Gledala sam kako se čude
svakom drvetu što je u cvatu,
slušala sam ih kako mu sude
jer za njihova srca preslab je u ratu.
O, kako on zapravo bješe u svemu snažan!
ne mareći za niti jednu palu bitku
njemu tek naš stari je bagrem bio važan.
Pod tim je drvetom prvi puta stao
čudeći se bitku malenoga mrava,
diveći se svemu miru: kako nije pao?
Tada i on čezne da u čudu gleda
ista stabla, kao i oni u cvatu:
ali neka druga želja njemu ne
zbog krhkog bagrema da bi u ratu.
Gledala sam kako se glasno bude
dok ih je on u tišini gledao sa stabla,
grleć’ herojski kako mu kukavički sude.
Spuštajuć’ se dolje kad ga je netko zvao,
osjećala sam u čeznutljivom miru
da je posljednji put bitku u ruke pao.
