Velika analiza dvaju prijedloga zakona o pobačaju

Rasprave o regulaciji usluge pobačaja u Hrvatskoj još uvijek nisu dostigle razinu ozbiljnosti i društvenopolitičke predanosti koju značajno i sudbonosno pitanje poput pobačaja zaslužuje. Obilježivši četvrtu godinu otkada je Ustavni sud Republike Hrvatske donio Rješenje kojim se očitovao o zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, Svjetski savez mladih Hrvatska donosi analizu dvaju prijedloga tzv. zakona o pobačaju, onaj SDP-a te udruge CESI.

Problematika pobačaja s vremena na vrijeme zauzme dio javnoga prostora, posredstvom medijskih napisa koji nastaju kao rezultat pojedinačnih medijskih istupa ili otvorenih svjetonazorskih neslaganja određenih društvenih skupina. Otkad je Ustavni sud 21. veljače 2017. donio Rješenje kojim se očitovao o zahtjevima za proglašenjem neustavnim Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (dalje: ZZM), u Hrvatskoj se pojačano raspravlja o budućem zakonskom uređenju toga pitanja. Takvu je raspravu potrebno voditi na višoj razini, umjesto da se, kako to često biva, svodi na nekoliko “provokativnih” pitanja političarima na kraju intervjua, kad je razgovor o “važnijim” temama već odrađen. Ona bi trebala biti vođena pravnim argumentima te medicinskim i biološkim, odnosno znanstvenim činjenicama, i bazirana na otvorenu i jezgrovitu dijalogu. Poštivanje dostojanstva ljudske osobe i djelovanje u okviru sustava međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda, imperativi su civilizirane i demokratične diskusije. Budući da je Ustavni sud odredio rok od dvije godine (koji je istekao prije dvije godine), u kojem se trebao donijeti novi zakon, a vladajuća većina nije javnosti predstavila nikakav prijedlog, nekolicina društvenih aktera ponudila je vlastite prijedloge zakona koji bi uređivali pitanje pobačaja.

Ovom prilikom usporedno ćemo analizirati dva relevantnija prijedloga, onaj Socijaldemokratske partije (SDP) te Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI). Ova su dva prijedloga uzeta u obzir jer se radi o konkretnim nacrtima zakonskih tekstova, uključivo s obrazloženjem, od kojih je SDP-ov bio uvršten u saborsku proceduru u proteklome mandatu.^[1] Prijedlog CESI-ja, predstavljen 28. veljače 2019.,^[2] najprije treba gledati kao izraz vizije koju ima jedna nevladina udruga, međutim, može se računati na ozbiljnu političku težinu i toga prijedloga. Naime, SDP-ov prijedlog, predstavljen 30. siječnja 2019.^[3] i uvršten u saborsku proceduru 7. ožujka iste godine, dobio bi posebno značenje da je ta stranka osvojila parlamentarnu većinu, kada bi taj već spreman nacrt prijedloga mogla odmah uvrstiti u proceduru. S druge strane, CESI je na posljednjim izborima eksplicitno podržao Zeleno-lijevu koaliciju (Možemo!) te se može očekivati da ta politička platforma posluži kao institucionalna podrška njihovu prijedlogu.^[4]

Svrha je ovoga pregleda kritički ocijeniti sadržaj dvaju nacrta zakona, osvrćući se posebice na popratna obrazloženja istih.

Prijedlogom zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće s konačnim prijedlogom zakona (dalje: Prijedlog SDP-a) uređuje se, između ostaloga, pravo žene na slobodno odlučivanje o rađanju djece. (čl. 1.) Prijedlog zakona o sprječavanju i prekidu trudnoće (dalje: Prijedlog CESI-ja) u odredbi čl. 1. st. 1. definira predmet uređenja: ostvarivanje prava na seksualno i reproduktivno zdravlje i samoodređenje te prava na privatnost i zdravstvenu zaštitu.

Pravo na seksualno zdravlje ne spada u temeljna ljudska prava priznata međunarodnim ugovorima, a svakako ni reproduktivno zdravlje. Njih ne jamči nijedan pravni izvor.

Postoje, međutim, međunarodni ugovori o ljudskim pravima koji se dotiču ove tematike – Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena koja traži da “Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi uklanjanja diskriminacije žena u području zdravstvene zaštite kako bi osigurale, na osnovi jednakosti muškaraca i žena, dostupnost zdravstvenih usluga, uključujući one koje se odnose na planiranje obitelji.” (čl. 12. st. 1.) ili Konvencija o pravima osoba s invaliditetom koja utvrđuje da će države stranke “… osigurati osobama s invaliditetom isti opseg, kvalitetu i standard… zdravstvenih usluga i programa koji se pružaju drugim osobama, uključujući područje spolnog i reproduktivnog zdravlja…” (čl. 25. st. 1.) – međutim nijedan ne jamči pravo na reproduktivno zdravlje, a ponajmanje pobačaj kao ljudsko pravo.

Pravo na zdravlje, odnosno pravo svakoga na uživanje najvišeg mogućeg standarda fizičkog i mentalnog zdravlja, ustanovljeno je međunarodnim pravom i precizno nabrojano u međunarodnim ugovorima. Takvo nabrajanje sastavnica tzv. prava na reproduktivno zdravlje ne postoji.

