Svake godine 15. svibnja obilježavamo Dan obitelji. Obitelj je temeljna jedinica društva i kao takva je neizmjerno važna za razvoj cjelokupnog društva. U svojim obiteljima djeca prvi puta spoznaju da oni, kao i sva ljudska bića, imaju intrinzičnu vrijednost i dostojanstvo. Višečlane obitelji na razne načine obogaćuju naše društvo i svakodnevicu, a kako izgleda život u takvoj obitelji ispričat će nam današnja sugovornica, Lorena Franušić.
Draga Lorena, hvala ti što si odlučila podijeliti svoju priču s nama. Na početku razgovora, molim te da se ukratko predstaviš našim čitateljima:
Zovem se Lorena Franušić. Rođena sam u Zadru, ali sam polovicu svog života živjela u Dubrovniku gdje smo se kao obitelj preselili kad je tata (koji je inače iz Dubrovnika) tamo odlučio otvoriti privatnu srednju školu. Trenutno sam pri kraju 3. godine preddiplomskog studija psihologije u Zadru.
Iako u predstavljanju to nisi navela, znamo da dolaziš velike obitelji. Međutim, rekla bih da je pojam velike obitelji dosta širok i da ga svatko može protumačiti na svoj način. Reci nam, koliko članova broji tvoja obitelj?
Ukupno nas je 13 braće i sestara (10 sestara i 3 brata).
Pa to je zaista velika obitelj! Vjerujem da vam nikada nije dosadno. Kako je krenula vaša priča? Jesu li vaši roditelji oduvijek htjeli imati veliku obitelj?
Naša obiteljska priča nije tipična. Moja je biološka majka umrla kad sam imala 3 godine. 3 godine nakon mamine smrti, tata se, kao samohrani otac moje starije sestre i mene, nanovo oženio ženom koja je također imala 2 kćeri. Tako da su oni „startali“ s 4 cure, a kasnije su zajedno dobili još 9 djece. No svi smo se međusobno prihvatili i povezali tako da apsolutno ne radimo razlike među sobom na temelju toga tko su nam biološki roditelji. Moji su roditelji, kako kažu, imali buržujski plan za svoj život – dvoje djece, pristojna plaća, kućica i auto. Ništa loše. Dakle, bili su daleko od pomisli da bi mogli imati puno djece. Svjedoče kako se Bog poslužio svojom pedagogijom – križem, da im pokaže da ih njihove, tada površne namisli vode u krivom smjeru i da želi s njima učiniti nešto puno više. Moram napomenuti kako time ne omalovažavaju roditelje s manje djece niti govore kako su zbog broja djece bolji od drugih roditelja, već dijele svoje iskustvo života u kojem su živjeli sebično i površno, a smatraju da je Bog njih osobno preusmjerio tamo gdje su shvatili da se žele davati, a to je u njihovom slučaju činjenica da su se naknadno otvorili životu i shvatili da žele imati puno djece.
Ovo je zaista nesvakidašnja i predivna životna priča. Vjerujem da ste nadahnuće svima oko vas. Mislim da sve čitatelje zanima isto pitanje, kako izgleda jedan dan u tako velikoj obitelji?
Često me ljudi pitaju kako je živjeti u tako velikoj obitelji, ali ja baš ne znam kako odgovoriti na to pitanje jer je meni to normalno kao što je nekome normalno živjeti u obitelji gdje ih je puno manje. Možda je najveća razlika u tome što je mir i tišina eventualno jedino po noć kada svi spavaju.
