i smiren, promet baš i nije. Ulice su većinom jednosmjerne, a trake uopće nisu iscrtane. Svaki treći auto je okrznut ili ulupljen, no čini mi se da se Talijani ne opterećuju time – auto popravljaju tek onda kada ne može voziti.
Povijest Salerna
Salerno je zaista divan gradić na obali Tirenskog mora. Pješčana obala prostire se duž grada, a luka se nalazi na sjevernoj strani i prilično je velika. U jednom trenutku Drugog svjetskog rata kratkotrajna talijanska vlada Pietra Badoglia imala je sjedište u Salernu. Ovdje su se odigrale važne bitke u kojima je uništen dobar dio povijesne jezgre. Također, ovdje se nalaze posmrtni ostatci sv. Mateja, apostola i evanđelista. Tvrđava iznad grada s koje se pruža prekrasan pogled na obalu izgrađena je u srednjem vijeku. Veliku vojnu važnost poprimila je u 18. stoljeću zahvaljujući Longobardskom princu Arechiju II. koji ga je, iako u njoj nije uveo veće promjene, učinio kamenom temeljcem obrambenog sustava grada.
Mjesta koja morate posjetiti ako dođete u Salerno
Svakome tko se nađe u Salernu preporučio bih da posjeti Pompeje, Vezuv, Amalfijsku obalu i Napulj. Do Napulja se povoljnom kartom za vlak stigne za nešto više od 30 minuta. U svom prvom posjetu ostao sam zapanjen – stara gradska jezgra i klasične uske talijanske uličice s balkonima oduševljavaju. Nisam znao da ima više od 2 milijuna stanovnika, kao ni to da neki grad ujedno može biti jedan od najprljavijih koje sam ikada vidio, ali i jedan od najljepših. Zaista kontradiktorno. Napulj je vrlo specifičan grad. Vrijedi spomenuti da je tamo napravljena prva pizza na svijetu. Pravi Talijani s juga imaju čak i svoj službeni jezik na kojem izdaju dokumente i isprave. Diego Armando Maradona i dalje je sponzor nekim lokalnim brendovima te su grafiti s njegovim likom neizostavno obilježje grada. Jednostavno nema ulice i kvarta koji nije prožet motivima Napolija i Maradone. Povijesno središte je zaštićeno i proglašeno Svjetskom baštinom UNESCO-a.
Postoji li zaista mafija na jugu Italije?
Kad su moji prijatelji saznali da sam na Erasmus otišao na jug Italije, prva asocijacija bila im je – mafija! Uzimajući u obzir mnoštvo ljudi koji su me ispitivali o mafiji, pretpostavljam da će i čitatelje ovog članka zanimati upravo ta tema. Na razočarenje mnogih, ljudi ne hodaju ulicama s nekim vrpcama koje označavaju pripadnost mafiji. Štoviše, pravi član mafije negirat će da mafija postoji, a ponajmanje će se hvaliti da je njezin član. Rado ću se osvrnuti na zgodnu basnu o piletu koju je jedan naš kolumnist (doduše, bivši kolumnist) ispripovjedio.
Znatiželjno pile upitalo je stariju perad postoji li mafija. Nakon što mu perad nije znala odgovoriti, pile isto pitanje postavi gradonačelniku koji mu odgovori da mafija ne postoji. Zatim odluči upitati suca te dobiva isti odgovor. Naposljetku mu preostaje upitati župnika, koji također kaže da mafija ne postoji. Na kraju svoje potrage, pile se vraća u kokošinjac i na pitanje drugih pilića o tome postoji li mafija pile odgovori „ne postoji“. Otad su se prema piliću svi ophodili sa strahopoštovanjem jer su bili uvjereni da je postalo član mafije. Dakle, ako vam kažem da mafija ne postoji i da je nisam susreo, pitam se hoćete li mi uistinu vjerovati.
Tranquilo
Glavna riječ koju sam naučio od Španjolaca, koji znatno podsjećaju na naše Dalmatince, jest tranquilo, što znači – polako. Iako se predavanja održavaju na engleskom, s lokalnim Talijanima već mogu progovoriti pokoju riječ na talijanskom. Još smo se u ožujku više puta uspjeli okupati, a čak sam uspio i pocrvenjeti od sunca. Život je ovdje lijep. Nema dana kada sunce ne proviri makar nakratko i sve se bojim da će mi se, nakon pola godine juga Italije, biti jako teško vratiti užurbanoj svakodnevici Zagreba. Još je puno dana preda mnom, pa ne pokušavam ni razmišljati o tome.