Dva najrelevantnija međunarodna dokumenta koja definiraju reproduktivno zdravlje jesu Program djelovanja (nastao na Međunarodnoj konferenciji o stanovništvu i razvoju, 1994. u Kairu) i Platforma djelovanja, koja je u najvećoj mjeri preslikala sadržaj Programa djelovanja (nastala na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama, 1995. u Pekingu). Nijedan od ova dva dokumenta ne ubraja uslugu pobačaja u reproduktivno zdravlje, koje definira kao stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo pukog odsustva bolesti i nemoći u svezi funkcioniranja reproduktivnog sustava, i koje implicira mogućnost vođenja zadovoljavajućeg i sigurnog seksualnog života, kao i sposobnost reprodukcije uz slobodan izbor kada i koliko često. Riječ je, dakle, o stanju, ne metodi ili praksi, koje stoga ne može obuhvaćati određenu uslugu.

Program djelovanja o pobačaju se izjašnjava negativno te u paragrafu 8.25 navodi: “Ni u kojem slučaju pobačaj ne treba promicati kao metodu planiranja obitelji. Sve vlade i relevantne međuvladine i nevladine organizacije pozivaju se da… smanje pribjegavanje pobačaju kroz proširene i poboljšane usluge planiranja obitelji… svaki pokušaj treba biti učinjen kako bi se uklonila potreba za pobačajem… Sve mjere ili promjene povezane s pobačajem unutar zdravstvenog sustava mogu se odrediti samo na nacionalnoj ili lokalnoj razini u skladu s nacionalnim zakonodavnim postupkom.” Oba su dokumenta izraz političke volje i nisu pravno obvezujući. Ipak, najčešće su citirani s namjerom nametanja pogrešne tvrdnje o postojanju međunarodnog ljudskog prava na pobačaj u okviru reproduktivnog zdravlja.

Prema Prijedlogu SDP-a, prekid trudnoće može se izvršiti samo na zahtjev trudne žene (čl. 2. st. 1.), što se obrazlaže pravom žene na privatnost i samoodređenje, a predlagatelji zaključuju kako je to „neupitno pravo žene na upravljanje svojim tijelom“ (Obrazloženje, str. 16.). Maloljetnica s navršenih šesnaest godina bi, prema ovome prijedlogu, mogla podnijeti zahtjev za prekid trudnoće bez suglasnosti skrbnika, centra za socijalnu skrb ili suda (čl. 2. st. 2.), što je u suprotnosti s Konvencijom o pravima djeteta^[5] i odredbama Obiteljskog zakona. Obiteljski zakon jasno kaže da roditelji prije svih imaju pravo, dužnost i odgovornost skrbiti se o svome djetetu (čl. 6. Obiteljskog zakona, Narodne novine, broj 103/15, 98/19), a tako i navedena Konvencija u čl. 5. određuje da [će] “u skladu s razvojnim sposobnostima djeteta, države stranke poštivat[i] odgovornosti, prava i dužnosti roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba zakonski odgovornih za dijete” te u čl. 14. st. 2. obvezuje države na poštivanje , prava i dužnosti roditelja i, u određenim slučajevima, zakonskih skrbnika, u svezi s pružanjem pomoći djetetu u korištenju svojih prava na način koji je u skladu s njegovim razvojnim sposobnostima”. Informirani pristanak, kako je uređen Obiteljskim zakonom, podrazumijeva da „Dijete koje je navršilo šesnaest godina i koje prema ocjeni doktora medicine raspolaže s obavijestima potrebnim za oblikovanje vlastitog mišljenja o konkretnoj stvari i prema njegovoj ocjeni je dovoljno zrelo za donošenje odluke o preventivnom, dijagnostičkom ili terapijskom postupku u vezi sa svojim zdravljem ili liječenjem, može samostalno dati pristanak na pregled, pretragu ili medicinski postupak.“ (čl. 88. st. 1. ObZ). Međutim, u stavku 2. istoga članka zahtijeva se suglasnost djetetovih roditelja ili drugog zakonskog zastupnika, ako se prema procjeni doktora medicine radi o medicinskom postupku koji je povezan s rizicima teških posljedica za fizičko ili psihičko zdravlje djeteta. U slučaju spora između djeteta i roditelja glede poduzimanja medicinskog postupka, izvanparnični će sud donijeti odluku vodeći se obvezom zaštite dobrobiti djeteta. (čl. 88. st. 3. ObZ)

Prijedlog CESI-ja, osim podnošenja pisanoga zahtjeva, izrijekom traži i informirani pristanak osobe koja postavlja zahtjev za uslugom pobačaja, koji definira kao „slobodno [danu] suglasnost za provođenje medicinskog postupka, koja se zasniva na dobivenim adekvatnim i razumljivim informacijama i odgovarajućem poznavanju svrhe, prirode, posljedica, koristi i rizika toga medicinskog postupka“ (čl. 2. st. 2.). U članku 12. stavku 2. stoji da je, uz zahtjev koji podnosi maloljetnica koja nije navršila 16 godina, potreban i pristanak roditelja, odnosno drugoga zakonskog zastupnika, osim ako to nije u skladu s najboljim interesom djeteta. U tom slučaju, za izdavanje dozvole nadležna je komisija uspostavljena na temelju istoga zakona. Ideja da odluku o medicinskom postupku koji se odnosi na dijete, a koja predstavlja odluku o pravima i interesima djeteta, donosi komisija, nije u skladu s Obiteljskim zakonom jer, kako je ranije rečeno, sud je taj koji na prijedlog djeteta ili roditelja donosi rješenje radi zaštite dobrobiti djeteta.

