Životi stanovnika Banovine naglo su se promijenili 29. prosinca 2020. kada je u blizini Petrinje zabilježen potres magnitude 6,2 prema Richteru i intenziteta u epicentru VIII-IX stupnja prema EMS ljestvici. Razgovarao sam s Mateom Grdjanićem, 24-godišnjim Petrinjcem koji je prije nekoliko tjedana diplomirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu te postao magistar geografije završivši diplomski studij; smjer geografski informacijski sustavi. Razgovarali smo o iskustvu razornog potresa, obnovi Petrinje, ostanku mladih na Banovini i Mateovoj budućnosti.
Nakon što sam mu uputio čestitke, najprije me je zanimalo njegovo iskustvo od tog utorka, 29. prosinca 2020. u 12:19 kada se dogodio razoran potres.
Hm, odakle početi? Dan je započeo kao svaki drugi, zapravo nitko od nas nije pridavao neku preveliku pažnju potresu koji se dogodio nekoliko dana prije. Svi smo očekivali da je najgore prošlo i onda nas je zadesila katastrofa enormnih razmjera. Moja obitelj i ja smo se zaputili na obiteljski ručak u selo Letovanić, gdje nas je potres uhvatio na 500 metara od samog sela, u selu Žažina. Bili smo u autu i iskreno ne znam što se točno događalo, osim da smo skakali po autu i da je cesta pucala pod nama. Prvotno smo svi mislili da je udario potres u Zagrebu, ali kada smo na radiju čuli informaciju da je zapravo epicentar u blizini Petrinje, srce nam je stalo. Tada je krenula zapravo panika, na putu prema Petrinji vidjeli smo razrušene crkve, kuću moje tete kroz čije je dvorište i kuću prošao rasjed i hrpu drugih apokaliptičnih scena. Zapravo tu su osjećaji koje je jako teško opisati riječima, ne znam je li bih to nazvao strahom? Šokom? Zabrinutošću? Ne znam, niti ću vjerojatno znati.
Stanovnici Petrinje i Banovine danima su nakon razornog potresa bili u središtu javnosti. Pomoć je pristizala iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva. Zanimalo me je kako danas žive stanovnici Banovine kada je javnost manje usmjerena na svakodnevne nevolje naših sugrađana u Sisačko-moslavačkoj županiji.
A životi su krenuli tamo gdje su stali prije potresa. Najveća šteta je ona psihička, mnogi ljudi i dalje na spavaju mirno, spavaju u odjeći, kamp kućicama, skloništima… Po pitanju infrastrukture, nema se puno toga reći, centar je kao iz filma ”San Andreas”, sve je u radovima i zapravo svatko tko je mogao, otišao je potražiti negdje mir. Ovom prilikom bih se htio zahvaliti svim ljudima iz cijele naše Hrvatske, koji su nam svojim donacijama, lijepim riječima, omogućili da barem na tren nemamo osjećaj da smo sami i što su nam omogućili osnovne potrepštine. Hvala Vam svima!
Posljednji put kad sam bio u Petrinji (studeni 2019.) gradskim ulicama, trgovima, pročeljima zgrada, sakralnim i gospodarskim objektima odisale su povijest i kultura Petrinjaca. Nakon svega nekoliko sekundi sve se promijenilo. Petrinja kakvu su poznavali njezini stanovnici, sada je razrušena. Zanimalo me je kako je na Matea utjecala činjenica da njegov rodni grad nakon prirodne katastrofe više nema svoj prepoznatljiv identitet.
Zastrašujuće! Sjećam se, tu prvu noć vozili smo baki i njezinim susjedima pitku vodu i kada smo vidjeli zapravo kako izgleda centar grada, kakva je šira okolica, ostali smo u suzama i šoku. Grad je ostao u našim uspomenama, fotografijama, žao mi je što budući naraštaji neće biti u mogućnosti vidjeti kako su imali lijep i povijesni grad. Najviše me pogodila činjenica kada sam čuo da će se rušiti moja osnovna škola (”I. Osnovna škola Petrinja“) jer to je mjesto gdje smo svi počeli odrastati, obrazovati se i mjesto koje je imalo povijesnu notu. Smiješno je, ali sada kada su se otvorile terase kafića, svaki Petrinjac bi se zaputio u Shpitzu, M.I.S., Luciju, ali eto nažalost tih mjesta nema.
Budući da je Mateo nedavno diplomirao, zanimalo me jesu li njegovi planovi vezani za Petrinju ili neko drugo područje.
Pomalo ironično pitanje, haha. Petrinja nije nikada bila opcija, a sada nakon potresa mislim da nije niti ona skrivena opcija ”Ž”. Ja sam osoba koja smatra da treba pokušati u Hrvatskoj, a onda krenuti trbuhom za kruhom. Radio sam 4 godine svojeg studiranja i upoznat sam načinom funkcioniranja kod nas i zapravo sam spreman dati priliku Zagrebu, a ako vidim da je uzalud, uvijek postoji susjedna nam država Slovenija, koja moju struku cijeni i ulaže više u nju.