Ja više ne živim sa svojom obitelji jer sam u drugom gradu na fakultetu, ali mislim da je generalno uobičajen dan isti kao i kad sam ja bila doma. Svatko ima svoj neki bioritam tako da se uglavnom budimo u različito vrijeme. Ako je radni dan, školarci idu u školu, tata na posao, a ostatak ostaje kod kuće. Super je to što su dobne razlike među djecom dovoljno male da se mogu međusobno igrati i zabavljati, a u isto vrijeme dovoljno velike da mogu učiti jedni od drugih. Tako da djeca uvijek nađu neki način za zabaviti se unutar ili izvan kuće. Također su vrlo samostalni tako da svatko samostalno obavlja svoje školske zadatke i svatko od njih može na neki način pridonijeti u kući primjerice ako treba obaviti neki kućanski posao prilagođen njihovoj dobi ili nešto slično. Svi školarci idu na Malca genijalca, školu za razvoj kognitivnih sposobnosti i intelektualnih potencijala djece. Cure treniraju tenis, a dečki nogomet. Tako da su gotovo svaki dan na još nekim izvannastavnim aktivnostima. Jedna sestra je dijete s posebnim potrebama pa ona gotovo svaki dan ide na razne vježbe za razvoj govornih i motoričkih sposobnosti i sl. Moram priznati kako dan nije pretjerano strukturiran da bih mogla opisati neki prosječni dan, uglavnom je sastavljen od aktivnosti koje sam nabrojala, škole, treninga, igre, tu i tamo kućanskih poslova i slično.
Uvijek mi je zanimljivo slušati kako su organizacijske vještine u velikim obiteljima na najvišim razinama. Kada samo pročitam što sve radite u jednom danu, pitam se koliko sati on traje. Zanima me što bi izdvojila kao najljepše, a što kao najteže trenutke u životu velikih obitelji?
Najljepše mi je to što se životom u velikoj obitelji djeca na jedan zdrav način osamostaljuju, uče se solidarnosti, odgovornosti, boljoj komunikaciji i otvorenosti prema drugim ljudima, međusobnom uvažavanju, brizi za druge, osjetljivosti na potrebe drugoga, borbi se za sebe kada je potrebno…također, nikad nije dosadno – djeca se uče kreativnosti i uvijek si nađu neku zanimaciju u kojoj zajedno sudjeluju.
Možda je danas najteža stvar u životu velikih obitelji ta što mnogi ljudi imaju razne predrasude, ne razumiju taj način života, čak se neki sažalijevaju misleći da su djeca za nešto zakinuta, dok je stvarnost upravo suprotna.
U prethodnom odgovoru si već djelomično odgovorila na moje sljedeće pitanje, a to su predrasude o velikim obiteljima. Kao dijete koje dolazi iz velike obitelji, što misliš, koje su najčešće predrasude koje društvo ima o velikim obiteljima? S kojim predrasudama/komentarima si se ti najčešće susretala?
Vjerojatno je najčešća predrasuda ta da roditelji koji imaju puno djece, svojoj djeci ne mogu priuštiti dovoljno materijalnih potrepština. Također, ljudi nerijetko zaključuju da su djeca velikih obitelji zanemarena, da ne primaju dovoljno fizičke i emocionalne brige. Također su bila česta pitanja „Koliko još misle imati djece?“ „Kad oni misle stati?“… neki si ljudi daju za pravu dijeliti razne savjete, izražavati svoju brigu za djecu i roditelje koji su već „stariji“, mamu koja je već „previše“ puta rodila i sl., nekad bez da uopće pokušaju uvidjeti velike blagodati koje donosi velika obitelj…
Zaista mi je žao što su takvi komentari postali učestali u našoj okolini. Mislim da bismo kao društvo trebali više pričati o vrijednostima koje velike obitelji imaju za društvo, a one su višestruke. Kao mlada osoba koja dolazi iz velike obitelji, kako bi odgovorila na te predrasude? Jesu li neke možda i točne?
Uvijek postoje slučajevi koji potkrjepljuju te predrasude. Sigurno da postoje velike obitelji u kojima se roditelji ne brinu adekvatno o svojoj djeci, ne pružaju im dovoljno materijalnih i emocionalnih potrepština i sl. Ali mislim da to nije do veličine obitelji nego do stava roditelja. Primjerice, moj tata je bio poduzetan, preselili smo se u njegov rodni Dubrovnik gdje je otvorio privatnu srednju školu, trudio se, naporno radio i osigurao nam čak natprosječan standard života. Sjećam se kad nas je bilo puno manje, a financijski smo bili u puno lošijem stanju. Također, iz života moje obitelji, ali iz života drugih velikih obitelji koje poznajem, vidjela sam da je stvarno istina da Bog nevjerojatno proviđa u svim aspektima tako da stvarno ni u kojem pogledu nismo ostali zakinuti kao djeca velikih obitelji, dapače…
Sljedeće pitanje je jedno od onih koje se također često postavljaju djeci koja dolazi iz velikih obitelji, a to je želiš li i ti imati veliku obitelj?