Oba prijedloga predviđaju da štićenica, odnosno osoba lišena poslovne sposobnosti, neovisno u kojem dijelu, može samostalno podnijeti zahtjev za prekid trudnoće, dakle bez suglasnosti skrbnika, centra za socijalnu skrb ili suda. (čl. 2. st. 3. SDP; čl. 12. st. 3. CESI) Takva odredba postoji u članku 258. Obiteljskog zakona, koji određuje da samo štićenik može donijeti odluku o prekidu trudnoće. (čl. 258. st .1. t. 7. ObZ)

Prekid trudnoće se, prema oba prijedloga, može obaviti medikamentozno ili kirurški, što izričito stoji u članku 11. stavku 1. CESI-jeva prijedloga: “Prekid trudnoće je medicinski zahvat koji se može obavljati uz pomoć lijekova (medikamentozni) ili kirurški.”^[6]

Razlika između ovih dvaju prijedloga postoji i u roku unutar kojega je pobačaj na zahtjev žene dozvoljen. U prijedlogu SDP-a stoji da se prekid trudnoće može izvršiti do isteka 12 tjedana od dana začeća (čl. 4. st. 1.), što je dulji vremenski period od onoga predviđenog prijedlogom CESI-ja: “Do isteka 12. tjedna gestacijske dobi određene ultrazvučnom pretragom prekid trudnoće obavlja se na zahtjev, bez posebnih uvjeta.” (čl. 14. st. 1.) Gestacijska dob ploda računa se od prvog dana majčine posljednje menstruacije i takav način računanja uobičajen je u ginekološko-opstetričkoj praksi. Radi usporedbe, prema ZZM-u prekid trudnoće može se izvršiti do isteka 10 tjedana od dana začeća. (čl. 15. st. 2., NN 18/78, 88/09)

Prijedlog SDP-a predviđa sljedeći postupak po zahtjevu za prekid trudnoće: Liječnik ginekolog koji primi zahtjev žene za prekid trudnoće provest će savjetovanje (utvrditi starost trudnoće, pribaviti anamnestičke podatke, po potrebi konzultirati i liječnike drugih grana medicine, ukazati trudnici na sve eventualne opasnosti i posljedice postupka, ”ovisno o stanju trudnice” konzultirati ju oko kirurškog ili medikamentoznog prekida trudnoće te upoznati trudnicu o metodama i sredstvima zaštite od neželjene trudnoće) (čl. 12.). Nakon obavljenog savjetovanja, prekid trudnoće može se izvršiti tek kada trudnica da pisanu suglasnost za isti (čl. 13.), a članak 8. navodi da to može biti odmah po suglasnosti.

Nakon isteka 12 tjedana od dana začeća, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju povjerenstva prvog stupnja, na zahtjev odnosno uz pristanak žene:

“ – kad se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili opasnost za zdravlje trudnice za vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja,

– kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili mentalnim oštećenjima,
– kad je do začeća došlo kaznenim djelom silovanja, kaznenim djelom protiv spolne slobode, spolne zlouporabe djeteta ili nemoćne osobe, podvođenja djeteta.” (čl. 5.)

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije „Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.“^[7] Odredba članka 5. predviđa mogućnost izvršenja pobačaja u slučaju da se utvrdi opasnost za zdravlje trudnice, bez navođenja vrste i oblika opasnosti u Obrazloženju. Može li se očekivati da će socijalne neprilike biti opravdana osnova za izvršenje pobačaja po isteku prvog tromjesečja trudnoće? Primjerice, istraživanje instituta Guttmacher (koji je osnovan kao dio^[8] Planned Parenthood Federation of America) provedeno u 14 država SAD-a pokazalo je da su u većini zemalja najčešće navedeni razlozi za pobačaj bili socioekonomska zabrinutost ili želja za nerađanjem djece.^[9] Veće poteškoće kod trudnih žena, izazvane trudnoćom, iznimno su rijetke i u pravilu izlječive^[10], a dokazano je da od određenih bolesti češće obolijevaju žene koje nikada nisu rodile (nulipare) – rak dojke^[11], rak jajnika^[12] – te da su u većem riziku od osteoporotskih prijeloma^[13].

Povjerenstvo je o zahtjevu dužno odlučiti u roku 8 dana od dana primitka zahtjeva (čl. 6. st. 2.), a trudnica koja nije zadovoljna odlukom povjerenstva prvog stupnja može uložiti prigovor povjerenstvu drugog stupnja u roku 3 dana, koje je dužno o prigovoru odlučiti u roku 8 dana od njegova primitka (čl. 7. st. 1. i 2.). Odluka povjerenstva drugog stupnja je konačna. (čl. 7. st. 3.)
Prekid trudnoće, prema članku 8., izvršit će se odmah po odobrenju povjerenstva prvog ili drugog stupnja, a najkasnije u roku 7 dana od dana odobrenja.