Foto: Matea Golubović – privatna arhiva
Iako su problemi mladih općenito slični (nezaposlenost, rad na određeno, stambeno pitanje), oni se na lokalnoj razini mogu znatno razlikovati. Zato sam ga pitao za temeljne probleme s kojima su se mladi u Petrinji suočavali prije ovog potresa.
Petrinja je sve, samo ne grad za mlade. U Petrinju vrijedi doseliti se kada ste u mirovini i želite miran ostatak života. Najveći problem je zapošljavanje. Ako niste politički orijentirani ili nemate nekoga tko će vas ”ugurati”, teško ćete se zaposliti. To može biti od posla čistačice u vrtiću do posla doktora u domu zdravlja. Za struke koje zahtijevaju više obrazovanje, šanse za zapošljavanjem su minimalne. Unazad nekoliko godina, zahvaljujući inicijativi mladih grada Petrinje i našeg gradonačelnika, nazirale su se promjene i iskorak prema naprijed, ali i dalje u nedovoljnoj mjeri.
Ekonomska situacija u Sisačko-moslavačkoj županiji nije bila ohrabrujuća ni prije potresa. Podaci Hrvatske gospodarske komore govore da se stopa nezaposlenosti u 2019. ondje prvi put u posljednjih 10 godina spustila ispod 20 %. Podatak o nezaposlenosti mladih nemamo, no pretpostavljamo da je negativniji. Zanimalo me je misli li da će mladi iz njegovog područja nakon potresa još više iseljavati.
Siguran sam u to. Iz prve ruke to mogu potvrditi, jer se nažalost i moji jako bliski prijatelji sele. Kao što sam već rekao, na zapošljavanje nakon završene srednje škole/fakulteta čeka se i po nekoliko godina. Konkretno, ja kao geograf, jedino gdje sam mogao raditi je škola, općina ili pokušati u Sisku pronaći nešto najsrodnije mojoj struci, ali i za to sve bih čekao nekoliko godina. Nažalost, sve je veći broj mladih koji odlaze u Njemačku, Irsku, Nizozemsku i zapravo rade poslove koji su fizički zahtjevni, poslove koje vjerojatno ovdje ne bi prihvatili, ali ono što im te zemlje nude je sigurnost i sigurna egzistencijalno održiva primanja.
S druge strane, pitao sam se je li ostvarivo da se mladi iz drugih dijelova Hrvatske dosele u njegov kraj.
Malo mi je ovo smiješno i nekako niti u snovima ostvarivo. Za takvo nešto bi Petrinja trebala doživjeti revitalizaciju japanskih razmjera. Ako pitate našu lokalnu mladež, nekolicina će izraziti želju za ostankom, ali će poslove tražiti u Zagrebu. Ljudi bježe izvan Hrvatske, sumnjam da bi itko selio iz lošega u gore.
Postoji opravdana sumnja u ostvarenje brze i učinkovite obnove Petrinje i Banovine, posebno zbog neuspješnih modela obnove poslije Domovinskog rata. Zanimalo me što bi Mateo poduzeo kratkoročno, što srednjoročno, a što dugoročno kada bi mogao utjecati na revitalizaciju Petrinje i Banovine.
Uh, što se tiče Petrinje, potrebne su drastične mjere revitalizacije. Kratkoročno gledano, potrebno je raspisati natječaje u kojima se potencijalnim mladim poduzetnicima/obrtnicima nudi mogućnost jednokratne financijske pomoći kojom će si olakšati početke stvaranja. Kada govorim o financijskoj pomoći, ne mislim državnoj, već govorim na lokalnoj ili regionalnoj razini. Srednjoročno, potrebno je osigurati novim/starim obrtnicima i poduzetnicima poslovne prostore bez naknade na 1-2 godine uz minimalne troškove. Dugoročno, što je ujedno i najveći problem, su prirez i porez u Petrinji. Potrebno je mladima do 25 godina smanjiti porezne obaveze i prireze, jer znam iz prve ruke koliko to odbija mlade zaposlene na našem području.
Na kraju sam ga zamolio za ohrabrujuću poruku svim čitateljima, osobito onima iz Petrinje i Banovine.
Iskustvo prirodne katastrofe prilično je utjecalo na moje razmišljanje i viđenje života. Ne želim zvučati cliche, ali neke stvari sam počeo više cijeniti i pridavati im više pažnje. U takvim situacijama, nažalost, shvatite tko su vam prijatelji, vidite koliko je ljudi stalo do vas i vaših obitelji. Želim se zahvaliti obitelji Medaković, Matei Golubović i Ivanu Krznareviću te cijeloj ulici 6. kolovoza u Petrinji, to su ljudi koji su bili uz mene od prvog trenutka, proživljavali smo zajedno sve trenutke agonije, bodrili se, plakali, smijali se; hvala vam! Želim svima poručiti da uživaju u životu i da ne odustaju od snova jer život je nepredvidiv i nikad ne znate što vam donosi sutra.
Mateu želim svu sreću sa zapošljavanjem. Nadam se da će to biti radno mjesto na kojem će moći pokazati svoja stručna znanja.
Ako u idućih nekoliko godina tisuće mladih iseli jer nisu imali priliku dokazati se, tko će obnavljati i graditi Banovinu? Tko će sačuvati bogatu kulturu i povijest tog kraja?