Da.
Kratko i jasno! Zanimljivo, koju god osobu iz višečlane obitelji bih pitala to pitanje, uvijek bih dobila isti odgovor. Mislim da to dovoljno govori o iskustvu života u velikoj obitelji. I za kraj, što bi poručila mladima koji žele imati više djece?
Poručila bih im da se ne boje. Živimo u svijetu u kojem se kao nikada do sada vodi bitka oko braka i obitelji. Svijetu su potrebne mlade obitelji koje će biti spreme živjeti otvorenim životom i dati se do kraja u svome pozivu. Iz mog iskustva, Bog stvarno uvijek proviđa. Ima jedna uzrečica kako Bog nikad ne dozvoljava da budemo velikodušniji od Njega. Kada vidi da je čovjek velikodušan u svome darivanju samoga sebe, u ovom slučaju u otvorenosti životu, On kao da se natječe u velikodušnosti i uvijek pobijedi – uvijek bude velikodušniji nego što bi čovjek ikad mogao biti. Tako da se stvarno isplati biti što velikodušniji u darivanju i predanju, konkretno u ovom slučaju u otvorenosti životu. Naravno, treba biti razuman. Postoje situacije u kojima roditelji iz realnih razloga mogu razlučiti kako nije razborito da, bar u tom trenutku, imaju više djece i to je sasvim ok. Ne govorim da se svi roditelji trebaju odlučiti imati puno djece, no smatram kako je izrazito potrebno i korisno da imaju stav otvorenosti prema toj mogućnosti usprkos svojim strahovima. Također postoji uzrečica kako, kad mi Bogu damo bombon, on nam vrati bombonijeru. Život u velikoj obitelji zasigurno uključuje puno žrtve, odricanja i sl., ali Bog na te naše male „neugodnosti“, odjeljivanja od vlastitog komoda koje smo prihvatili kao dio života u velikoj obitelji, uzvraća neusporedivo većim blagodatima, radostima i „bombonijerama“ koje proizlaze iz takvog života. Tako da bih rekla da su one žrtve koje zahtijeva život u velikoj obitelji itekako smislene i plodonosne. Ne želim sad ovdje stvoriti lažnu sliku u kojoj idealiziram svoju obitelj i život u velikoj obitelji – naravno da postoje mnoge poteškoće i križevi s kojima smo se susretali i s kojima se još uvijek susrećemo, nismo ništa bolji ili lošiji od bilo koje druge obitelji, ali htjela bih, kao dijete koje dolazi iz velike obitelji posvjedočiti kako je sve ljepše i lakše u zajedništvu i u jednoj sigurnosti da uvijek iza sebe imaš puno svojih najbližih koji s tobom proživljavaju teške trenutke ili te podupiru u njima.
Također, velike obitelji koje se trude živjeti „kontra struje“ današnjice, mogu biti jedno svjetlo usred društva u kojem je imperativ hedonistički način života u kojem se pod svaku cijenu izbjegava žrtva i odbacuje križ. Današnje društvo izgubilo je kompas svojom logikom sebičnog buržujskog života, a velike obitelji mogu imati upravo poslanje ponovnog orijentiranja izgubljenog društva tako da svojim životom svjedoče da je sve ono u čemu su se ljudi danas pogubili laž i da pravi smisao i radost ne dolaze iz bijega od stvarnosti i života koji je usmjeren isključivo na zadovoljavanje vlastitih zamisli i prohtjeva, već iz nesebičnog darivanja samoga sebe i služenja ljudima oko sebe.
Dragi mladi, nadam se da vas je ovo iskustvo života u velikoj obitelji potaknulo da otvorite svoja srca životu i ideji da i sami imate veliku obitelj.