Neovisno o svim ranije opisanim uvjetima i postupku, članak 9. predviđa da će se prekid trudnoće “izvršiti ili dovršiti:

– kad prijeti neposredna opasnost za život ili zdravlje trudnice,
– kad je prekid trudnoće već započet.”

Prijedlog SDP-a izrijekom u članku 6. stavku 1. utvrđuje hitnost postupanja: “Postupak po zahtjevu za prekid trudnoće je hitan.”

Prema prijedlogu CESI-ja, trudna se žena pisanim zahtjevom za prekid trudnoće obraća ginekologu koji odlučuje jesu li ispunjeni svi uvjeti za prekid trudnoće. (čl. 16. st. 1.) Ako ginekolog utvrdi da su uvjeti ispunjeni, ženi se odmah pruža usluga prekida trudnoće, a najkasnije u roku 3 dana. (čl. 16. st. 2.) Prije prekida trudnoće ginekolog obavještava ženu na njoj razumljiv način o postupku prekida trudnoće i njegovim posljedicama, kako bi žena mogla dati svoj informirani pristanak, a nakon prekida trudnoće daje joj informacije o dostupnim metodama kontracepcije. (čl. 13. st. 1.) Ako ginekolog smatra da uvjeti za prekid trudnoće nisu ispunjeni, trudnica ima pravo u roku 3 dana podnijeti žalbu nadležnoj komisiji koja o žalbi mora odlučiti u roku 3 dana i nakon čega se odmah, a najkasnije u roku 3 dana, vrši prekid trudnoće. (čl. 16. st. 4. i 5.)

U postupku pred komisijom moralo bi se omogućiti sudjelovanje trudnoj ženi i, na ženin zahtjev, osobi od njezina povjerenja. (čl. 16. st. 6.)
Trudnica prema ovome prijedlogu ima pravo birati metodu i mjesto vršenja prekida trudnoće. (čl. 17. st. 1.) Lijekove za medikamentozni pobačaj (oralni mifepriston, koji blokira hormon progesteron, uzrokujući stanjivanje sluznice maternice i sprječavajući embrij da ostane ugrađen i raste, i oralni misoprostol, koji uzrokuje kontrakciju maternice i izbacivanje embrija kroz rodnicu) žena dobiva od ginekologa u zdravstvenoj ustanovi na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini. (čl. 17. st. 2.)

Trudna žena ima pravo izabrati mjesto gdje će se medikamentozni pobačaj izvršiti – u njezinom vlastitom domu ili zdravstvenoj ustanovi. (čl. 17. st. 3.) U obrazloženju stoji kako “ne postoji klinički opravdan razlog da pacijentice leže u bolnici jer je nekoliko relevantnih studija potvrdilo da se medikamentozni prekid trudnoće može sigurno izvršiti kod kuće.” Međutim, jedan od vodećih neprofitnih medicinskih centara u Americi, Mayo Clinic, kao potencijalne rizike medikamentoznog pobačaja navodi: nepotpuni pobačaj, koji će možda morati biti praćen kirurškim pobačajem; nastavak trudnoće ako postupak ne uspije; jaka i dugotrajna (vaginalna) krvarenja; infekcija; vrućica; nelagoda u probavnom sustavu; grčevi; mučnina; povraćanje; glavobolja; jaki bolovi u trbuhu i leđima. Naglašava, također, mogućnost dodatnih komplikacija te obvezan pristup hitnoj službi, u slučaju da se pobačaj vrši u vlastitom domu, kao i obvezan naknadni posjet liječniku.^[14] Na osnovu svega navedenoga može se zaključiti kako “pobačaj kod kuće” nije bezazlen postupak.

Prekid trudnoće na zahtjev žene do isteka 12. tjedna gestacijske dobi može se izvršiti u primarnim, sekundarnim i tercijarnim zdravstvenim ustanovama (čl. 17. st. 5.), a po isteku 12 tjedana u stacionarnim zdravstvenim ustanovama, javnim i privatnim, koje imaju ginekološko-opstetričku jedinicu te u drugim zdravstvenim ustanovama koje nadležno ministarstvo ovlasti. (čl. 17. st. 5.)

Pobačaj je u Republici Hrvatskoj trenutno moguće izvršiti na sekundarnoj razini zdravstvene zaštite koja obuhvaća stacionarni oblik zaštite i na kojoj klinički specijalisti obavljaju specijalističko-konzilijarnu te bolničku djelatnost. Na tercijarnoj razini obavljaju se najsloženiji oblici zdravstvene zaštite iz specijalističko-konzilijarnih i bolničkih djelatnosti. Za razliku od primarne razine (domovi zdravlja, ljekarničke ustanove, ustanove za palijativnu skrb), sekundarna razina (poliklinike, bolnice, lječilišta) osigurava kapacitete, kadrove i prostor te dijagnostiku, medicinske proizvode, krvne pripravke i druge nužne pretpostavke za izvršavanje operacijskih postupaka kakav je pobačaj. Osim što bi ispunjavanje zahtjeva za pružanjem usluge pobačaja na primarnoj razini zdravstvene zaštite moglo predstavljati ugrozu života i zdravlja trudnica, udovoljavanje takvom zahtjevu značilo bi oglušivanje na dugogodišnje iskaze nezadovoljstva primarnih ginekologa vezane uz manjkavosti i preopterećenost sustava^[15].

Kada istekne 12 tjedana trudnoće, prekid trudnoće vrši se na zahtjev i uz informirani pristanak trudnice, uzimajući u obzir “sve okolnosti života žene” (čl. 14. st. 3.):

“ – kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti utvrdi da trudnoća predstavlja opasnost za život, fizičko ili mentalno zdravlje trudne žene

– kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti utvrdi postojanje rizika od ozbiljnih anomalija fetusa – kad postoji sumnja da je do začeća došlo u vezi sa seksualnim nasiljem”

Radi usporedbe, ZZM ne navodi “sumnju” u kazneno djelo kao osnovu za izvršenje pobačaja, već kaže: “… kad je do začeća došlo u vezi s izvršenjem krivičnog djela silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube s djetetom ili rodoskvrnuća.” Komisiju, koju prema prijedlogu CESI-ja čine 3 ginekologa, zadužuje se da obavlja kompleksnu zadaću prosuđivanja (ne)postojanja sumnje da je do začeća došlo u vezi sa seksualnim nasiljem. U nekim državama, poput Poljske, zakon jasno propisuje kako je za ocjenu postojanja sumnje zaduženo tijelo kaznenoga progona, odnosno državno odvjetništvo[16].

“ – kad se radi o trudnoći maloljetnice” (čl. 14. st. 2.)

Prekid trudnoće, prema prijedlogu, u navedenim se slučajevima može izvršiti do isteka 22. tjedna gestacijske dobi trudnoće, što predstavlja gornju granicu dopuštenosti vršenja pobačaja. (čl. 14. st. 4.) U toj dobi trudnoće dijete je staro 20 tjedana i majka počinje osjećati njegove pokrete.

Prekid će se trudnoće izvršiti ili dovršiti i izvan rokova kad prijeti neposredna opasnost za život ili teško oštećenje zdravlja trudne žene te kad fetus nema mogućnosti preživljavanja izvan maternice. (čl. 15. st. 1.) U pogledu smrtnosti i preživljavanja prijevremeno rođene djece, Britansko udruženje perinatalne medicine u listopadu 2019. izdalo je Okvir za praksu “Perinatalno upravljanje ekstremnim prijevremenim porođajem prije 27. tjedna gestacije” u kojem navodi: “Čini se kako su najveće promjene u ishodu u najnižoj gestacijskoj dobi. Konkretno, u 22. tjednu trudnoće, nedavna kohortna istraživanja iz SAD-a, Švedske i Njemačke pokazuju kako približno 30% živorođene djece koja se aktivno liječe preživi do otpusta.”^[17] Prijedlog također predviđa mogućnost da se prekid trudnoće u spomenutim slučajevima izvrši i u ustanovama koje ne vrše prekide trudnoće, dakle neovlaštenim zdravstvenim ustanovama, “naročito ako je ugrožen život i zdravlje žene”. (čl. 15. st. 2.)

Prijedlog SDP-a uređuje institut priziva savjesti u tri stavka članka 27. U stavku 1. potvrđuje pravo liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika u zdravstvenim ustanovama na pozivanje na prigovor savjesti sukladno propisima koji uređuju obavljanje njihovog zvanja. (čl. 27. st. 1.) Novinu predstavlja stavak 2. koji odgovornim osobama u zdravstvenim ustanovama nameće dužnost zaposlenja liječnika i zdravstvenih djelatnika koji su spremni vršiti uslugu prekida trudnoće, odnosno koji se ne pozivaju na savjest. (čl. 27. st. 2.) Ovdje se radi o potpunom razilaženju s dosadašnjom praksom i zakonodavnim okvirom po kojima je pitanje priziva savjesti isključivo u domeni osobnog života svakog zdravstvenog djelatnika. Naime, jednom kada se zdravstvenoj ustanovi uvjetuje zaposlenje liječnika koji se ne prizivaju na savjest, ta činjenica postaje presudna prilikom njihova zapošljavanja. Postavlja se i pitanje – što ako se pojedini među njima u određenom trenutku predomisle?

Prijedlog CESI-ja dotiče se instituta priziva savjesti u članku 22. koji je naslovljen na “Odbijanje vršenja legalnog prekida trudnoće zbog vlastite savjesti i religioznih uvjerenja”. Stavak 1. propisuje obvezu Ministarstva zdravstva da osigura odgovarajući broj i rasprostranjenost osposobljenih ginekologa koji će vršiti prekide trudnoće te da donese “Pravilnik o odbijanju vršenja legalnog prekida trudnoće zbog vlastite savjesti i religioznih uvjerenja”.

U Obrazloženju prijedloga stoji da su ovime propisane “obveze Ministarstva zdravstva koje je dužno osigurati dostupnost, pristupačnost i kvalitetu provođenja medicinskog postupka prekida trudnoće i ne dozvoliti da odbijanje pružanja medicinske skrbi i vršenja legalnog prekida trudnoće… dovede do onemogućavanja pravodobnog pružanja zdravstvene usluge”.

Kada se navodi obveza Ministarstva da spriječi onemogućavanje pravodobnog pružanja zdravstvene usluge odbijanjem pružanja medicinske skrbi, implicira se kako je pobačaj na zahtjev žene zdravstvena usluga i dio medicinske skrbi, međutim međunarodni dokument sporazuma (v. prije) koji definira reproduktivno zdravlje, pobačaj na zahtjev žene ne smatra njegovom sastavnicom. Program djelovanja pobačaj ograničeno definira kao uslugu koja može biti uređena samo na nacionalnoj razini. (ICPD 13.14(b)) Ranije je rečeno kako pobačaj nije međunarodno priznato pravo te kako ne postoji nijedan pravno obvezujući dokument koji ga takvim definira i uređuje, zbog čega za državu pa niti njezina tijela ne mogu proizlaziti obveze osiguravanja dostupnosti i pristupačnosti usluge pobačaja. Brojne su zdravstvene usluge nužne za prevenciju i očuvanje ljudskog zdravlja, poput različitih pregleda, testiranja, ispitivanja, kirurških zahvata i dr., a za koje postoje dugačke liste čekanja. Međutim, u javnosti se gotovo ne čuju prigovori kako se time ljude onemogućuje u ostvarivanju njihova prava na zdravlje, već se zaključuje da je jednostavno riječ o nedovoljnoj količini resursa u zdravstvenom sustavu. Primjerice, lista čekanja HZZO-a za magnetsku rezonanciju mozga pokazuje sljedeće: U Zagrebu, broj dana čekanja na MR mozga iznosi 559 dana u KBC Zagreb, a 121 dan u KBC Sestre milosrdnice. Radi usporedbe recimo kako privatna zdravstvena ustanova Poliklinika Medikol, u Splitu i Zagrebu, za istu uslugu nema listu čekanja.^[18]

Također, nema svaka zdravstvena ustanova u Republici Hrvatskoj rodilište, ali se činjenica da žene putuju do ustanove u prvom većem mjestu kako bi mogle roditi ne problematizira. Znači li zahtijevanje dostupnosti i pristupačnosti usluge pobačaja kako bi Republika Hrvatska, kada bi ovakav zakonski prijedlog bio usvojen, zakonski definirala upravo nju kao javnozdravstveni prioritet, na način različit od svih drugih zdravstvenih usluga i skrbi, uključujući i porođaj? Uz to, nije jasno što bi u kontekstu regulacije priziva savjesti značilo osiguravanje pravodobnosti izvršenja pobačaja na zahtjev žene, budući da u tom slučaju nije riječ o ugrozi života i zdravlja za koje vrijedi: “… zdravstveni radnik… ima se pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, samo ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta/bolesnika, odnosno samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika.”

Kad se ova zakonska odredba čita imajući na umu iznose kazni predviđene prekršajnim odredbama (v. dolje), očito je kako je riječ o pokušaju zakonskoga pritiska na ravnatelje bolnica (odgovorne osobe) kako bi vršili pritisak na liječnike koji ulažu priziv savjesti, što je nedopustivo budući da se radi o jednom od temeljnih ljudskih prava.

Pravo na priziv savjesti temeljno je ljudsko pravo zasnovano na pravu na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti koje je zaštićeno člankom 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima, člankom 9. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – oba dokumenta zaštićuju iskazivanje vjeroispovijesti i uvjerenja, među ostalim, i praktičnim vršenjem, dok potonji predviđa samo onakva ograničenja “koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih” – te člankom 40. Ustava Republike Hrvatske: “Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja”. Pozivajući se na savjest, osoba odbija postupati na propisani, ugovoreni ili uobičajeni način, zbog svojih uvjerenja, bilo moralnih ili vjerskih. U hrvatskom pravnom sustavu, priziv savjesti reguliran je Kaznenim zakonom (čl. 358. st. 4.) i omogućava odbijanje primitka ili uporabe oružja od strane vojne osobe. Prof. dr. sc. Jozo Čizmić, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu i pročelnik Centra za medicinsko pravo, u svojemu radu navodi kako se “Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja zdravstveni radnik (liječnik, doktor stomatologije, primalja, magistra farmacije) ima… pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, samo ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta/bolesnika, odnosno samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika.” i dodaje da je “Implementiranje prava na priziv savjesti u ustavni zakon svake države najsigurniji… način zaštite života, savjesti i dostojanstva ljudskog bića na individualnoj i institucijskoj razini.” (J. ČIZMIĆ, Pravo zdravstvenih radnika na „priziv savjesti“, Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 37, br. 1, 753-786 (2016))

CESI određuje da “Članovi/članice komisije mogu biti samo oni ginekolozi/ginekologinje koji/e ne ulažu priziv savjesti, odnosno ne odbijaju vršenje legalnog medicinskog zahvata prekida trudnoće zbog vlastite savjesti i religioznih uvjerenja.” (čl. 19. st. 3.) Smatramo kako bi članovi komisije trebali bi biti oni ginekolozi koji su prije svega stručni u ocjenjivanju medicinskih okolnosti u kojima se žena koja traži pobačaj nalazi.

Iskoristili bismo ovu priliku da komentiramo neobičan način na koji je CESI-jev prijedlog sastavljen kada su u pitanju izrazi koji u jeziku dobivaju obilježje roda. Naime, pisan je suprotno odredbama Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila za izradu akata koje donosi Hrvatski sabor (NN 74/2015), a koje navode da se propisi “moraju pisati rodno osjetljivim jezikom, tako da se koristi rodno neutralni oblik, primjerice: podnositelj tužbe, umjesto da se navodi podnositelj muškarac ili žena, podnositelj/ica, odnosno podnositelj ili podnositeljica” (čl. 13. st 1.) Pravila također predviđaju jednostavnu odredbu kojom bi se na početku akta razriješile sve dvojbe, kao npr. “Izrazi koji se koriste u ovome propisu, a imaju rodno značenje odnose se jednako na muški i ženski rod.” (čl 13. st. 3.) CESI je ipak odlučio sve vrste riječi koje mogu imati rodno obilježje pisati u muškoj i ženskoj varijanti (npr. “Članovi/članice komisije mogu biti samo oni ginekolozi/ginekologinje koji/e ne ulažu priziv savjesti…), što je rezultiralo nezgrapnošću rečenica i bespotrebnom složenošću teksta prijedloga zakona. U hrvatskome jeziku “muški je rod neobilježen“, kaže jezikoslovac Stjepan Babić. (“Hrvatski jezik, zakonodavstvo i ravnopravnost spolova”, Časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, Hrvatsko filološko društvo, GOD. 53., BR. 3., 81.–120., Zagreb, lipanj 2006.)

Oba prijedloga predviđaju da troškove pobačaja u javnim zdravstvenim ustanovama i drugim ustanovama koje imaju ugovor s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje u cijelosti snosi HZZO. CESI predlaže da “… troškove prekida trudnoće u javnim zdravstvenim ustanovama i ostalim ustanovama koje imaju ugovor s HZZO-om u cijelosti snosi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.” (čl. 21.) Prijedlog SDP-a, za razliku od prijedloga CESI-ja, tzv. pravo na besplatan pobačaj pridržava isključivo osobama koje su osiguranici HZZO-a: “Troškove postupka prekida trudnoće… za osobe osigurane sukladno propisu koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje u cijelosti snosi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.” (čl. 28. st. 1.) Za troškove pobačaja kod privatnih liječnika ginekologa predviđeno je da se plaćaju sukladno Cjeniku zdravstvenih usluga Hrvatske liječničke komore. (čl. 28. st. 2.)

Prava su iz obveznog zdravstvenog osiguranja pravo na novčane naknade i pravo na zdravstvenu zaštitu. Potonje obuhvaća zdravstvenu zaštitu žena^[19] koja se odnosi na zaštitu zdravlja žena u vezi sa reproduktivnim sustavom. Naprijed je rečeno da pobačaj nije dio reproduktivnoga zdravlja, a isto vrijedi i u hrvatskom zdravstvenom sustavu – prekid trudnoće na zahtjev žene nije postupak koji spada u zdravstvenu zaštitu i njegovo financiranje ne bi trebalo biti teret poreznih obveznika, odnosno državnoga proračuna.^[20]

Prijedlozi (CESI-jev u čl. 23. – 25., SDP-ov u čl. 29.) sadrže znatne iznose novčanih kazni predviđene za različite prekršaje koji se u njima navode. Tako SDP-ov prijedlog za odgovornu osobu koja ne osigura izvršenje pobačaja (kirurškog ili medikamentoznog) predviđa kaznu od 50 000 do 200 000 kuna. Prema CESI-jevom prijedlogu zdravstvena ustanova kaznit će se iznosom od 50 000 do 100 000 kuna, a odgovorna osoba koja “… ne osigura neometan pristup ustanovama, ne spriječi moralni ili psihološki pritisak, prijetnje ili zastrašivanje žena koja dolaze u ustanovu na pobačaj, te ne spriječi ometanje rada medicinskog i ne-medicinskog osoblja koje vrši prekide trudnoće” iznosom do 20 000 kuna. Postavlja se pitanje na koji dopušten i zakonit način zdravstvena ustanova ili odgovorna osoba može i smije ispuniti navedene zahtjeve. Sloboda kretanja i sloboda javnoga okupljanja ustavom su zaštićene vrijednosti i malo je vjerojatno kako bi interes pojedinca da pristupi zdravstvenoj ustanovi u izoliranom okruženju pretegnuo nad tim ustavnim vrijednostima. Kazneni zakon jasno definira prijetnju (zastrašivanje) i sankcionira počinitelje^[21], neovisno o prostoru počinjenja kaznenog djela, stoga je ovakvo predviđanje prekršajne odgovornosti zdravstvene ustanove i odgovorne osobe u njoj, u najmanju ruku nepotrebno. Za usporedbu, Zakon o zdravstvenoj zaštiti ne poznaje iznos novčane kazne veći od 50 000 kuna za zdravstvenu ustanovu, osim za jedan specifičan prekršaj (ugovor između zdravstvenoga djelatnika i privatne ustanove suprotan zakonu – 100 000 kuna), niti veći od 10 000 kuna za odgovornu osobu, izuzev 3 prekršaja (50 000 kuna).^[22] Najveća predviđena novčana kazna u Zakonu o zaštiti prava pacijenata iznosi 50 000 kuna za ustanove, a 10 000 kuna za odgovorne osobe.^[23]

Od donošenja ZZM-a prošlo je više od 40 godina, biomedicinske znanosti u međuvremenu su napredovale, a Hrvatska je postala demokratska država koja se obvezala štititi civilizacijske stečevine zapadnoga svijeta. Izložena analiza pak pokazuje kako oba prijedloga zakona slijede pravno uređenje usluge pobačaja iz 1978. Selektivno uvažavanje znanstvenih spoznaja – proširenjem osnove medicinski indiciranih pobačaja (CESI-jev prijedlog sadrži i nejasnu osnovu opasnosti za mentalno zdravlje trudnice) i zanemarivanjem znanja o prenatalnom razvoju – te restriktivno uređenje instituta prigovora savjesti, obilježavaju odredbe obaju prijedloga: Osim što CESI mijenja naziv instituta u “odbijanje vršenja legalnoga prekida trudnoće”, i time odbija prihvatiti njegovu prirodu (institut priziva savjesti izraz je slobode misli), prijedlog eksplicitno navodi kako “zdravstvenim ustanovama nije dopušteno odbijanje usluge prekida trudnoće” (čl. 22.), što je u skladu s manipulativnom pretpostavkom o “institucionalnom prizivu savjesti”, iako priziv savjesti može uložiti isključivo pojedinac. Također, prijedlozi drakonskim kaznama kako bolnicama tako i ravnateljima, u slučaju da usluga pobačaja u bilo kojem trenutku ne bude dostupna, dovode u veliku vjerojatnost preferencije onih kandidata koji prilikom zapošljavanja iskažu spremnost na obavljanje pobačaja.

Ustavni je sud u Rješenju iz 2017. dao niz savjeta i uputa zakonodavcu za svako buduće pravno uređenje usluge pobačaja te mu naložio da “uz nužne zakonodavne promjene iz naprijed navedenih razloga, u novom Zakonu odredi edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude izuzetak.” (t. 50.) Kao primjer, uz edukativne programe, Ustavni je sud naveo niz mogućnosti, poput: “primjerenoga razdoblja razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi… bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje… stoje na raspolaganju (primjerice, o savjetodavnim centrima i zdravstvenoj zaštiti za vrijeme trudnoće i poroda, o radnim pravima trudnica i majki, o dostupnosti jaslica, o centrima koji osiguravaju odgovarajuću kontracepciju i informacije o sigurnom seksu, te o centrima u kojima se savjetovanje može obaviti prije i nakon trudnoće)”. Međutim, oba ova prijedloga zadržavaju se na edukativnim programima. Tako CESI vrlo šturo i općenito predlaže uvođenje zdravstvenoga odgoja, odnosno “znanstveno utemeljene edukacije o spolnosti utemeljene na načelu rodne ravnopravnosti”, u sve razine obrazovanja (čl. 5.), a SDP, i to u okviru zdravstvene zaštite, kao edukativne i preventivne programe predlaže “upoznavanje s metodama i prednostima planiranja obitelji i sa značajem i posljedicama primjene metoda i sredstava za reguliranje vremena i broja porođaja i druge oblike pomoći u vezi s planiranjem obitelji” (čl. 18. st. 2.), prepuštajući sve detalje pravilniku kojega će donijeti nadležni ministri (čl. 26.).

Prije parlamentarnih izbora 2020. godine tema pobačaja po prvi put postala je važnim pitanjem u političkoj kampanji u Hrvatskoj. Puno je riječi o tome izgovoreno, iako se ni u kampanji, a ni u razdoblju nakon nje nisu iskristalizirali novi konkretni prijedlozi. Ni ovim konkretnim prijedlozima nije se posvetila znatna pažnja. No, pitamo se – ako neki relevantni društveni akter predloži proširenje dostupnosti pobačaja, proširenje razdoblja u kojem ga se može obaviti, kazne za ravnatelje bolnica koji ne osiguraju dostupnost usluge pobačaja u svakom trenutku (iako na takvo što nisu obvezni) te ignorira izričit naputak Ustavnoga suda o edukativnim i preventivnim mjerama “tako da prekid trudnoće bude izuzetak” – je li takav prijedlog tek izraz pogrešnih i krajnjih (radikalnih) ideja? Novo zakonsko uređenje pobačaja trebalo bi biti rezultat znanstvenoga pristupa toj složenoj problematici, odraz univerzalnih vrijednosti i iskaz vladavine prava.

Svjetski savez mladih Hrvatska

^[1] https://www.sabor.hr/prijedlog-zakona-o-medicinskom-postupku-prekida-trudnoce-s-konacnim-prijedlogom-zakona-hitni?t=114285&tid=208475

^[2] https://www.libela.org/vijesti/10132-strucnjaci-inje-predstavili-prijedlog-zakona-o-sprjecavanju-i-prekidu-trudnoce/

^[3] https://www.facebook.com/sdphrvatske/videos/463653104166928/

^[4] https://www.facebook.com/CentarCESI/posts/3209222559143196

^[5] https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2017/05/Konvencija_20o_20pravima_20djeteta_full.pdf, čl. 5. i čl. 14. st. 2.:

^[6] Više o razlici između kirurškog i medikamentoznog pobačaja, u drugom dijelu analize.

^[7] https://www.who.int/about/who-we-are/frequently-asked-questions

^[8] https://www.guttmacher.org/guttmacher-institute-faq

^[9] https://www.contraceptionjournal.org/article/S0010-7824(17)30188-9/fulltext

^[10] https://www.wya.net/wp-content/uploads/2014/04/WYA_maternal_health_white_paper.pdf

^[11] https://emedicine.medscape.com/article/1945957-overvi ew